Nisam išla ujutro prosvjedovati. Ni neću.
Nisam solidarna s ostatkom generacije.

Ma koliko meni hipijevski život iz 60-tih bio privlačan, svjesna sam da stajajući kraj trgovine Peko kao i svaki obični dan kad nekog čekam neće oživjeti taj duh. Možda da ispletem koju pletenicu u kosu.

Osim toga svi trećaši imaju školu ujutro osim nas, tako da mi ideja da ko kreteni tamo stojimo u 2 popodne nekako ne drži vodu.

Sve nade polažem u to da će u školu doći pet ljudi, pa ćemo otići na kavu.

Moje objašnjenje je da sam pacifist i da ne vjerujem u prosvjede. Mislim da su skužili da sam samo lijena.

¤

Izgubila sam pokaz.
Uvjerena sam da mi je bio u torbi, ali ga danas kad sam krenula u glazbenu nije bilo pa sam morala javiti da imam ženske probleme kako bi se profesorica smilovala i ne bacila me na razredni ispit.

Pretresla sam cijelu sobu, trenutno nemam posteljine na krevetu, knjige su mi odbačene u nekom kutu, a ja ga još nisam našla.

Od dva do tri moguća mjesta di mi je mogao ispasti vrlo je vjerojatno da ću poslije škole morati u palačinka bar pitati jel mi tamo ispao.

Sreća u nesreći je da je kraj mjeseca, a nesreća (u nesreći?) da nemam više slika.
Osim možda slike iz prvog razreda kad se frizerka malo zaigrala sa škarama.

Pobogu, još 50 kn za slikanje.

50+15+110=175

Što sam ja za 65 kn mogla kupiti?

¤

Zaista, ali zaista volim dobro iskorištene vikende provedene izvan kuće.
Samo ne volim onaj osjećaj da vikenda nije ni bilo.

U petak sam bila vani po kišurini i po. I to di?
Molim vas nemojte mi se smijati.

Na koncertu Dražena Zečića.

Dobroj zabavi nije pomogla činjenica da sam znala otprilike svaku šestu pjesmu.
Rođak od 27. godina mi je rekao da izgledam ko da sam na komemoraciji, a ne tu gdje jesam.

Hvala lijepa.

U subotu sam se dizala ujutro u 8 i po kako bi došla u glazbenu i imala cijelih 15 minuta.
Još osjećam tragove sica od bicikle od subote popodne.
Još osjećam žuljeve na nogama od subote navečer.
Od jučerašnjeg popodneva nemam posebnih tragova, osim praznog novčanika, izgubljenog pokaza i koje slike na fotoaparatu.

Nisam ništa učila. :)

¤

Osudio me revolucionarni pokret na msnu jer sam iznjela svoje ideje mira i tolerancije.
Ah, mi promicatelji dobrodušnosti i antidevijantnosti nikad nismo shvaćeni u današnjem svijetu.


Idem prati kosu.

Postala sam multi ovisnik.

Težak je dan bez čokolade kad se vratim doma iz škole.
Jučer sam skužila da nemam jacobs capuccina s komadićima milke. Nažalost, mlijeko je već bilo zgrijano, pa mi se varijanta vraćanja istoga u tetrapak nije učinila zgodnom. Pa sam morala u dućan u babinim papučama di su imali samo nes od vanilije. Što se meni nije pilo.
Iako sam dugo odbijala to pročitati, navukli su me na Sumrak i sve te knjige. Zaista je divno biti zaljubljen i misliti da su sve te Bella- Edward-thingies moguće u stvarnom svijetu.
Nažalost, euforija prolazi 2 sata nakon čitanja. Cirka.

A internet je loša ovisnost. Bljak, bljak. Dobit ću sutra 2 iz biologije. La la la. Zločesti internet.

¤

Danas sam na povijesti primjetila kako svi gimnazijalci imaju poremećen ritam spavanja. I ogromne podočnjake.
Stvarno strašno.
Jučer sam zaspala sa bilježnicom iz zemljopisa na glavi.
Mislim da sutra neću ići na prva dva sata da se naspavam. I da izbjegnem sramotu iz biologije.

¤

Napokon sam se naučila naučiti šalabahterima da mi ne:

a) izgledaju u veličini A4 papira
b) ostanu doma
c) ostanu ispod neke druge klupe
d) ispadnu

Rezultat, 5 iz kemije. Ali i učila sam. Malo.

I naučila sam djelovati u simbiozi.
Ja i P.smo udružile naše eskimske i aboridžino-klokanske moći i riješile zajedno ispit iz zemljopisa.

¤

Želim tarifu of 2 i po GB. Ne 10. 2,5.
Meni bi bilo dovoljno.
Ovako imam grižnju savjesti zbog neiskorištenog prometa pa skidam torrente.
Imate kakvu preporuku?

¤

Nije da ovaj post ima odviše smisla.Ali, želim samo reći da se osjećam bolje.
Nije se ništa promijenilo, samo vrijeme vani.

Zasad dovoljno.

Moje doba godine, proljeće, napokon se budi.
I volim to.

Nemojte ovo shvatiti kao znak neke umišljenosti, narcisoidnosti ili egoističnosti.
Dakle.




Part 1

Uvijek sam se smatrala posebnom. Barem u nekom pogledu. Od osme godine idem u glazbenu školu, nekim štosom ili sklopkom u glavi imam sposobnost da mogu naučiti puno toga u kratko vrijeme,rastegnuta sam na sto strana, a opet sve nekako stignem i imam dobre ocjene. Ne želim više nabrajati dalje jer zasigurno već mislite 'koja je ovo umišljena tuka' ili nešto slično.

No večeras, negdje između Bachovog preludija i fuge u C-duru, shvatila sam da sam sasvim obična. I da ću, osim ako se ne dogodi neki nenadani preokret, do kraja života, ma kada on bio, ostati takva.

U svemu što radim iznad sam nekog prosjeka, ali nikada dovoljno dobra. Koliko god ja nešto dobro znala, nikad to neće biti među najboljim. Tu izuzmimo ljubavni život, jer tu sam duboko na dnu.
Završit ću nadam se, ovu školu. Ostat ću zapamćena možda pukim slučajem kao cura koja je pratila na gitari M.Z. koja je predivno pjevala i koja je bila dobra učenica.
Ne znam što je pravi fakuletet za mene, mogu sve, ali mi posebno ne ide ništa. Iz straha ću upisati pravo, i možda ću pronaći nešto što me veseli u svim tim zakonima i završiti to.
Pošto nemam veza i vezica završit ću, ako bude sreće, u nekoj firmici, i opet ću naći nešto što će me donekle veseliti.

I opet ću biti ona obična ja, koja je jednom imala neke sposobnosti, ali ih nikad nije iskoristila jer se uvijek bojala u nečem biti loša, uvijek se bojala posvetiti nečemu određenom jer je mislila da nikada neće moći sve, i koja si nikad nije imala snage odrediti prioritete jer se uvijek snažno vezivala za stvari, bića i pojave.

I žaliti ću što nisam upisala ono što sam htjela. I žalit ću što sam na današnji dan na maloj pošti rekla:

Probudite li se ikada ujutro i shvatite da se ne sjećate što ste radili prošli tjedan?


pic by kotoperz

Vučem se po kući, skidam muziku iz Uvoda, pravim se da je slušam, idem u glazbenu, pravim se da slušam.
Prisustvujem urotama protiv fizike i projektora u kojem sudjeluje 28 učenika 3. d, dva maturanta i 1 profesor iz informatike.
Jedem dorinu jaffa, koja mi se, da vam pravo kažem, nikad nije ni sviđala.
Prepisujem kemiju u prvoj klupi ispred profesorice s tri šalabahtera.
Gledam balerinke po izlozima, a nove nosim po kući sa flasterima na petama i pokušavajući ih raznositi.
Gušim se u smradu i pitam se kad se dogodio taj trenutak da odlučila sjesti u zadnju klupu okružena vidno nadutim pripadnicima muškog roda.

Nisam vas imala namjeru zgaditi. Oprostite mi. Mea culpa, mea maxima culpa.

Pišem dva sastava iz engleskog u jednom satu.
Žalim za preskupim trapericama koje su mi se rastegle, a u dućanu sam ih jedva navukla.
Patim za ovime u zlatnoj boji.

I živciraju me razočaranja. Živciraju me iskorištavanja koja me okružuju.
Živcira me primitivizam.
Živcira me to što me ljudi proglašavaju nenormalnom. U negativnom smislu.

I mrzim jugo.
I malu stvar koja se zove PMS.
I referat iz psihologije o hiperaktivnoj djeci kojeg ovako antihiperaktivna nemam snage napraviti.
I mrzim pisati ovdje o svemu tome, ali...vrištanje i plakanje sam već ispucala.

Ne vjerujem da ste shvatili koji mi je vrag.
I zato želim male stvari da mi odvrate misli od onih većih. I zato želim sunce.
Da oslijepim. Da ne vidim. Da ne želim.

Dosadilo mi je živjeti od jedne do druge subotnje kave.
Želim novosti. Uzbuđenja.
Pozitivna po mogućnosti.
Evo rekla sam.


Želim velike stvari.
Ne znam znate li moju definiciju velikih stvari?

Želim biti sretna.

I znam da tražim previše.

Sjećate se kad bi našli nešto što vam se apsolutno sviđa i što tako želite imati i rekli:
Mama, kupi mi ovo i neću te nikada do kraja života ništa pitati...