Probudite li se ikada ujutro i shvatite da se ne sjećate što ste radili prošli tjedan?


pic by kotoperz

Vučem se po kući, skidam muziku iz Uvoda, pravim se da je slušam, idem u glazbenu, pravim se da slušam.
Prisustvujem urotama protiv fizike i projektora u kojem sudjeluje 28 učenika 3. d, dva maturanta i 1 profesor iz informatike.
Jedem dorinu jaffa, koja mi se, da vam pravo kažem, nikad nije ni sviđala.
Prepisujem kemiju u prvoj klupi ispred profesorice s tri šalabahtera.
Gledam balerinke po izlozima, a nove nosim po kući sa flasterima na petama i pokušavajući ih raznositi.
Gušim se u smradu i pitam se kad se dogodio taj trenutak da odlučila sjesti u zadnju klupu okružena vidno nadutim pripadnicima muškog roda.

Nisam vas imala namjeru zgaditi. Oprostite mi. Mea culpa, mea maxima culpa.

Pišem dva sastava iz engleskog u jednom satu.
Žalim za preskupim trapericama koje su mi se rastegle, a u dućanu sam ih jedva navukla.
Patim za ovime u zlatnoj boji.

I živciraju me razočaranja. Živciraju me iskorištavanja koja me okružuju.
Živcira me primitivizam.
Živcira me to što me ljudi proglašavaju nenormalnom. U negativnom smislu.

I mrzim jugo.
I malu stvar koja se zove PMS.
I referat iz psihologije o hiperaktivnoj djeci kojeg ovako antihiperaktivna nemam snage napraviti.
I mrzim pisati ovdje o svemu tome, ali...vrištanje i plakanje sam već ispucala.

Ne vjerujem da ste shvatili koji mi je vrag.
I zato želim male stvari da mi odvrate misli od onih većih. I zato želim sunce.
Da oslijepim. Da ne vidim. Da ne želim.

Dosadilo mi je živjeti od jedne do druge subotnje kave.
Želim novosti. Uzbuđenja.
Pozitivna po mogućnosti.
Evo rekla sam.


Želim velike stvari.
Ne znam znate li moju definiciju velikih stvari?

Želim biti sretna.

I znam da tražim previše.

Sjećate se kad bi našli nešto što vam se apsolutno sviđa i što tako želite imati i rekli:
Mama, kupi mi ovo i neću te nikada do kraja života ništa pitati...