Rimska koplja
Koplja u Rimskoj vojsci strogo su podijeljena, pa od njih, odnosno vojnici naoružani određenim kopljem zauzimaju i svoje mjesto u bojnom poretku moćne rimske legije.
Dakle, u prvom redu stoje hastati – vojnici naoružani kopljem nazvanim hasta. Hasta je koplje koje možda malo sliči grčkom koplju 'dory', a može se rabiti kao oružje za bacanje i li kao oružje za ubadanje. Hastati imaju najčešće jedno koplje hasta i jedno koplje pilum (pilus).
Drugi red manipule (manipula je dio kohorte po Athumanunhu) u rimskoj legiji čine principi. Principi su vojnici koji su naoružani najčešće s dvije haste i dva piluma, ili pak ovaj broj varira od više hasti i jedan pilum.
Treći red ili pričuva koja se naziva triari (najelitniji veterani u legiji po Athumanunhu) naoružani su pilumima. Najčešće to je jedan ili više komada pilum koplja.
Ispred legije idu veliti (lako oklopljeni rimski ratnici po Athumanunhu). Veliti od oklopa najčešće imaju životinjsko krzno i laki okrugli štit spidai ili clipeus, ili pak nemaju ni to. Veliti su naoružani kopljima verutum koja su kratka i pogodna za bacanje (svaki velit ima po pet, ili čak i više verutum koplja.
Koplja tipa contus služe za lov uglavnom, ali se rabe i u borbama gladijatora, a rjeđe tijekom bitke, no nije isključivo.
Koplje – pješačko ili konjaničko
Dakle, neki bi jednostavno napisali 'koplje je koplje', no, ne i Athumanunh. Naime, razlike postoje od najranijih vremena, jer zašto bi grčki hopliti svoje koplje nazivali 'dory', a konjanici 'xyston'?
Zašto bi Homer tajnovito zapisao da su Troju pokorili Dory!? Athumanunh razumije Homera i potpuno mu je razumljivo zašto je Homer uporabio riječ 'dory', jer 'dory' (što zapravo u prijevodu znači drvo) u Homerovo doba predstavlja vojnu snagu, a to znači da u to doba koplje ima prednost nad mačem. Sjetite se da se i veličanstveni dvoboj, najhrabrijih (Hektora i Ahileja) odvijao upravo kopljem – dory! No, dobro vratimo se koplju.
Koplje (dory) glavno je naoružanje hoplita (teških pješaka po Athumanunhu). To je zapravo koplje dužine do 1,8 metara. Kopljište je od lakog drveta (dren ili jasen) s oštricom na vrhu, ali i šiljkom na dnu (suroter po Athumanunhu).
Taj sauroter (šiljak) ima više namjena, pa je tako zapravo protuteža oštrici i balans cijelog oružja (koplja). Ako bi se koplje u jeku i žaru bitke slomilo, ili bilo prekinuto nekim od protivničkih oružja, sauroter je bio odlična zamjena.
Dakle sauroter postoji u to doba i kod pješačkih (dory) i kod konjaničkih (xyston) koplja. Koplja čarkara (lakih pješaka po Athumanunhu) mogla su biti bačena na protivnika, pa ih Athumanunh naziva sulice.
Kasnije, makedonske sarise (pješačka koplja dužine četiri, pet ili šest, a i više metara) također imaju sauroter koji kod obrane falange od konjaništva ima i namjenu zabadanja u tlo radi lakšeg zaustavljanja navalne snage konja.
Konjanički 'xyston' dužine je od 3 do 4 metra i zapravo ima dvije oštrice na jednom kopljištu. Tako 'dory' zapravo postaje temelj za kasnije kopljanike pješake (pikeniri po Athumanunhu), a 'xyston' to isto za kopljanike konjanike (lansijere, a još kasnije ulane po Athumanunhu).
Oružje, naoružanje i oprema
Oružje – naprava za vođenje borbe. Naoružanje – nosači oružja. Oprema – tehnička sredstva za oružje i naoružanje. (definicije su Athumanunhove i pomoću njih on definira sredstva za vođenje boja, bitke i borbe.
Dakle, tema ove serije Athumanunhovih natpisa bit će oružje koje Athumanunh opet dijeli po kategorijama, potkategorijama, razredima, vrstama i inačicama. Točnije, naglasak će biti na kategoriji 'oružje', potkategoriji 'hladno oružje', razred 'bodni, sijekući, bacački, odnosno kombinirani', vrsta 'koplje' i inačice te vrste.
Možda je ovdje dobro i napisati sve kategorije oružja koje Athumanunh raspoznaje: hladno, vatreno, bacačke naprave, minsko-eksplozivne naprave, elektromagnetno, kemijsko, biološko, nuklearno i na kraju oružja koja neki uvijek zaborave, a nisu ništa manje opasna: psihološko i ekonomsko.
Dobro, vratimo se onda na temu koju je odabrao Athumanunh – koplje, vrste i inačice tog 'hladnog ubodno bacačkog oružja' koje je jedno od prvih oružja koje su ljudi počeli rabiti za lov, ali i rat. Inačice ovog oružja dovest će i do specijaliziranih vojnika opremljenih ovim oružjem, ali i do taktike i ustrojavanja vojnih postrojbi kroz povijest.
Tako će Athumanunh spomenuti rimske legionare naoružane kopljima koja se nazivaju pilum i hasta (od njih nastaju i nazivi za pilusa i hastatusa po Athumanunhu), pa zatim pike (pikeniri), lance (lansijeri) kasnije (ulani), partizana (partizani), helebarda (helebardisti) ...
Na kraju, to je dugačko zašiljeno oružje za borbu ili lov kojim se bode ili baca, a sastoji se od bodila (kamen, kost, opsidijan, bronca, bakar, željezo ...) i kopljišta (motke, štange, stijega ...) ... razne inačice koplja nastaju kada se bodilo promjeni, odnosno zamijeni, pa tako imamo, bardicu, sataru, ratnu kosu, helebardu ...
O svemu narečenom, postanku, razvoju, ustroju, taktici, načinu primjene i uporabe pisat će Athumanunh u slijedećoj seriji svojih postova.
Asasini, ismailiti, Nizari ...
Athumanunh je ovu malu seriju zapisa o katoličkim vojničkim viteškim redovima započeo s hramovnicima (templarima), a završit će je s jednim od najkontroverznijih ismailitskih interpretativnih tradicija u okrilju šijskog islama.
Dakle, sve je počelo nešto prije više tisuću godina ... na prostorima današnje izraelske pustinje gdje je oduvijek vladala nekakva jezovita tišina ... Taj komadić zemlje, na koje su i jedni i drugi polagali pravo, mjestu gdje su rođene i jedna i druga religija, stotinama godina bio je dodirna točka i misteriozno mjesto na kojem su i jedni i drugi željeli dokazati svoju nevinost, a zapravo su postali krivci i heretici i zauvijek oklevetani od silnih hereziologa.
Ako Athumanunh pozove u pomoć etimologiju i semantiku za objašnjenje riječi 'asasin' dobit će uputu koja će ga navoditi na arapski jezik i riječ 'hašašin' koja pak imenuje onoga koji konzumira hašiš. Ipak, asasini sami sebe zapravo nazivaju Nizari.
Kao i obično, kako to uvijek zapravo i biva u povijesti, sliku o Nizarima stvorili su zapravo njihovi neprijatelji, bili oni s islamskim ili kršćanskim prefiksom. Tako mi danas o toj egzotičnoj, ili pak možda ezoteričnoj (mističnoj po Athumanunhu), a na kraju zapravo fanatičnoj grupi, koja je više opijena no trijezna, znamo vrlo malo.
Danas u modernim europskim jezicima riječ 'asasin', u različitim oblicima, gotovo uvijek označava ubojicu, a u nešto blažoj inačici napušenog i divljeg orijentalca koji je slijepi poslušnik i ludi zanesenjak i koji za ideju, isključivo putenog (seksualnog po Athumanunhu) raja hoće i zna oduzeti život drugome, ali i sebi.
Sve 'obilje povijesnih istina' koje nam je dostupno o asasinima i hramovnicima, zapravo se samo isprepliće s mitovima i tajnama, a nekakve očuvane povijesne čvrste i dokumentirane građe nema nigdje ...
No, dobro, Athumanunh će onda samo za kraj zapisati: Možda su ipak, zaglušujuća kakofonija tutnjave oklopljenih konjanika, zveket mačeva i jatagana, bojni pokliči, jauk ranjenih, zvuk trublja i zurli, te zapovijedi izvikane na mnogobrojnim jezicima, doprinijele iščeznuću i jednih i drugih obavijenih tajnom i misterioznošću.
Red svetog Tome nadbiskupa Canterburyja
Ovaj viteški red engleskih vitezova ivanovaca utemeljen je 1191. u Akri (Sveta Zemlja) nakon što je engleski kralj Richard I. uz pomoć francuskog kralja Filipa II. zauzeo Akru.
Ovaj red bio je rezerviran isključivo za vitezove i plemiće engleskog podrijetlja. Tijekom petog križarskog rata vitezovi ovoga reda istakli su se svojom hrabrošću u obranama gradova Jaffe i Sidona i naravno u stogodišnjoj obrane samog grada Akre.
Međutim, baš kao što to uvijek i biva u povijesti – nikada hrabrost ratnika nije zasjenila hrabrost drugog ratnika! Uvijek su ratnici uništeni spletkama i podmuklošću onih drugih - ne ratnika! No bio bi to blag izraz koji će napisati Athumanunh, a da bi vi bolje razumjeli Athumanunh 'ne ratnicima' ne naziva civile, jer oni su jednostavno civili i ništa nisu u ratovima krivi, ali KUKAVICA to je pravi naziv za te 'spletkaroše', 'mutikaše' i 'ne ratnike' koji uvijek na kraju nadvladaju i unište ratnike.
No, dobro, dakle, te davne 'jeseni' slavnog kraljevstva Jeruzalema, točnije 12. svibnja 1291., Akra i Sveta Zemlja zauvijek su izgubljene za sve 'vitezove križare', a time i za vitezove reda svetog Tome – oni se povlače na Cipar i dalje prema svom nestajanju sa povijesne pozornice.
Oznaka ovog reda bio je crveno obrubljen bijeli križ grčkog oblika (cruxs immissa ili po Athumanunhu crux quadrata), a još ranije pojavljuje se račvasti križ crvene boje sa baptisterijskom školjkom (krstionička školjka - krstionica po Athumanunhu) u središtu.
< | rujan, 2016 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...
Bili smo vojnici i mladi ...
... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!
Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!
Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...
Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...
Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.
Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …
Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …
Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.
Zašto budale galame - zato što mudri šute!
… o hladnoći, tami i zlu
Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.
Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …
Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!