Napokon, gotovo.

Jedva čekam da mi prođu podočnjaci.
Jedva čekam da se naspavam.
Jedva čekam preslušavati hrpetinu muzike koju sam skinula i nikad preslušala.
Jedva čekam početi čitati knjige s must read liste. (Btw, prijedloge prihvaćam)
Jedva čekam izlaziti vani bez obzira koji je dan u tjednu.
Jedva čekam ležati na plaži i mackati se uljem.

Ah, zaboravite sve negativno što sam rekla o ljetu.

Bitno je:
a)nema škole
b)nemam ništa za raditi

Sasvim je nebitno što:
a)je vruće za poluditi
b)što zna biti ubitačno dosadno
c)što izlasci koštaju

Dobro, možda i je bitno.

Prošla sam sa štreberskih 4.9.

I dobila sam 4 gitaru, što je apsolutno divno.
I 5 klavir, što je predobro, jer sam ja inače antitalent za klavir, da citiram moju profesoricu.

Ne znam s koliko sam tamo prošla, a nije me ni briga.

Za dva tjedna ću otperijati na Brač na školu gitare i boli me briga za sve.

Sutra spavam do podne.

Oprostite na nabacanom postu, ali je krajnje vrijeme da se odem tuširati.

Prvo utakmica, pa Urban

Salud.

Napisala sam post koji je bio pretužan, predepresivan, premračan i melankoličan za mene, pa sam ga izbrisala.

Onda sam jutros u glavi smislila post koji bi bio koliko toliko prihvatljiv i u mome stilu, pa ga nisam napisala jer sam imala još 10 minuta do polaska u školu, a još nisam ni ručala.
Usput sam skoro obula dvije različite patike, ali to sad toliko nije ni bitno.

Sad sam ga zaboravila.

I krećem ponovno, bez ikakve ideje.

Došla sam doma oko 4 jer je škola bila skraćena zbog utakmice, mokra, iživcirana zbog šugavog vremena vani, zbog dvice iz logike i zato što sam danas spustila dvije zaključne ocjene. Među ostalim, naravno.
U onoj sam fazi kada dekica, krevet i novi Coldplay ne pomažu.

Možda bi pomogao kinder bueno, ali ga trenutno, jel, nemam.

Uzalud mi Viva la Vida, kad trenutno ne želim izaći iz ove sobe još par tjedana. Ili bar dok se ne naspavam.

¤

U zraku je ljeto. Ili je bar bilo, prije nego što je ova odvratna kišurina počela padati.
Dok sjediš na mulu na zadarskoj rivi, gledaš svjetla Preka, dok s broda privezanog na rivi slušaš dalmatinske pisme, dok jednostavno sve dobiva epitet "ljetno".

Jednostavno znam da ovo ljeto neće biti takvo, ali još od onog ljeta kad sam ostala posve sama negdje u ovo vrijeme postanem paranoična, manično-depresivna, opsesivno-kompulzivna i kakva sve ne.

Kao da sa završetkom nastave sve staje, da će uslijediti 2 mjeseca potpune samoće i dosade, kada ću se pitati zašto nemam prijatelje, zašto me nitko ne voli i zašto moram ostati doma baš svaku večer.

Ti dani su iza mene.

Znam to.

¤

Napokon sam se ošišala.

Našla sam napokon dobrog frizera.
I totalno je onakav kakvi su obično prikazani u američkim tv-serijama: feminiziran, stajliš, gejiš.

I napokon ne izgledam ko Goran Karan.

¤


Tri puta sam se rasplakala na Seks i grad.

Inače rijetko plačem na filmove, ali eto uspjela sam, u prepunom kinu.

Spojleri:

Prvi put kad su se našli na cesti nakon "vjenčanja" kada je Carrie Facu počela tući buketom, kad se bacila Charlotte u zagrljaj i kada je ona rekla: No!
Drugi put kad je Carrie praktički u pidžami otišla kod Mirande za Novu godinu da ova ne bude sama.
Treći put kad su Faca i Carrie na kraju filma bili u njezinom ormaru i on joj je citirao Beethovenovo pismo.

Da ga u ovom trenutku gledam, vjerojatno bi našla još 85 takvih scena.

Zato, bolje ne.

¤

Jučer mi je P. na zemljopisu prorekla da ću ovog ljeta naći ljubav: visokog, plavokosog.

Nakon što sam je prekinula sa: Zašto baš plavi? nije mogla dalje nastaviti viziju pa ću daljnje detalje morati sama otkiriti.
Nadam se da P.-ino unutarnje oko ne razlikuje boje.

Dosta mi je plavih.

¤

Navikla sam se na aparatić.
Sad jedem sve, a on je još uvijek normalan i na svome mjestu.

Samo što nerviram sve moje prijatelje s načinom na koji zatvaram usta, ali to je neka druga priča.

¤

Držite mi fige još ovih posljednjih par dana.
Da ne poludim, da ne dobijem živčani slom i što je najvažnije, da ne padnem godinu u glazbenoj zbog klavira.

Pobogu, kako su mi crvene oči.

Jutros sam se probudila i nisam osjećala glavu.
Skočila sam s kreveta i na jedan trenutak pomislila: O Bože, što mi je to u ustima?! dok se nisam sjetila da sam jučer stavila fiksni aparatić za zube.

Ne mogu gristi. Apsolutno ništa.
Ne poznajem niti jednu mlađu osobu koja ne voli Čokolino. Osim, naravno, mene.
Ako me uhvati kriza, probat ću Keksolino ili tako nešto.

Trenutno mi se jelovnik sastoji od pirea, jogurta, pudinga i jacobs capuccina. I gnječene banane jer mi se ne da prati mikser.
Perem zube svake 3 sekunde jer imam paničan strah da će moj prozirni aparatić požutiti ili nešto takvo.

Jela sam kockicu polurastopljene čokolade od punča 5 minuta.
To zaista frustrira osobu koja za to vrijeme pojede cijeli ručak i kojoj su zalogaji veličine pola punjene paprike.

Očito će danas rođendanske palačinke potrajati. Dobro ću ih natopiti sladoledom, pa ću valjda biti gotova za kojih sat vremena.

Jel ova bol ikada prestaje???? *drama*

¤

Zaista mrzim kad nam dođu gosti. Nije da sam neka asocijalna osoba, ali to nikako nije ugodno.

Sinoć su nam na večeri zbog koje nisam mogla ići vani bili neki prijatelji iz Italije.

Znam pričati talijanski, ali stvarno mi se ne da parlare italiano u slobodno vrijeme. Dodajte tome i bolne zube.
Ali, pristojna mala djevojčica mora biti uljudna i smješkati se i govoriti: Si,si. [Da, da]

U nekom trenutku zasigurno neko od njih upita:

Hai un ragazzo? [Imaš li dečka?]

No, no. *cerek*

Da, da nabijajte mi to na nos.
Da sam rekla suprotno, mora li to znati moja šira familija?!!

Aaaa, un altra volta nostro Stefano arriva' con noi!!! Vedrai, lui e' un bel ragazzo... [Aaaa, drugi puta će naš Stefano doći s nama. Vidjet ćeš, on je lijep dečko...]

*cerek*

Ne zanima me vaš Stefano.
Uostalom, koji bi normalan dečko bez pogovora otišao na odmor sa svojim roditeljima i njihovim prijateljima?

Malo kasnije. Dosta kasnije, jer je meni trebalo pola sata da pojedem niti pola ribe...

A che faccolta vai? [Na koji fakultet ideš?]

Io vado al liceo.[Idem u gimnaziju.]

Pobogu, što vi mislite koliko ja imam godina?

Ho 17 anni. [Imam 17 godina]

Nostro Stefano ha 19 anni. Lui...[ Naš Stefano ima 19 godina. On...nešto, nešto nisam slušala]

Aha,super.

Čovjek vadi mobitel.

Questo e' Stefano. Ma guarda com'e' bello. [Ovo je Stefano. Ma pogledaj kako je lijep.]

*cerek*

Pa nije ni tako loš.

Vai fuori dopo? [Ideš li vani poslije?]

No, no stasera. Ieri sono stata fuori. [Ne, ne večeras. Jučer sam bila vani.]

Ma non e' perche noi siamo qui? [Ma nije valjda zato što smo mi ovdje?]

Da, upravo zbog toga.

Ma noooo. [Ma neee.]

Tu non vai fuori a sabato? Non vai fuori mai?Hai i amici? [Ne ideš vani subotom? Ne ideš uopće van?Imaš li prijatelja? ]

O moj Bože.


Ma no, vado fuori ogni sabato, ma oggi no.E ho gli amici. [Ma ne, idem vani svake subote, ali danas ne.I imam prijatelje.]

Evo, gotovo je.
Sad misle da sam patnica koja ne ide vani, koja nema dečka a ni prijatelje.

Nostro Stefano...

*Ja ću poluditi. Prestanite mi ugovarati brak.*

Pod izlikom da idem oprati zube po stoti put te večeri, šaljem poruku susjedi da idemo negdje prošetati. Inače bi se mogla vratit s njima u Italiju i postati gospođa. Po njima sam valjda zrela za udaju.

¤

Kupala sam se prekjučer.

Ovi nacionalni ispiti poslužili su nam kao praznici (hrvatski, engleski ok. matematika-užas).
Mudro sam odabrala plažu na kojoj je more hladno i usred ljeta, pa nije ni čudo da sam se smrzla.

Bijela sam ko sir, što nikako nije dobro.

¤

Ljeto je u zraku, a ono nikada nije bilo moje omiljeno doba godine.

Prevruće i predosadno po mom mišljenju.

Nikakve koristi od života na moru kad ti je more udaljeno pola sata pješke i 40 minuta busom.
Ne volim spavati do kasno jer mi postane vruće i jer imam osjećaj da gubim pola dana.
Ne volim šetati po gradu jer me nerviraju turisti.

Nadam se da ću ovog ljeta promijeniti percepciju.

Aaa...opet zubi.
U agoniji sam.