Napisala sam post koji je bio pretužan, predepresivan, premračan i melankoličan za mene, pa sam ga izbrisala.

Onda sam jutros u glavi smislila post koji bi bio koliko toliko prihvatljiv i u mome stilu, pa ga nisam napisala jer sam imala još 10 minuta do polaska u školu, a još nisam ni ručala.
Usput sam skoro obula dvije različite patike, ali to sad toliko nije ni bitno.

Sad sam ga zaboravila.

I krećem ponovno, bez ikakve ideje.

Došla sam doma oko 4 jer je škola bila skraćena zbog utakmice, mokra, iživcirana zbog šugavog vremena vani, zbog dvice iz logike i zato što sam danas spustila dvije zaključne ocjene. Među ostalim, naravno.
U onoj sam fazi kada dekica, krevet i novi Coldplay ne pomažu.

Možda bi pomogao kinder bueno, ali ga trenutno, jel, nemam.

Uzalud mi Viva la Vida, kad trenutno ne želim izaći iz ove sobe još par tjedana. Ili bar dok se ne naspavam.

¤

U zraku je ljeto. Ili je bar bilo, prije nego što je ova odvratna kišurina počela padati.
Dok sjediš na mulu na zadarskoj rivi, gledaš svjetla Preka, dok s broda privezanog na rivi slušaš dalmatinske pisme, dok jednostavno sve dobiva epitet "ljetno".

Jednostavno znam da ovo ljeto neće biti takvo, ali još od onog ljeta kad sam ostala posve sama negdje u ovo vrijeme postanem paranoična, manično-depresivna, opsesivno-kompulzivna i kakva sve ne.

Kao da sa završetkom nastave sve staje, da će uslijediti 2 mjeseca potpune samoće i dosade, kada ću se pitati zašto nemam prijatelje, zašto me nitko ne voli i zašto moram ostati doma baš svaku večer.

Ti dani su iza mene.

Znam to.

¤

Napokon sam se ošišala.

Našla sam napokon dobrog frizera.
I totalno je onakav kakvi su obično prikazani u američkim tv-serijama: feminiziran, stajliš, gejiš.

I napokon ne izgledam ko Goran Karan.

¤


Tri puta sam se rasplakala na Seks i grad.

Inače rijetko plačem na filmove, ali eto uspjela sam, u prepunom kinu.

Spojleri:

Prvi put kad su se našli na cesti nakon "vjenčanja" kada je Carrie Facu počela tući buketom, kad se bacila Charlotte u zagrljaj i kada je ona rekla: No!
Drugi put kad je Carrie praktički u pidžami otišla kod Mirande za Novu godinu da ova ne bude sama.
Treći put kad su Faca i Carrie na kraju filma bili u njezinom ormaru i on joj je citirao Beethovenovo pismo.

Da ga u ovom trenutku gledam, vjerojatno bi našla još 85 takvih scena.

Zato, bolje ne.

¤

Jučer mi je P. na zemljopisu prorekla da ću ovog ljeta naći ljubav: visokog, plavokosog.

Nakon što sam je prekinula sa: Zašto baš plavi? nije mogla dalje nastaviti viziju pa ću daljnje detalje morati sama otkiriti.
Nadam se da P.-ino unutarnje oko ne razlikuje boje.

Dosta mi je plavih.

¤

Navikla sam se na aparatić.
Sad jedem sve, a on je još uvijek normalan i na svome mjestu.

Samo što nerviram sve moje prijatelje s načinom na koji zatvaram usta, ali to je neka druga priča.

¤

Držite mi fige još ovih posljednjih par dana.
Da ne poludim, da ne dobijem živčani slom i što je najvažnije, da ne padnem godinu u glazbenoj zbog klavira.

Pobogu, kako su mi crvene oči.