Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

subota, 16.01.2010.

Bitke landsknehta

Landsknehti (najamničko pješaštvo)

Podizanje landsknehta na oružje (mobilizacija) mogao je zapovjediti, u početku, samo car, a kasnije i drugi suvereni (Kriegsheer) koji bi u tu svrhu izdao zapovijed, akt nazvan 'patentom', kojom bi taj posao (provedba mobilizacije) u njegovo ime proveli istaknuti ratnici (Werbeheren), a koji bi opet kasnije bili imenovani (promovirani) u čin brigadira (u početku je naziv 'Obriste Hauptleute', kasnije 'Obriste', dok se naziv napokon nije zadržao na 'Oberste' što pak je i danas naziv za čin brigadira u njemačkoj vojsci).

'Patentom', tom zapovijedi, je bilo točno definirano koliko će pukovnija imati satnija i točno određeno brojčano stanje tih satnija, kao i njihov ustroj. Nadalje, uz 'patent' je stavljeno brigadirima na raspolaganje i određena suma novaca u gotovini, ili pak putem kreditnog pisma, a ponekad su kreditiranje provodili i brigadiri samostalno (oni imućniji i bogatiji), a nakon rata car bi im vračao potrošen novac.

Svaki od brigadira ustrojavao bi svoj stožer i određivao svog zamjenika koji se nazivao 'Oberste Liuetenant' (odgovara današnjem činu pukovnika HKoV). U stožeru su se nalazili i stožerni časnici koji su bili zaduženi za poslove vojničke stege, sudstva, opskrbe i ostalih logističkih poslova.

Brigadiri su sami birali kapetane (odgovara današnjem činu satnika HKoV) koji su zapovijedali satnijama (borbenim postrojbama), a kapetani pak su određivali svoje zamjenike 'Lieutenant' (poručnik koji odgovara današnjem činu natporučnika HKoV), te 'Federich' (zastavnik koji odgovara današnjem činu poručnika HKoV).

Ti natporučnici i poručnici izabrali bi dočasnika 'Feldweybel' (narednik koji odgovara činu današnjeg časničkog namjesnika u HKoV) koji je bio zadužen za kompletnu obuku vojnika landsknehta.


karakterističan (tipičan) landsknecht

Obični vojnici landsknehti između sebe sami su birali 'Gemeiner Weybel' (obični narednik koji odgovara činu narednika HKoV), te 'Furierer' (vođe što odgovara današnjem činu desetnika HKoV) i 'Rottmeister' (razvodnike što odgovara današnjem činu skupnika u HKoV).

Po prvi put, za razliku od riterskih feudalnih vojski, kod landsknehta časnik nije morao biti isključivo plemić. Kod landsknehta presudno je bilo vještina, iskustvo i hrabrost.

Kada bi se ustrojio zapovjedni, stožerni i dočasnički kadar oni bi na raznim sajmovima, ali i na drugim mjestima, gdje su se okupljali ljudi pogodni za vojnu službu, pristupali 'vrbovanju' ljudi koji su imali oružje, te im odmah isplaćivali predujam u novcu uz njihovu obvezu javljanja u određeno vrijeme, na određenom mjestu, u potpunoj spremnosti za polazak u bitku, ili rat.

On koji bi raspolagali kvalitetnijim oružjem i oklopom mogli su dobivati i dvostruku plaću. Kada se izvršila smotra okupljenog ljudstva brigadir je preuzimao zapovijedanje nad svojom postrojbom. Odnosno, kako je sve ljudstvo postrojbe stavljao pod svoju vlast 'regiment' postrojba je dobivala vojni naziv regimenta (pukovnija).

Interesantno je kod landsknehta to što su pukovnija i satnija bile samo administrativne postrojbe od kojih su se ustrojavale borbene postrojbe nazvane bataljuni (bojne).

Nadalje općenito o landsknehtima drugi put.

nedjelja, 10.01.2010.

Bitke landsknehta

Bitke landsknehta (najamničko pješaštvo) od 15. do 17. stoljeća

Situacija u doba pojave landsknehta

Dolaskom na prijestolje 1483. francuski kralj Charles VIII. nastavio je s ekspanzionističkom (Osvajačkom) politikom svojih prethodnika. Kralj Charles VIII. okrenuo se na sjeveroistok u potrazi za svojim teritorijalnim ciljevima, a na tom smjeru našla mu se Italija kao manja zaprijeka.

Vladar grada Milana Lodovico Sforza – il Moro stalno je podsticao francuskog kralja Charles VIII. da uzme prijestolje Napuljske Kraljevine, pa je tako tijekom siječnja 1492. Milano potpisao s francuskim kraljem Savez i neutralnost u njegovom ratu s Napuljskom Kraljevinom.

Grad Milano pak je u to doba zapravo bio glavni ulaz u tadašnju Italiju, a francuski kralj potpisao je sporazum i s njemačkim kraljem Maksimilijanom I. o podijeli tadašnje Italije. Tim sporazumom njemački kralj dobio je odriješene ruke za obračun s Venecijom, a francuski kralj s Napuljom.

Trenutak kada je španjolski kralj objavio da je Kolumbo otkrio Ameriku i anketirao neke dijelove u ime španjolskog kralja, bio je trenutak koji su njemački i francuski kraljevi čekali da krenu u svoj ekspanzionizam.

Landsknehti (najamničko pješaštvo)

Naziv za Landsknehte (nje. Landsknechte, fra. lansquenets) prvi je put uporabio austrijski nadvojvoda Maksimilijan za najamnike koje je prikupio iz Austrije, Njemačke i Švicarske nakon bitke kod Gingata (Guinegatte ili Angingat ili Enguinegatte), selo u francuskom departmanu Pas de Calais, tijekom bitke 1479. protiv tadašnjih nizozemskih stališa (stalež).

Upravo zahvaljujući Maksimilijanu I. koji će postati njemački kralj 1486. a od 1508. i rimski car landsknehti su postali specifično njemačko najamničko pješaštvo. Pojavom landsknehta prestaju postojati vitezovi kao ratnici.


švicarsko pješaštvo glavni oponent landsknechta

Naime, Maksimilijan I. dobro je procijenio da je feudalni poziv (plemići vitezovi) postao potpuno neefikasan, a najamničke bande koje su se ustrojavale nezavisno nepouzdane tijekom bitke i neobuzdane tijekom mira.

Tako Maksimilijan I. ustrojava landsknehte, najamničko pješaštvo koje će se ustrojavati po njegovom pozivu, ratovati samo za njegove interese i demobilizirati nakon zaključenog mira. U tadašnjem trenutku društvenog razvoja vojska najamnika za vrijeme mira nije se mogla uzdržavati, ali je stalno bila nazočna i mogla se brzo podizati (mobilizirati).

Tako je njemački Reichstag u Wormsu 1495. odobrio caru Maksimilijanu I. da može vrbovati i ustrojavati landsknehte po cijelom Reichu (Carstvu).

Dobro, za uvod bi bilo dosta, nastavljam drugi put.

nedjelja, 03.01.2010.

Hrvati - ratnici i vojnici

U ime starih pravica - bitka za Međimurje 24. prosinca 1918.

… izmeđ' Mure i Drave, domaja je moja, od majke Hrvatske samo nas Drava odvaja …

Još od 1861. godine u Čakovcu, a time i u cijelom današnjem Međimurju, ustoličila se mađarska vlast i uprava. Oduvijek je tuđin obilato koristio prirodnu izoliranost Međimurja od ostatka Hrvatske, ali nikada taj tuđin nije mogao uništiti duhovnu svijest Međimuraca o povezanosti s majkom Hrvatskom.

Upravo to, snažna svijest o nacionalnoj pripadnosti Međimuraca Hrvatskom korpusu, osujetilo je uvijek svaku asimilaciju i zauvijek sačuvalo nacionalni entitet. Tako je bilo i te, sada već davne 1918. godine Gospodnje. Tijekom krvavog studenog, točnije u noći 12. studenog, iz Nedelišća je u Varaždin prebjeglo nekoliko mladića koji su donijeli vijest o zločinima koje je počinila Mađarska vojska na području Međimurja.

Naime, 'kotoripskom notarijušu' Gustavu Bruneru ukradeno je nekoliko gusaka, a mađarski natporučnik odlučio je krvavo kazniti Međimurce za tu krađu. Bez ikakvih dokaza, samo na temelju sumnje da su mogući počinitelji, strijeljano je i povješano ukupno 75 Međimuraca (64 muškarca i 11 žena).

Bila je to kap koja je prelila čašu koja se punila gotovo sto godina nepravde i trule mađarske vlasti u Međimurju. Bojnik Hrvatske vojske Ivan Tomašević dobio je zapovijed od Narodnog vijeća da silom zauzme Međimurje. Bojniku Tomaševiću na raspolaganju su tog trenutka bile dvije satnije 'Varaždinska satnija' u koju su ušli Varaždinci i ostali dragovoljci, te 'Međimurska satnija' koju su činili isključivo Međimurci prebjezi.

Te dvije satnije ustrojile su 'Međimurski odred' Hrvatske vojske koji je 13. studenog 1918. u 2200 prešao preko željezničkog mosta rijeku Dravu i bojno napredovao prema Nedelišću. Nakon kraćih bitaka s Mađarskom vojskom ujutro je zauzeto Nedelišće, ali su tijekom dana Mađarima stigla pojačanja. Razvila se kratkotrajna, ali vrlo žestoka bitka za Nedelišće. Hrvatska vojska, točnije 'Međimurski odred', pretrpio je teške gubitke i bio je prisiljen povući se pod borbom natrag u Varaždin.

Međutim, 6. prosinca 1918. godine Narodno vijeće u Varaždin je uputilo nešto snažniju grupaciju Hrvatske vojske koju su činili odredi iz Zagreba, Karlovca i Nove Gradiške, a zapovijedao im je pukovnik Hrvatske vojske Dragutin Perk. Bila je to brojčano jaka i izuzetno dobro opremljena vojska koja je 24. prosinca 1918. iz tri smjera prodrla u Međimurje u 0600 ujutro.

Prvi (glavni) smjer napora Hrvatske vojske za oslobođenje Međimurja bio je preko željezničkog mosta na rijeci Dravi prema Čakovcu. Drugi (pomoćni) smjer napora kretao se preko Otoka, gdje je Hrvatska vojska pod zapovjedništvom bojnika Pogledića, uz pomoć dvadesetak čamaca, a koje su tamo dopremili mještani Otoka, forsirala Dravu i bojno napredovala prema Čakovcu. Treći (pomoćni) smjer napora kretao se od Dravskog Središća pod zapovjedništvom bojnika Hanneberga.

'Majore Györy! U ime starih pravica pozivam Vas na predaju. Vaše su satnije opkoljene!' – bile su to riječi konjaničkog bojnika HV Georgijevića koje je uputio zapovjedniku mađarskih snaga u Čakovcu koje su se utvrdile i pokušale braniti oko glavnog željezničkog kolodvora.

Mađarski bojnik prvo se konzultirao sa svojim podređenim zapovjednicima, a kada su ga ovi izvijestili da su hrvatske snage već izbile do Svete Jelene (Šenkovec) na sjeveru i do samoga Buzovca na jugu, te da se opasno približavaju i s istoka, bojnik Györy zapovjedio je da se istakne bijela zastava predaje.

Bilo je to 103024PRO1918, a time su hrvatske satnije ušle u grad Čakovec bez borbe i prolijevanja krvi. No, Mađarska vojska ipak se nije željela olako povući iz Međimurja, pa se u njegovom najistočnijem dijelu s osloncem na rijeku Muru željela oduprijeti.

Tada je u Čakovec naišao brzi putnički vlak iz smjera Pragerskog (Slovenija) koji je redovito prometovao za Budimpeštu. Pukovnik Perk zapovjedio je satniku Sertiću da se s osam strojnica i polovicom Varaždinske bojne ukrca u vlak i zauzme željeznički most preko rijeke Mure u Kotoribi.

Hrvatska vojska, točnije vojnici iz sastava 'Varaždinske bojne', pod zapovjedništvom satnika Sertića u brzom naletu iskočili su iz vlaka i potpuno zbunili i iznenadili mađarske vojnike na mostu i brodovima koji su bili kod Kotoribe i Kakinje.

Njihovim zauzimanjem propala je svaka daljnja mogućnost Mađarskoj vojsci da pruži otpor Hrvatskoj vojsci tijekom oslobađanja Međimurja. Dakle, bitka za oslobođenje Međimurja završena je u 130024PRO1918, a istoga dana u Čakovcu je održana prva hrvatska javna skupština u dvorištu građanske škole.

Već 9. siječnja 1919. na trgu ispred franjevačkog samostana u Čakovcu skupilo se oko 10 000 Međimuraca koji su javno tražili pripojenje Međimurja matici Hrvatskoj. Tek godine 1920. Mađarska će se i 'službeno pravno' odreći Međimurja svojim potpisom na dokument o miru s Hrvatskom koji je potpisan u Trianonu kod Pariza.

<	siječanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!