artnam

ponedjeljak, 28.01.2013.

Ivica Prtenjača: KOD YVESA

Nova knjiga pjesnika i prozaika Ivice Prtenjače, objavljena je nešto više od dvije godine, u prosincu 1910. u izdavačkoj kući Profil. No, kako je to njegova posljednja objavljena knjiga, nije zgorega da se o njoj prozbori riječ-dvije. Knjiga donosi dvanaest originalnih priča i osamdeset i četiri recepta. Riječ je, dakle, o jednom sretnom spoju gastronomije i književnosti i onaj tko doista želi u potpunosti doživjeti ponuđene tekstove mora se upustiti u avanturu pripremanja barem jednog jela po receptu iz knjige. Čitati se može prije, između ili nakon kušanja. Za prave sladokusce, poneka priča može poslužiti kao aperitiv, žestoka i opora kao ona o Halimiju, studentu medicine iz Peći koji krvlju kupuje slobodne dane služeći vojni rok negdje u nekoj zabiti, bogu iza nogu, ili pak, punog želuca opustiti se uz božićnu priču "Ivica" sa sretnim završetkom.
Svojedobno je o ovoj knjizi pisao kolega iz Srbije, izvjesni Vladimir Arsenić, jedan od "famoznih" kritičara kojih je angažirala Booksa za tko zna koje svrhe, gdje je dotični imao potrebu spominjati Homera, Troju, Joyca, Bluma i Moli sve to u svrhu da nam pokaže i dokaže kako je ova knjiga marketinški dil autora i izdavača i da je vjerojatno osuđena na komercionalni uspjeh. Da tome nije tako, svjedoči hrpa neprodanih primjeraka, što, kao što znamo, nije slučaj s kvazibiografskim knjigama Nivesica i Danijelica. A bogme ni Profil nije što je nakad bio.
Posao kritičara je, po mome sudu, tumačiti knjigu i staviti je u prostor koji treba popuniti, a ne zlonamjerno gađati je strijelicama i učiniti izbušenom i beskorisnom. Ova Ivičina svakako zaslužuje mjesto u dobrim kuhinjama, a dobre kuharice će svakako pokazati poneku suzicu, uzdah, ili oduševljenje ponesene ponekom pričom koje su i tužne i smiješne, ponekad melankolične i sjetne... Zajedničko svim pričama je to da su ispisane lakom rukom, izmaštane ili stvarne, ili, što je vjerojatnije spoj i jednoga i drugoga. Što bi Arsenevićev pjesnik rekao, nastale "među javom i med snom". Poneka izgleda kao bakina bajka, a priča "Boja" na 132 stranici je povratak u zaboravljeno djetinjstvo i svi se u njoj možemo prepoznati. Pročitao sam je već tri puta.

28.01.2013. u 19:19 • 0 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 20.01.2013.

Thomas Bernhard: HLADNOĆA, IZOLACIJA

Thomas Berhnard svakako ne spada u pisce koje rado čitam, pa ipak ovo je već peta njegova knjiga koju sam pročitao. Ne slažem se s njegovim cinizmom, blaćenjem austrijskog provincijalizma, preziru prema religiji, u prvom redu prema Katoličkoj crkvi, mržnji prema svemu različitom od njega i mržnji svega što je njemu slično, ne slažem se, velim, kao što se s njim nije slagala ni velika većina austijskih čitatelja, pa ipak ga, evo, uporno čitamo. Zašto? Priznajem mu majstorski stil pripovjedanja, bez ijedne pukotine, naprosto je toliko uvjerljiv da mu se vjeruje na svakom mjestu, u svakoj rečenici.
"Hladnoća, izolacija" svakako je njegov najautobiografijski roman. Riječ je o osamnaestogodišenjem mladiću kojega zbog sjene na plućima otpremaju na zloglasni senarorijum Grafenhof. Tamo biva prepušten na milost i nemilost liječnicima, medicinskom osoblju i supacijentima. Prestrašen i ogorčen beznadnošću oko sebe, prestravljen smrtima koje se gotovo svakodnevno događaju, pokušava se prilagoditi ili pružiti bilo kakav otpor, pa se u tom kolebanju odvija dobar dio romana. Njegovi su, srbnik, to jest mamin muž i baka, zabavljeni njegovom umirućom majkom, koja boluje od raka maternice i kojoj više ni morfij nije od velike pomoći, pa mu ni ne pišu, a kamo li dolaze u posjet. Brat i sestra su poslani u inozemstvo kod rođaka kako ne bi morali svjedočiti zadnjim i nimalo lijepim trenucima života njihove majke. Nakon nekoliko mjeseci pretraga sputuma koji je redovito bio negativan, napokon mu pronalaze tragove tuberkuloze. No nakon nekoliko dana nalazi su mu ponovno negativni pa liječnički koncilij priznaje pogrešku i zamjenu nalaza s nekom drugim pacijentom pa ga neizlječenog vraćaju kući, u Salzburg. Javlja se na redovne kontrole lokalnom doktoru, gdje mu je propisan pneum, specijalni postupak punjenja pluća svaka dva tjedna, ali ga liječnik jednom prilikom (zbog telefonske prepirke s kućnom pomoćnicom oko namjernica za ručak) predugo drži na aparatu te mu tako pravi dvostruki pneum. Posljedica je ogromna, na plućima se napravila rupa, pa ga ponovno šalju u Grafenhof, gdje su nabalili stroj za tu vrstu bolesti, pneumoperitoneum. Nakon to je slučajno u novinama otkrio da mu je umrla majka, nakon njenog skromnog sprovoda na kojemu je nazočio, vraća se u Grafenhof, ali s odlukom da se pokrene i da svoju bolest uzme u svoje ruke. Nakon četiri-pet mjeseci, vidno oporavljen, ali ne i izliječen napokon napušta taj sanatorij smrti.
Na život Thomasa Bernharda je utjecalo nekoliko okolnosti: prije svega njegov djed s majčine strane, pisac Johannes Freumichler, kojega često spominje i u ovom romanu, potom bolest pluća zbog koje je kao dijete često boravio u raznim senatorijima, te na koncu njegova pratilja kroz život koju je upoznao brzo nakon djedove smrti.
Ovaj roman, kao i cijeli Bernhardov opus (osim Imitatora glasova), nije napisan za širi čitateljski krug, ali oni gurmani koji vole uživati u vrhunskoj književnosti, svakako će rado posegnuti za ovom knjigom. Roman je s njemačkoga izvrsno prevela Ana Pranjković, a objavila izdavačka kuća MEANDAR MEDIA, 2012. godine.

20.01.2013. u 18:13 • 0 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 17.01.2013.

K. M. Artnam: IZ NEVREMENA prikaz Tonka Maroevića

Da trud gospodina Maroevića ne bi bio uzaludan i da ovo što je napisao ne bi bilo mrtvo slovo na papiru, odlučio sam ovaj mali osvrt staviti na blog.

Dakle:
Poštujući pjesnički glas Kemala Mujičića Artnama prihvatio sam poziv da predstavim njegovu najnoviju knjigu „Iz nevremena“. Međutim, termin predstavljanja preklopio se s jednom mojom, ranije preuzetom, obvezom, pa mi ne preostaje nego da pisanom riječju pozdravim navedenu prezentaciju knjige, koja svakako zaslužuje pažnju i žao mi je što ne mogu biti prisutan pri njezinu izlasku u javnost. Kako bilo, ovim kratkim osvrtom nastojat ću barem donekle nadoknaditi svoj izostanak. Žanrovski je najnovija knjiga Kemala Mujičića Artnama određena kao ratni dnevnik. To je sasvim točno određenje, pa premda je do objavljivanja došlo čitava dva desetljeća nakon njezina pisanja, svezak je u potpunosti zadržao dokumentarni karakter i autentičnost svjedočanstva. Njezina redaktura mogla se sastojati isključivo u neznatnim izmjenama i dopunama. I prvi pogled na stranice nas uvjerava kako je riječ o vrlo skrupuloznom bilježenju zbivanja i doživljavanja, doista dan po dan, počam od 23. XII. 1991. pa do 17. VII. 1992, znači od trenutka mobiliziranja pa do otpuštanja iz jedinice, demobilizacije. Dnevnik je podijeljen na tri dijela, što se odnose na mjesta boravljenja i djelovanja, konkretno na Nebojan, kod Petrinje, na Brest, u istom petrinjskom kraju, te na Novu Gradišku. Premda su prva dva lokaliteta bila sasvim blizu prve crte bojišnice, te izložena nemalim povremenim opasnostima, pisac srećom nije bio u prilici da sudjeluje u izravnim borbenim akcijama, nego je više bio upućen na stražarske, obrambene i, na kraju vojno-policijske dužnosti. Ali kako je dnevnik vođen neposredno i svakodnevno u njemu je sadržana nemala napetost neizvjesnosti i zebnje, a nekoliko epizoda doista govore i o realnim prijetnjama po život. U svakom slučaju, pisac na više mjesta prenosi svoj odnos prema obrambenom ratu kao nužnosti, utoliko govori i o svojoj nužnosti sudjelovanja i znatno je obilježen idejom solidarnosti prema ugroženima i osjećaj emotivne blizine sa suborcima. Faktografiju na stranu, ma koliko nas ona znatiželjno vodila iz zgode u zgodu, Kemal Mujičić Artnam i u ratnim prilikama ne može ni ne želi zanijekati svoju pjasničku vokaciju i literarnu motivaciju. Njegovi opisi prirode, životinja i atmosfere imaju pravu lirsku napetost, a njegova promišljanja i sjećanja evazivno idu prema civilnim i mirnodopskim temama. Upravo kao takav još je uvjerljiviji kad u njegove životne situiacije naglo uđe ratna realnost i zgrabi ga, ogorči ili čak bijesno ponese. Znatan dio stranica posvećen je pak trenucima napetog iščekivanja ili dokonog odmaranja ili prilagođavanja na uvjete zajedništva i nedostatku konfora. Naravno, ni odnosi sa suborcima, supatnicima nisu mogli biti idealni, pa uz primjere međusobnog razumjevanja nailazimo na povremene sukobe i neshvaćanja.
Kao pravi kuriozitet – ili je pak to baš najlogičnije – pratimo Kemala Mujičića kako vrijeme često krati čitanjem, uglavnom pjesništva, pa mu Kaštelan nudi prepoznavanja prizora iz rata, Juan Ramon Jimenez ga odvodi u predjele drugačijih maštarija i oblikovanih kristalizacija, a Horacije – gotovo nevjerojatno – svojim satiričkim tekstovima daje odmak opšravdane ironije prema zbilji. Čitanje Kafke pak možda je dobar korelativ tragigroteksne zbilje ili transpozicija u drugačiju dimenziju surovosti i groze.
Za vrijeme boravka u jedinioci Kemal Mujičić je ispisao i nekoliko pjesama, posebno onih nježnijih, upućenih maloj kćeri. Nije mogao propustiti priliku a da se ne pohvali i jednim pjesničkim nastupom u ugroženom ambijentu, gdje je uspješno pročitao pjesmu „Ah“. Pjesma je u cjelosti navedena u knjizi, a da sam bio u publici i ja bih zapljeskao. Šalu na stranu, i u proznoj fakturi, kako u skicoznim obrisima figura što promiču, tako i u sinteznim potezima ocrtavanja ambijenta pisac se pokazuje kao autor neospornoga literarnog nerva i lirske vokacije.
Knjigom „Iz nevremena“ dobili smo uvid u jednu dimenziju rata i življenja u graničnim situacijama, no ispisanu odmjereno i nepatetično, većim dijelom faktografski uvjerljivo, a pokatkad tek idejno ili emotivno „začinjeno“. U svakom slučaju bilo je zanimljivo vidjeti reakciju čovjeka, koji je bačen u teškoće i koji se nastoji snaći a da ne izgubi ili zaniječe svoju ljudskost i u iznimno nepovoljnim uvjetima. Kemal Mujičić Artnam nije se trsio biti junak niti je uljepšavao ili uvećavao svoju ulogu u obrani domovine, no zdušno je podijelio teret sudbine s drugima, kako sebi sličnima tako i razliočitima. A nehoteć, samo slijedom vlastitoga morala i talenta, ispisao je tekst koji možda više govori o proteklom vremenu nego li mnoga službena izvješća i svečane rekapitulacije.
Tonko Maroević

17.01.2013. u 01:15 • 1 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 14.01.2013.

MERCEDES-BENZ autor Pawel Huelle

Nedavno je u izdanju Meandar medije izašao jedan solidan poljski roman, jednoga od ponajboljih poljskih prozaika srednje generacije (1957) Pawela Huelle, nagrađivanog ne samo u Poljskoj nego i prestižnom njemačkom nagradom Andreasa Gryfiusa. Riječ je o autobiografskom tekstu gdje se na nekoliko mjesta pojavljuju i fotografije njegovih predaka i njihovoj ljubavi prema MERCEDES-BENZU, želeći i na taj na čin potkijepiti uvjerljivost priče. Glavni nas junak na satovima vožnje u nezaboravnoj i već kultnoj peglici svojim pričama insrtuktorici vožnje uvodi u tridesete godine prošlog stoljeća u Poljskoj, govori o početku rata, o dolasku Rusa, pa sve do današnjih dana, točnije do 1997. godine kada Bohumil Hrabal završava samoubojstvom, bacivši se s petog kata bolnice. Način pripovjedanja je tipično "hrabalski", ni jedna rečenica nije ispod pedeset riječi, što se kosi sa svim američkim kreativnim školama pisanja. Čak su i dijalozi svedeni na najmanju moguću mjeru. Pa ipak, ovaj roman ne gubi na zanimljivosti, i prava je šteta što se nije razvio u neku vrtu ljubavnog romana, što se naslućivalo već od samog početka. Roman ceste smo imali priliku čitati i u domaćoj izvedbi, samo što Miljenko Jergović u Buick Rivieri ipak nije uspio izaći iz naše domaće kaljuže, pa smo po tko zna koji put vidjeli iracionalne balkance izgubljene u vlastitim mrakovima. Za razliku od Buick Riviere, MERCEDES-BENZ nudi srednjeeuropsko ozračje, napisan je otmjeno, s mnogo tekničkih podataka o automobilima uopće, a da se pri tome ne guši tekst. Moja ocjena od jedan do deset bila bi čvrsta sedmica, jer nam je ipak nekako izmaknula ljubav, a da se dogodila, ovom romanu bi sigurno priskrbila još jednu dimenziju više. No, ako smo ljubitelji dobrog štiva koji traži i nešto našega angažmana, MERCEDES-BENZ nam se nameće sam po sebi.

14.01.2013. u 17:56 • 0 Komentara • Print • # • ^

petak, 04.01.2013.

pazin

Prošli su blagdani, a to je bila dobra prigoda da se ponovno sjetimo onih kojih se sjetimo samo za blagdane. Ja sam se, sjetivši se nekih ljudi, sjetio i jednog grada. I jednog zapisa o tom gradu. Evo ga.Kada sam, sada već davne 2000. godine prvi put boravio u Pazinu kao sudionik manifestacije „Goranovog proljeća“, (dobitnik nagrade za tu godinu je bio Boris Maruna), ni slutiti nisam mogao da ću mu se, dvanaest godina poslije, vratiti na ovaj način i u njemu boraviti nepunih mjesec dana. Naizgled, ništa se u međuvremenu nije promijenilo: motel „Lovac“ prometnuo se u hotel, ali su ugođaj, ponuda, cijene i ljubazno osoblje ostali onakvi kakve smo ih zatekli dvijetisućite, cesta koja se spušta niz Buraj i vodi u grad i dalje je strma, u buffetu, u suterenu s lijeve strane na ulazu u grad i dalje toče gemište vjernim vinopijama, kafići na glavnom trgu su i dalje mjesto gdje ljudi najrađe ispijaju jutarnju kavicu. Naravno, prošetao sam i popio piće u restoranu ispred stadiona „Pazinke“, gdje smo se one dvijetisućite pjesnik Krešimir Bagić i ja ciljano uputili, jer su nogomet i nogometna igrališta Bagićeva vječna opsesija. Sve je još uvijek na broju, koliko sam vidio i to me radovalo. Moj prvi posjet Pazinu sejvao sam u fajl „lijepo sjećanje“, ostao je doista dobar dojam, ali u tako kratkom vremenu nisam mogao osjetiti nijanse. Sada imam i njih. To mi je, na moju veliku sreću, omogućio ovaj drugi i dugi boravak u ovome ubavom gradu.
Ono novo, izgrađeno na starom, koje se u međuvremenu rodilo, svakako je još jedna atrakcija grada Pazina, a zove se Kuća za pisce, Hiža od besid. Njen tihi gost i domaćin, zahvaljujući sretnim okolnostima i nagradi „Put u središte Europe“ bila je moja malenkost, kako se to bedasto veli. Bio sam pravi domaćin. Dobio sam ključeve, nadgledao provaliju ispod sebe, brojio letove golubova, ispraćao zalaske sunca. Kada je počelo prvo padanje lišća s krošanja agacija, dolje, duboko u provaliji ispod balkona hiže od beside, zabilježio sam i to. Zapamtio sam prve jutarnje maglice, udisao prve naznake jeseni. Zamišljao sam se vrtlarom, možda sam to i bio. No, pravi pazinski vrtlar je Aldo, umirovljeni nastavnik. Njegov vrt je s druge strane jame, one na kojoj se nalazi hotel „Lovac“, nešto malo niže, niz cestu prema Poreču. A vrt, prepun busenaste trave s Pirineja, koja podsjeća na morske valove, mirisnoga začinskog bilja, ukrasnih grmova i raznog cvijeća uredno poredanog u gredice, govori više od milijun riječi.
Kako se približavao dan kada ću Pazinu morati reći „doviđenja“ do skorog viđenja, sve me više zaokupljalo jedno jedino pitanje: Je li Pazin grad na rijeci? Naravno da jest. Kada sam postao sto posto u to siguran, počela je padati kiša. Šteta što sljedećih dana neću moći vidjeti slap. Ali, vratit ću se. Baš kao što se i on vraća. Nema ga, nema, onda odjednom: Slap. Bit ću njegova kap.

04.01.2013. u 08:05 • 1 Komentara • Print • # • ^