Marketing
*Big girls don't cry...*
Nemojte ovo shvatiti kao znak neke umišljenosti, narcisoidnosti ili egoističnosti.
Dakle.
Part 1
Uvijek sam se smatrala posebnom. Barem u nekom pogledu. Od osme godine idem u glazbenu školu, nekim štosom ili sklopkom u glavi imam sposobnost da mogu naučiti puno toga u kratko vrijeme,rastegnuta sam na sto strana, a opet sve nekako stignem i imam dobre ocjene. Ne želim više nabrajati dalje jer zasigurno već mislite 'koja je ovo umišljena tuka' ili nešto slično.
No večeras, negdje između Bachovog preludija i fuge u C-duru, shvatila sam da sam sasvim obična. I da ću, osim ako se ne dogodi neki nenadani preokret, do kraja života, ma kada on bio, ostati takva.
U svemu što radim iznad sam nekog prosjeka, ali nikada dovoljno dobra. Koliko god ja nešto dobro znala, nikad to neće biti među najboljim. Tu izuzmimo ljubavni život, jer tu sam duboko na dnu.
Završit ću nadam se, ovu školu. Ostat ću zapamćena možda pukim slučajem kao cura koja je pratila na gitari M.Z. koja je predivno pjevala i koja je bila dobra učenica.
Ne znam što je pravi fakuletet za mene, mogu sve, ali mi posebno ne ide ništa. Iz straha ću upisati pravo, i možda ću pronaći nešto što me veseli u svim tim zakonima i završiti to.
Pošto nemam veza i vezica završit ću, ako bude sreće, u nekoj firmici, i opet ću naći nešto što će me donekle veseliti.
I opet ću biti ona obična ja, koja je jednom imala neke sposobnosti, ali ih nikad nije iskoristila jer se uvijek bojala u nečem biti loša, uvijek se bojala posvetiti nečemu određenom jer je mislila da nikada neće moći sve, i koja si nikad nije imala snage odrediti prioritete jer se uvijek snažno vezivala za stvari, bića i pojave.
I žaliti ću što nisam upisala ono što sam htjela. I žalit ću što sam na današnji dan na maloj pošti rekla:
Part 2
Večeras sam sjedeći na neudobnoj sjedalici u foajeu HKK Zadar trpeći bol od opakih žuljeva na nogama, shvatila da sam, ma koliko se ja trudila ostati vječno dijete, postala zrelija. Počela razmišljati odraslije. I...da vam iskreno kažem, ne znam da li mi se to sviđa.
Što učiniti kada se suočite sa činjenicom da tuđu osobinu gledanja na sve ljude kao dobre prestanete smatrati vrlinom?
I to se ne odražava toliko na moje ponašanje koliko na prosuđivanje ljudi.
I možda bi vjerovala da ono kako se ljudi ponašanju zapravo nije protiv tebe, nego sasvim suprotno.
I možda bi jednom tamo, prije godinu, dvije bila zaluđena šarmerom crne kose i predivnog osmjeha, ali ne i sad.
Svega se toga pomalo i bojim.
Jer znate kako kažu,
Big girls don't cry
A toliko puta ne mogu suspregnuti suze.
Post je objavljen 17.04.2008. u 22:50 sati.