Sjeverni (Baltički) kršćanski viteški vojnički redovi
Tijekom Sjevernih (Baltičkih) križarskih ratova koje vode kraljevi i plemići Danske, Njemačke, Poljske i Švedske i njihovi saveznici protiv poganskih plemena Sjeverne Europe (na području današnjih baltičkih država Litve, Latvije, Estonije i Stare Pruske/današnja ruska enklava Kalinjingrada).
Ta baltička plemena bila su: Kuronci, Selonci, Semigalijci, Latgalci, Skalvi, Prusi, Galindijci, Zemaiti, Oeselianaci, Vironijci, ali se križarski rat vodi i protiv ruskih pravoslavaca.
U prvom redu tu su slijedeći redovi: Livonska braća od mača (njemački vitezovi po Athumanunhu) čiji je red utemeljen 1202., a koji se kasnije stapaju sa teutoncima i postaju vitezovi livonskog reda. Potom, Red Dobrin (poljski vitezovi po Athumanunhu) čiji je red utemeljen 1216. U početku taj red čini 15 njemačkih vitezova iz Donje Saske i Mecklenburga, a kasnije im se priključuju poljski vitezovi.
Oznaka livonskog reda braće od mača je crveni mač iznad kojeg je crveni pljosnati (formalan po Athumanunhu) križ. Oznaka Reda Dobrin je crveni mač iznad kojeg je šestokraka (betlehemska po Athumanunhu) zvijezda koja označava Krista u dolasku).
Možda ovdje Athumanunh može spomenuti još jedan viteški vojnički red koji je utemeljen 1233., a radi se o Redu vitezova križa s crvenom zvijezdom u koji ulaze vitezovi Bohemie (Češka). Ipak, ovaj red sudjeluje i u križarskim ratovima u Svetoj Zemlji. Oznaka ovog reda je crveni granasti malteški križ ispod kojeg je crvena šestokraka (betlehemska) zvijezda na crnoj podlozi.
Viteški vojnički Red braće njemačkog doma svete Marije u Jeruzalemu
Tek nešto manje poznati od hramovnika (templara), teutonski vitezovi koje Athumanunh naziva jednostavno teutonci, utemeljili su svoj Teutonski viteški red (lat. Ordo domus sanctae Mariae Theutonicorum Hierosolymitanorum, nje. Orden der Brüder vom Deutschen Haus der Heiligen Maria in Jerusalem) negdje oko 1190.
Poput sličnih viteških vojničkih redova i teutonci su naginjali siromaštvu i skromnosti, viteštvu i hrabrosti, a na kraju se u povijesti ovjenčali misterioznošću i tajanstvenošću, pa mnogima postali nerazumljivi i neshvatljivi.
Simbol (vojni znak po Athumanunhu) teutoncima je 'teutonski križ' kojeg je Athumanunh u svojoj tablici križeva smjestio pod 'moćan križ' koji je crne boje sa srebrenim obrubom. Zapravo, Athumanunh tu raspoznaje praiskonska četiri 'tau križa'.
Nadalje, u Athumanunhovom proučavanju 'teutonskog križa', taj križ varira od početnog latinskog oblika (tau, štapa sveca po Athumanunhu), sve do grčkog oblika križa.
Vojnički ustroj i hijerarhija teutonaca vidljiv je i prepoznatljiv i po samom načinu odijevanja i opreme (štitovi i kacige po Athumanunhu), ali Athumanunh je, kao onaj koji je vidio zaprepašćujuću divotu bitke i čuo zastrašujuću buku bitke, potpuno uvjeren da su te 'rogate kacige' teutonaca ipak služile samo na ceremonijama jer kao takve morale su biti izuzetno teške, nezgrapne i nefunkcionalne u bitkama, hoću kazati jednostavno, samo su mogle smetati i sputavati ionako oklopljenog viteza.
No, ova opaska je opet samo Athumanunhova i kao takvu je doživite, baš kao što Athumanunh slike inih i veličanstvenih prikaza bitaka teutonaca (na kojima oni redovito nose kacige svoje rogate) doživljava samo kao 'izraz slikara', odnosno njegovu umjetničku slobodu ...
Španjolski vojnički viteški red Calatrava
Katolički viteški vojni red Calatrava utemeljen je 1158. godine u cistercitskom samostanu Fietro, a naziv nosi po utvrdi koju im je poklonio kastiljski kralj Sancho III.
Baš kao i u Portugalu i ovdje su katolički vojnički redovi u početku imali temeljnu zadaću obrana i borba protiv Maura, tako je bilo i s redom Calatrava, koji je bio prvi takav utemeljen u tadašnjoj Kastilji.
Druga dva viteška vojnička reda Kastilje su Red Alcantara i red Santiago. Oznaka reda Calatrava je grčki oblik križa (crux immissa ili crux quadrata po Athumanunhu), sidrasti s cvjetnim završecima, crvene boje.
Oznaka Reda Alcantara je isti križ samo zelene boje, dok je križ Reda Santiago također cvjetnog izgleda, ali se radi o latinskom tipu križa (crux eapitata ili crux ordinaria po Athumanunhu) koji je crvene boje.
Portugalski kraljevski viteški red – Vitezovi svetog Benedikta od Aviza
Za razliku od viteških redova utemeljenih u Svetoj zemlji, u Jeruzalemskom kraljevstvu, čija je temeljna zadaća bila zaštita i briga za hodočasnike, viteški redovi utemeljeni u Portugalu imali su temeljnu zadaću borba protiv Maura.
U Athumanunhovom nizu prvi takvi viteški red je Red vitezovi svetog Benedikta od Aviza. Taj red je utemeljen već 1128. po uzoru na red hramovnika (templara).
Nakon protjerivanja Maura potreba za ovakvim viteškim vojnim redovima naglo je splasnula, ali samo nakratko. Naime, portugalske prekomorske ekspedicije u Afriku i Novi svijet (Ameriku) opetovalo je potrebu za ovakvim viteškim redovima.
Međutim, od početnog zanosa, entuzijazma i dobre namjere, a kako to uvijek i biva, ubrzo je ovaj prekomorski 'križarski rat' degenerirao i skroz se izokrenuo. Red je portugalski kralj ukinuo i uveo ga 1551. u regularnu vojsku, a kralj je postao vječiti veliki meštar reda, a njegovu dužnost u današnjem modernom Portugalu preuzeo je Predsjednik.
Znak reda je zeleni križ, a po Athumanunhovoj tablici vrste i oblika križa on je u skupini sidrastih (crux ancorata) cvjetnih križeva. (možda se jednom odlučim i malo Vam napišem o vrstama i oblicima križa po Athumanunhovoj tablici).
Rimokatolički viteški vojnički red Svetog Ivana – hospitalci Ivanovci
Red Svetog Ivana utemeljen je u 11. stoljeću, točnije 1099. godine, s ciljem njege i zaštite bolesnih i siromašnih hodočasnika. Dakle, u početku ovaj red gradi bolnice i zbrinjava bolesne, ali ubrzo postaja i vojnički red s vitezovima čija je zadaća obrana Jeruzalemskog kraljevstva i drugih svetih mjesta.
Hospitalci su ubrzo postali izuzetno vojnički snažni i dominantni, a Athumanunh prema njima ima respekt jer to je viteški red koji je posljednji napustio Svetu zemlju, a potom su kao 'vitezovi Rodosa' odolijevali sve do 1523. kada su se pod opsadom Turaka prisiljeni povući sa stanovnicima grada.
Hospitalci, odnosno 'vitezovi Rodosa' 'lutaju' bez zemlje sve do 1530. kada dobivaju u posjed arhipelag Malte, pa ih od tog trenutka Athumanunh raspoznaje kao 'vitezove maltezere'.
Poseban red Ivanovaca, također red hospitalaca bili su vitezovi reda Svetog Lazara, a Athumanunh ih raspoznaje kao 'vitezove lazarete' čiji je vojnički viteški red utemeljen 1119. godine s prvobitnom namjenom njege gubavaca, ali se kasnije i ovaj red pretvorio u vojnički viteški red.
Athumanunh želi naglasiti da je zeleni križ, simbol 'vitezova lazareta' možda dana simbol modernih ljekarni koje također imaju zeleni križ ... ovo je samo Athumanunhovo promišljanje, pa ga kao takvog prihvatite ili odbacite, jer nekih čvrstih dokaza za tu svoju tvrdnju o povezanosti 'vitezova lazareta' i današnjih ljekarnika Athumanunh nije uspio pronaći u knjigama svojim starim i prašnjavim od povijesne mudrosti.
Red Svetoga groba – rimokatolički konjanički viteški vojni red
Rimokatolički konjanički viteški vojni Red Svetoga groba utemeljen je 1099. godine pod pokroviteljstvom Crkve Svetoga groba, a njegov utemeljitelj je francuski plemić Godfrey od Bouillona.
Primarna zadaća reda bila je osigurati nazočnost kršćana u Svetoj zemlji i to je jedini viteški red (uz Suvereni Malteški vojni red, Red Svetoga Ivana – Ivanovci, po Athumanunhu) koji je imao zaštitu Svete Stolice.
Red Svetoga groba također je jedan od pet katoličkih vojničkih redova koji su utemeljeni u Jeruzalemskom kraljevstvu krajem 11. i početkom 12. stoljeća (Red Svetog Ivana – Ivanovci 1099., Red Svetoga groba 1099., hramovnici/templari 1118., Red Svetog Lazara 1123. i Red Svete Marije Jeruzalemske – teutonci 1190.)
Naziv reda konjanički odnosi se na pojam viteza, ali u redu pored konjanika postoje i pješaci. Athumanunh skreće pozornost da je pripadnike ovoga reda lako zamijeniti s pripadnicima jeruzalemskih vitezova čije su tunike kraljevski modre boje, a jeruzalemski križ zlatne boje, no, o njima će biti nešto kasnije.
Katolički vojnički red Svetog Jakova – vitezovi Tau
Katolički vojnički red Svetog Jakova kojeg su ustrojili vitezovi Tau, a Athumanunh ih voli još nazivati 'hospitalci Svetog Jakova' pripada najranijim kršćanskim institucijama koje ustrojavaju viteške vojničke redove poradi zaštite i pomoći hodočasnicima i osoblju bolnica, a Athumanunh se ovdje osvrće na vojno krilo tog reda.
Vojno krilo, kao i sam viteški red, utemeljeno i ustrojeno je 1075. godine u talijanskom gradu Altopasciu. Athumanunhu pak je ovaj vojnički viteški red još zanimljiviji, (u svojim koračanjima kroz knjige prašnjave i stare u koje Athumanunh voli zalutati), jer je pronašao podatke koji kazuju da su 'hospitalci Svetog Jakova', osim pomaganja hodočasnicima, održavali ceste i prijevozne brodove.
Nadalje, vitezovi 'hospitalci Svetog Jakova' brinuli su i za izgradnju i održavanje mostova, što svjedoči o visokoj tehničkoj i organizacijskoj razini ovoga reda, pa ih Athumanunh voli nazivati 'inženjerci križara'.
Na kraju, simbol križa 'hospitalaca Svetog Jakova', po Athumanunhu može biti doveden u vezu sa samim križem Tau franjevca Franje Asiškog, ali može biti i prikaz stupova mosnih potpora, možda pak čak i štap ranijih svetaca ...
Vojnički red vitezova hramovnika
Red vitezova hramovnika (templara) se dijelio na vitezove, klerike, perjanike i služeću braću, a na čelu reda je bio Veliki meštar i Veliko vijeće. Veliki meštar stolovao je u Jeruzalemu u Vrhovnoj kući Reda (Salomonov hram po Athumanunhu), a pomagalo mu je vijeće starijih i iskusnijih vitezova hramovnika.
Zamjenik velikog meštra bio je senešal koji je mogao sudjelovati čak i na najtajnijim sjednicama Velikog vijeća. Treći po redu u hijerarhiji hramovnika bio je maršal.
Maršal hramovnika nositelj je najviše vojne vlasti koji je bio nadležan za oružje i konje. Oblasni maršali bili su vojni zapovjednici u svojim regijama, ali pokoravali su se maršalu Reda. Magistar Jeruzalemskog Kraljevstva bio je ujedno i rizničar Hrama, zadužen za upravljanje imovinom, dok je magistar grada Jeruzalema bio zadužen za brigu o sigurnosti hodočasnika.
Među ostalim dužnosnicima u hierarhiji hramovnika su: preceptori koji su upravitelji templarskih središta, časnici koji su podređeni maršalu i drapieri (suknari po Athumanunhu) koji su se brinuli za odjeću (odore po Athumanunhu) svoje braće.
Slijedeći u nizu hijerarhije hramovnika su štitonoše od kojih su petorica imala istaknutiji položaj: podmaršal, stjegonoša, kuhar, kovač i turcoplier (časnik lakog konjaništva po Athumanunhu).
Vojni dio reda hramovnika se dijelio na vitezove opremljene kao oklopno konjaništvo, i drugi dio koji su činili pripadnici iz nižih društvenih slojeva i sačinjavali su lako konjaništvo (turcopliere), ali samo zapovjednik nosi ovaj naziv dok su ostali jednostavno konjanici.
Služeća braća hramovnika su se dijelila na ekonome, koji su brinuli o upravljanju imovinom reda i svećenike koji su skrbili za duhovne potrebe pripadnika reda hramovnika.
Jeruzalemsko kraljevstvo
Jeruzalemsko kraljevstvo ili po Athumanunhu Latinsko kraljevstvo Jeruzalema bilo je kršćansko kraljevstvo utemeljeno 1099. godine na području Levanta. U početku to je kraljevstvo zapravo nekakav savez skupine gradova na obali koje su osvojili križari u križarskim pohodima.
S vremenom kraljevstvo se proširuje i jača, a svoj vrhunac dostiže tijekom 12. stoljeća kada se proteže na teritorij današnjeg Izraela , Palestine i južni dio Libanona. Obalom Sredozemnog mora, kraljevstvo se proteže u tankom pojasu od grada Bejruta na sjeveru sve do Sinajske pustinje na jugu, pa od zapadnog područja Jordana i Sirije na istoku do tadašnjeg fatimitskog Egipta na zapadu.
Jeruzalemsko kraljevstvo ima i određeni stupanj autoriteta prema tadašnjim Latinskim križarskim državama, točnije prema grofoviji Tripoli i Edesi, te kneževinama Antiohije i Cilicije.
Uske veze Jeruzalemskog kraljevstva s Bizantom i Malom Armenijom (Cilicija) doprinijele su nasljedstvu istočnjačkih kvaliteta, čemu su opet pogodovale razne zatečene muslimanske vrijednosti.
No, bilo kako da bilo, u Jeruzalemskom kraljevstvu, točnije u društvu prevladavaju doseljeni Latini (zapadnjaci po Athumanunhu) dok autohtoni istočni kršćani (katolici i pravoslavci) i muslimani pripadaju nižem društvenom sloju.
Ovo, Athumanunh slobodno može zapisati, Prvo Jeruzalemsko kraljevstvo opstalo je sve do 1187. godine kada ga je zauzeo ajubidski vladar Saladin. Nakon Trećeg križarskog rata Jeruzalemsko kraljevstvo obnovljeno je u gradu Akri 1192. godine, pa od tog trenutka nastaje Drugo Jeruzalemsko kraljevstvo ili po Athumanunhu Kraljevstvo Akre koje će se održati do svog konačnog pada 1291. godine.
Militaris Ordinis - 'u oružju braća'
Dakle, Athumanunh želi nešto napisati o viteškim vojnim redovima koji su utemeljeni s ciljem zaštite kršćana u Svetoj zemlji. Namjerno ovdje nisam u prethodnoj rečenici napisao, 's ciljem zaštite kršćana u Svetoj zemlji od muslimanskih osvajanja i agresije.', jer ti vojnički viteški redovi doista su imali cilj zaštititi sasvim obične kršćanske vjernike od svih zemaljskih zala i nisu im prioriteti bili niti osveta, niti pljačka, niti rat protiv drugih vjera, no, na kraju kao što to uvijek i biva pojedinci uvijek 'zalutaju'.
No, dobro. Idemo redom, onako – na samo Athumanunhu svojstven način. Kao prvo Athumanunh u svojim zapisima raspoznaje četiri kršćanska vojnička reda koje on još voli od milja nazivati i 'u oružju braća', a to su: isusovci, hospitalci, hramovnici i teutonci.
Odmah moram upozoriti da je ovo Athumanunhova osobna podjela, pa tako vojnički red isusovaca nema nikakvih dodirnih točaka s Družbom Isusovom (Jezuitima). Athumanunhovi Isusovci su pripadnici kršćanskog vojničkog reda 'Sveti grob' koji je utemeljen 1099. godine u Kraljevstvu Jeruzalema.
Athumanunhovi Hospitalci zapravo su Ivanovci čiji je kršćanski vojnički red utemeljen 1099. godine u Kraljevstvu Jeruzalema. Athumanunhovi Hramovnici zapravo su templari čiji je kršćanski vojnički red utemeljen 1118. godine opet u Kraljevstvu Jeruzalem.
Athumanunhovi Teutonci pripadaju kršćanskom vojničkom redu vitezova njemačkog podrijetla koji je utemeljen 1190. godine u gradu Acri Kraljevstva Jeruzalem.
Ostali kršćanski vojni redovi nastaju kao 'bratski vojnički redovi' jednog od ovih temeljnih kršćanskih vojnih redova, (ili u Svetoj Zemlji, ili u zapadnim kršćanskim zemljama po Athumanunhu) ali o njima drugi put.
Činovi u Domovinskom ratu 1
Dakle, prije nego su stigle oznake činova tijekom Domovinskog rata zapovjednici postrojbi dobili su oznake zapovjednih dužnosti. Zapovjedne dužnosti bile su: zapovjednik desetine, voda, satnije, bojne, pukovnije (domobranske i pričuvne) i brigade.
Oznaka dužnosti zapovjednika zbora gotovo da se i nije rabila jer Hrvatska vojska nikada nije bila ustrojena u zborni (divizijski) ustroj. Tako da su ovu oznaku nosili kratko samo, nakon Domovinskog rata, zapovjednici Zbornih područja, a kasnije zapovjednici korpusa.
Prvi činovi koji su se pojavili, točnije oznake činova, imali su pleternu strukturu kvadratnog pletera (Sv. Nediljica po Athumanunhu jer je predložak uzet iz pluteja u crkvici Zadra) i to za niže časnike poredane vodoravno, ali će se kasnije isti prilagoditi strukturi poretka na činovima viših časnika.
Činovi u Domovinskom ratu
Početkom Domovinskog rata, baš kao i u svakom ratu, kronično nedostaje svega: naoružanja, vojne opreme, streljiva, vojnih odora ... pa tko bi još razmišljao i o oznakama činova. Tako se u samom početku Domovinskog rata tijekom 1991. godine ne može govoriti o činovima.
Prva odluka o činovima, promaknućima u viši čin te prevođenju i odorama pripadnika oružanih snaga RH donesena je u listopadu 1991. Njome su ustanovljeni činovi za vojnike i gardiste, dočasnike i časnike te su propisani nazivi činova, ali oznaka još uvijek nema.
Negdje početkom 1992. pojavljuju se nekakve prve oznake po kojima se razlikuju zapovjednici, no još uvijek ne dočasnici i časnici, ali oni kao takvi postoje. Naime, pripadnici Hrvatske vojske završili su vojničku obuku u ex JNA, a tamo su i stekli činove.
Odlukom Predsjednika RH 1995. o oznakama činova i dužnosti u oružanim snagama RH, ukinut je čin stožernog vodnika, a uvedeni su činovi stožernog brigadira (komodora), stožernog generala (stožernog admirala) i Vrhovnika.
Odlukom Predsjednika RH o oznakama činova i dužnosti u oružanim snagama RH u siječnju 2000. utvrđene su nove skupine činova, pa su tako tom odlukom ukinuti časnički činovi zastavnika i stožernog brigadira, a time su oružane snage RH prihvatile zapadni sustav dodjele činova s tri niža i tri viša časnička čina.
Pripadnici Zbora narodne garde, a kasnije Hrvatske vojske, sve do današnjih Oružanih snaga Republike Hrvatske, na ratnim (prikrivnim) odorama činove nose iznad poklopca lijevog džepa, dok se činovi za službene i svečane odore nalaze na klasičnim vojničkim naramenicama (epoletama).
Činovi Hrvatskih oružanih snaga – od 20. studenog 1944.
Nakon ujedinjavanja Domobranstva i Ustaške vojnice u jedinstvene Hrvatske oružane snage 20. studenog 1944., prešlo se formalno na novi, ramenski sustav činova (epolete - naramenice po Athumanunhu. No, kako je rat bio u završnoj fazi te je svega nedostajalo, zavladao je pravi kaos što se tiče oznaka činova i odora. Nosilo se sve i svašta, a ovi novi ramenski činovi bili su de facto u uporabi od siječnja do svibnja 1945.
Naramenice vojnika, strielca i dorojnika (vojnički činovi po Athumanunhu) zapravo su iste, a razlika se pojavljuje na nadlakticama rukava strielca i dorojnika.
Činovi nižih dočasnika (rojnika i vodnika) imaju epolete obrubljene crvenom trakom, a sama oznaka čina prikazana je brojem srebrenih trolista (dva ili tri po Athumanunhu). Činovi viših dočasnika (stražnik, stožerni stražnik i častnički namjesnik) imaju epolete obrubljene žutom trakom, a sama oznaka čina prikazana je brojem srebrenih trolista (jedan, dva ili tri po Athumanunhu).
U nekim literaturama Athumanunh je pronašao i malo drugačije nazive poput stračarnik i častnički zamjenik što se najvjerojatnije odnosi na onoga koji zapovijeda vojničkim straćarama (najvjerojatnije opet se ovdje misli na taborske vojne barake po Athumanunu) te na onoga koji može zamijeniti časnika – častnički zamjenik.
No dobro, činovi nižeg časnika imaju na epoletama hrvatski pleter inačice hekleca koji je crvene boje, a činovi su opet prikazani brojem srebrenih trolista. Tako zastavnik nema trolist, a potom broj trolista raste jedan za poručnika, dva za natporučnika i tri za satnika.
Viši časnici na epoletama također imaju pleter heklicu, ali je crveno-bijele boje, osim čina nadsatnika koji ostaje u crvenoj boji nižih časnika. Ovdje se po Athumanunhu još uvijek radi o 'germanskom tipu' broja nižih i viših časnika gdje se taj broj kreče kod četiri jednih i drugih (današnje moderne Oružane snage RH imaju sustav 'anglo-saksonskog' broja viših i nižih časnika koji se kreće u broju tri. No o tomu nešto kasnije).
Oznake čina viših časnika također su prikazane trolistima, ali su oni ovdje zlatne boje, a vrijednost im se kreće 3-1-2-3. (nadsatnik, bojnik, podpukovnik, pukovnik po Athumanunhu).
Epolete generala imaju pleter heklicu u zlatnoj boji, a sama oznaka čina opet je prikazana brojem srebrenih pletera u vrijednosti 1-2-3 (general, general poručnik i general pukovnik po Athumanunhu).
Činovi ustaške vojnice – od 1934. do 1944.
Činovi u oružanim snagama NDH obuhvaćaju činove Domobranstva (kopnene vojske, mornarice, zrakoplovstva, oklopnih postrojbi), Oružništva i Ustaške vojnice, Athumanunh je do sada obuhvatio samo činove Domobranstva i to poglavito kopnenu vojsku, a kako bi nastavio slijed mora se pozabaviti i činovima Ustaške vojnice.
Dakle, dok su činovi Domobranstva najvećim dijelom stvoreni u svibnju 1941., odmah nakon obnove Hrvatskog domobranstva, te zapravo bili nekakav nastavak i prelazak s činova bivših monarhija i kraljevina činovi Ustaškog pokreta u emigraciji već ranije razvili su se u zaseban vlastiti sustav činova.
Tako su članovi Ustaškog pokreta u emigraciji uveli časničke i dočasničke činove 30. ožujka 1934. g. Činovi su bili slijedeći: ratovođa, nadvojskovođa, vojskovođa, krilnik, pukovnik, četnik, satnik, nadporučnik, poručnik, zastavnik, časnički namjesnik, vodnik, dovodnik, rojnik, dorojnik, čarkar.
Časnici su nosili činove na donjem (podlaktici), a dočasnici na gornjem (nadlaktici) dijelu obaju rukava. Činovi su izmijenjeni 1. travnja 1941. u: ratovođa, vojskovođa, zbornik, krilnik, pukovnik, podpukovnik, bojnik, satnik, nadporučnik, poručnik, zastavnik, časnički namjesnik, stražarnik, vodnik, razvodnik, rojnik, ustaša.
Nakon uspostave NDH i službenog ustrojavanja Ustaške vojnice, u nju su uvedeni mnogi prvotni ustaški činovi, pa su od 21. lipnja 1941. činovi Ustaške vojnice bili slijedeći: krilnik, pukovnik, podpukovnik, bojnik, satnik, nadporučnik, poručnik, zastavnik, vodnik, dovodnik, rojnik, dorojnik, čarkar.
Od lipnja 1941. časnici su nosili činove i na lijevoj strani kape. Dakle, Ustaška vojnica zapravo je stranačka vojska Ustaškog pokreta. Iako je, u studenom 1944., ujedinjavanjem Domobranstva i Ustaške vojnice u zajedničke Hrvatske oružane snage, ukinut sustav činova na laticama, a uveden ramenski (na epoletama – naramenicama po Athumanunhu), te su činovi Ustaške vojnice i službeno ukinuti, pripadnici vojnice su i dalje nosili svoje stare uniforme i činove na rukavima.
Latice pripadnika Ustaške vojnice bile su klasične i to u inačici četverokutnih ili petokutnih, a služile su za oznake dužnosti ili pak pripadnost određenoj struci ili specijalnosti.
Boje struka i činova struka
Boje latica (suvratak, ovratnik po Athumanunhu) propisane su 9. svibnja 1941. godine i od tada latice generala su skrletno-crvene boje 1. Stožerni i administrativni časnici Glavnog stožera imaju latice skrletno-crvene boje s crnim izbojkom A.
Pješaštvo Hrvatskih oružanih snaga nosi latice broćasto-crvene boje 2 (Athumanunh bi ovu boju u svojoj tablici boja smjestio pod ljubičastu). Latice topništva su vatreno-crvene boje 3, a latice konjaništva tamnožute boje 4.
Tehničke postrojbe Hrvatskih oružanih snaga (tehničari, dojavničari-vezisti, željezničari i opkopari-inženjerci) su nosile latice čelično-zelene boje 5 (ova boja u Athumanunhovoj tablici nalaze se kod tamnozelene).
Vojno-stegovni suci nose latice ljubičaste boje 6 (ova boja u Athumanunhovoj tablici pokriva mjesto svijetlo-ljubičaste). Nadalje, vojni liječnici nose latice tamnosmeđe boje 8, zdravstveni časnici pak nose latice svijetlo-drap boje 9. Za ljekarnike rezervirana je svijetlosmeđa boja 11, a za vojne veterinare pak golubasto-siva boja 10.
Gospodarski časnici nose latice boje trešnje 7, a opskrbne postrojbe u modroj boji 12. Skladišni časnici nose latice boje škriljevca 14 (u Athumanunhovoj tablici to je jedna od sivih nijansi boje). Planinske postrojbe nose latice boje planinske trave 13 (athumanunhova tablica boja smješta je u red zelene boje).
Povozne (transportne po Athumanunhu) postrojbe nose latice tamnomodre boje 15, a samovozne (oklopništvo po Athumanunhu) imaju latice u crnoj boji.
Na Athumanunhovoj slici vidljivi su neki od činova s laticama u boji, a oznake oružja i struke koje se također nalazi na činu objasnim drugi put.
Oznake činova do 1942. godine
Do 1918. godine Hrvatsko kraljevsko domobranstvo rabi činove A-U monarhije. Ulaskom u Kraljevinu Jugoslavije ne može se govoriti o Hrvatskoj vojsci, a od 1941. prvi nazivi činova isti su kao i do 1918., pa su to redom: razvodnik, desetnik, vodnik narednik, stožerni narednik, časnički zamjenik, zastavnik, poručnik, nadporučnik, satnik, major, podpukovnik, pukovnik, general major, podmaršal.
Već 29. svibnja 1941. promijenjen je naziv razvodnik u desetnik i major u bojnik, no još uvijek pojavljuje se problem činova koji su naslijeđeni iz vojske raspadnute Kraljevine Jugoslavije gdje postoje: redov, kaplar, podnarednik, narednik, narednik vodnik, potporučnik, poručnik, kapetan II. klase, kapetan I.klase, major, potpukovnik, pukovnik, brigadni đeneral, divizijski đeneral, armiski đeneral.
Dakle, početak oznaka činova Hrvatske vojske može se pratiti od 1941. godine gdje je temelj za oznaku čina hrvatski troplet (pleter) i trolist. Hrvatski troplet (pleterna ornamentika po Athumanunhu) izrađivan je po uzoru na pleter kakav je pronađen na splitskoj krstionici iz 10. stoljeća, a trolist je uzet kao ukras sa stare hrvatske krune.
O hrvatskom trolistu postoje razna tumačenja, a neki ga izjednačavaju čak sa fašističkim simbolom jer je kao takav bio na trupnim oznakama zrakoplovstva Nezavisne države Hrvatske, no dakako njegova priča je sasvim drugačija i on svoje značenje povlači iz hrvatske ratničke i vojničke prošlosti. Athumanunh stoga ne želi širiti priču o trolistu već ga uzima kao oznaku čina.
Nadalje, u početku činovi se nose na laticama koje su u boji struke i pričvršćene su za ovratnike odora (što zorno kazuje da su prve hrvatske odore slijedile kroj kakav se rabio u A-U monarhiji), a kasnije pojavom spuštenih ovratnika (kragni) činovi se sele na ramena, na epolete (naramenice).
Razliku predstavljaju od početka činovi ustaške vojnice koji uz hrvatski pleter rabe dio ornamenta (ukrasa) sa šibenske tradicionalne kape (narodna nošnja po Athumanunhu) i ti činovi smješteni su na podlaktici rukava za časnike i nadlaktici rukava za dočasnike i vojnike. No potkraj 1942. godine činovi domobranstva i ustaške vojnice postaju univerzalni i sele se na naramenice.
Athumanunh će se, u slijedećim danima, malo pozabaviti izgledom, bojama, nazivima i značenjima hrvatskih činova sve do današnjih modernih Oružanih snaga Republike Hrvatske.
< | kolovoz, 2016 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...
Bili smo vojnici i mladi ...
... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!
Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!
Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...
Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...
Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.
Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …
Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …
Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.
Zašto budale galame - zato što mudri šute!
… o hladnoći, tami i zlu
Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.
Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …
Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!