Kada sam prije petnaestak mjeseci kao predstavnik Hrvatske sudjelovao na međunarodnom pjesničkom festivalu "Europski pjesnički turnir" održanom koncem 2011. godine u Mariboru, koji je tom manifestacijom otpočeo stolovanje europskog grada kulture 2012. g. časno i glasno sam govorio uvodnu pjesmu moje tek objavljene knjige. Pjesma se zove "Nemiri" i ovom prigodom ću je objaviti dvojezično. U organizaciji Založbe Pivec i HDP-a hrvatski pjesnici su šifrovano poslali svoje pjesme, a žiri koji je odlučivao o pobjedniku bio je u sastavu: Marko Pogačar, Darija Žilić i Branko Čegec.
NEMIRI
Izađimo na ulicu, vrijeme je ustalo
i zove nas, svijetlo kao navještenje.
Naše nove cipele nude nam se da ih razgazimo,
naš bi hod htio koračati od sebe sama,
košulje bi naše šarene zastave.
Djevojke su danas ljepše nego ikada.
Izađimo.
Dolaze nekakvi odnekud s juga,
donose nešto lako i udobno,
donose nešto ludo i nestvarno,
vjetar miriše po naranči, naru i narcisu,
sviraju u fanfare veseli Francuzi,
plešu sjene golubova, glasovi izdaleka
lelujaju neobičnu pjesmu,
prepoznajemo li se?
Izađimo iz smiješnih značenja i simbola,
prljavih kuhinja i prijepora.
Dolaze žuti, plavi i crveni,
dolaze bijeli, ružičasti, smaragdni,
dolaze prozračniji, mekši i topliji
dolaze, zovu, vuku, vabe nas,
vrijeme je ustalo, strasti užegle,
djevojke su danas ljepše nego ikada,
dolaze prisniji, blaži i vedriji,
dolaze luđi, lakši, udobniji,
dolaze, zovu, vuku nas, vabe.
Naše nove cipele nude nam se.
Na ulicu.
RESTLESS
Let's step out on the streets, time is ripe, calling, annunciation bright.
Our new shoes bidding to break them in
our steps would have walked on their own,
our shirts like colorful flags.
The girls today prettier than ever.
Let's step out.
Some came, from the South it seems, bringing along some things light, comfy,
bringing some things crazy, unreal,
the wind smells of oranges, pomegranates and daffodils,
the brass played by the jolly French,
the shadows of pigeons dancing, the voices from afar rocking the unusual song,
do we recognize each other?
Let's step out then, out of our silly meanings and symbols,
out of our dirty kitchens and arguments,
let's take ourselves out of our unease and confusion
the yellow, and the blue and the red are coming,
the white, the pink and the emerald,
they are coming more transparent, softer, warmer,
they are coming, calling, drawing us in, luring us on,
time is ripe, passions are hot,
the girls today prettier than ever,
they are coming more genial, kinder, brighter,
they are coming crazier, lighter, comfier,
coming, calling, drawing us in, luring us on.
Our new shoes bidding. To the streets.
Translated into English from Croatian:
Boris Gregoric
Časopis pjesničkih praksi POEZIJA broj 3-4 2012. godine izašao je iz tiska s malim zakašnjenjem, prije pola mjeseca. Što nam je donio? U prvom redu obilje poezije, kako domaće tako i one prevođene s katalonskoga (Tonko Maroević), slovenskoga (Josip Osti i Boris Gregorić), makedonskoga (Svetomir Ribarov i Dubravka Sesar), engleskoga (Damir Šodan), nizozemskoga (Radovan Lučić), francuskoga (Suzana Matvejević) i španjolskoga (Davor Šalat i Dinko Telećan).
Da bi se cijeli broj ozračio interkulturalno i da bi nam snimka svjetskih stremljenja u poeziji postala što vjernija, probrinuo se Damir Šodan, sudionik londonske pjesničke „olimpijade“ zapisujući dojmove u obliku dnevničkih zapisa. Radnja se događala u Londonu, oko mjesec dana prije prave olimpijade. Poslije tih osam pjesničko-dnevničkih zapisa postalo je bjelodano da su pjesnici (njih 204 sa svih kontinenata) pohrlili u ovo globalno selo ne bi li si priskrbili poneko važno poznanstvo, ponudili svoje uratke za prevođenje, pokušali napraviti skok u karijeri. Sve je to lijepo krasno, kako se veli, ića je i pića koliko ti srce želi, govore se živi i mrtvi, manifestacija je na svakom koraku, ljube se kulture svih svjetova i boja, sve se sa svačim prožima, a onda dođe ta nedjelja, prokleta nedjelja kako je pjevao Toma Zdravković, svi se vraćaju u svoje vlastite mogućnosti, u svoje bogate ili siromašne sredine i svijet je opet onakav kakav je oduvijek bio. Samo sada nešto malo napučeniji.
Svakako treba pročitati i razgovor koji vodi Branko Maleš s osebujnim pjesnikom Zoranom Kršulom. Naravno, vječna Vesna Parun vodi razgovor sa Sonjom Manojlović, i to 1975. godine, ali se nigdje ne vidi da se taj razgovor nije dogodio i prošle subote poslije Jutra poezije. Vesna je tada imala pedeset četiri...
Ovaj broj donosi čak dvanaest kritičkih prikaza nedavno objavljenih knjiga, završava krasnim Fabrijevim esejem o orguljama, a na zadnjoj strani je pjesma nedano preminulog pjesnika Milovoja Slavičeka. Dragi Micko, neka ti je laka zemlja.
| < | veljača, 2013 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv