Da trud gospodina Maroevića ne bi bio uzaludan i da ovo što je napisao ne bi bilo mrtvo slovo na papiru, odlučio sam ovaj mali osvrt staviti na blog.
Dakle:
Poštujući pjesnički glas Kemala Mujičića Artnama prihvatio sam poziv da predstavim njegovu najnoviju knjigu „Iz nevremena“. Međutim, termin predstavljanja preklopio se s jednom mojom, ranije preuzetom, obvezom, pa mi ne preostaje nego da pisanom riječju pozdravim navedenu prezentaciju knjige, koja svakako zaslužuje pažnju i žao mi je što ne mogu biti prisutan pri njezinu izlasku u javnost. Kako bilo, ovim kratkim osvrtom nastojat ću barem donekle nadoknaditi svoj izostanak. Žanrovski je najnovija knjiga Kemala Mujičića Artnama određena kao ratni dnevnik. To je sasvim točno određenje, pa premda je do objavljivanja došlo čitava dva desetljeća nakon njezina pisanja, svezak je u potpunosti zadržao dokumentarni karakter i autentičnost svjedočanstva. Njezina redaktura mogla se sastojati isključivo u neznatnim izmjenama i dopunama. I prvi pogled na stranice nas uvjerava kako je riječ o vrlo skrupuloznom bilježenju zbivanja i doživljavanja, doista dan po dan, počam od 23. XII. 1991. pa do 17. VII. 1992, znači od trenutka mobiliziranja pa do otpuštanja iz jedinice, demobilizacije. Dnevnik je podijeljen na tri dijela, što se odnose na mjesta boravljenja i djelovanja, konkretno na Nebojan, kod Petrinje, na Brest, u istom petrinjskom kraju, te na Novu Gradišku. Premda su prva dva lokaliteta bila sasvim blizu prve crte bojišnice, te izložena nemalim povremenim opasnostima, pisac srećom nije bio u prilici da sudjeluje u izravnim borbenim akcijama, nego je više bio upućen na stražarske, obrambene i, na kraju vojno-policijske dužnosti. Ali kako je dnevnik vođen neposredno i svakodnevno u njemu je sadržana nemala napetost neizvjesnosti i zebnje, a nekoliko epizoda doista govore i o realnim prijetnjama po život. U svakom slučaju, pisac na više mjesta prenosi svoj odnos prema obrambenom ratu kao nužnosti, utoliko govori i o svojoj nužnosti sudjelovanja i znatno je obilježen idejom solidarnosti prema ugroženima i osjećaj emotivne blizine sa suborcima. Faktografiju na stranu, ma koliko nas ona znatiželjno vodila iz zgode u zgodu, Kemal Mujičić Artnam i u ratnim prilikama ne može ni ne želi zanijekati svoju pjasničku vokaciju i literarnu motivaciju. Njegovi opisi prirode, životinja i atmosfere imaju pravu lirsku napetost, a njegova promišljanja i sjećanja evazivno idu prema civilnim i mirnodopskim temama. Upravo kao takav još je uvjerljiviji kad u njegove životne situiacije naglo uđe ratna realnost i zgrabi ga, ogorči ili čak bijesno ponese. Znatan dio stranica posvećen je pak trenucima napetog iščekivanja ili dokonog odmaranja ili prilagođavanja na uvjete zajedništva i nedostatku konfora. Naravno, ni odnosi sa suborcima, supatnicima nisu mogli biti idealni, pa uz primjere međusobnog razumjevanja nailazimo na povremene sukobe i neshvaćanja.
Kao pravi kuriozitet – ili je pak to baš najlogičnije – pratimo Kemala Mujičića kako vrijeme često krati čitanjem, uglavnom pjesništva, pa mu Kaštelan nudi prepoznavanja prizora iz rata, Juan Ramon Jimenez ga odvodi u predjele drugačijih maštarija i oblikovanih kristalizacija, a Horacije – gotovo nevjerojatno – svojim satiričkim tekstovima daje odmak opšravdane ironije prema zbilji. Čitanje Kafke pak možda je dobar korelativ tragigroteksne zbilje ili transpozicija u drugačiju dimenziju surovosti i groze.
Za vrijeme boravka u jedinioci Kemal Mujičić je ispisao i nekoliko pjesama, posebno onih nježnijih, upućenih maloj kćeri. Nije mogao propustiti priliku a da se ne pohvali i jednim pjesničkim nastupom u ugroženom ambijentu, gdje je uspješno pročitao pjesmu „Ah“. Pjesma je u cjelosti navedena u knjizi, a da sam bio u publici i ja bih zapljeskao. Šalu na stranu, i u proznoj fakturi, kako u skicoznim obrisima figura što promiču, tako i u sinteznim potezima ocrtavanja ambijenta pisac se pokazuje kao autor neospornoga literarnog nerva i lirske vokacije.
Knjigom „Iz nevremena“ dobili smo uvid u jednu dimenziju rata i življenja u graničnim situacijama, no ispisanu odmjereno i nepatetično, većim dijelom faktografski uvjerljivo, a pokatkad tek idejno ili emotivno „začinjeno“. U svakom slučaju bilo je zanimljivo vidjeti reakciju čovjeka, koji je bačen u teškoće i koji se nastoji snaći a da ne izgubi ili zaniječe svoju ljudskost i u iznimno nepovoljnim uvjetima. Kemal Mujičić Artnam nije se trsio biti junak niti je uljepšavao ili uvećavao svoju ulogu u obrani domovine, no zdušno je podijelio teret sudbine s drugima, kako sebi sličnima tako i razliočitima. A nehoteć, samo slijedom vlastitoga morala i talenta, ispisao je tekst koji možda više govori o proteklom vremenu nego li mnoga službena izvješća i svečane rekapitulacije.
Tonko Maroević
Post je objavljen 17.01.2013. u 01:15 sati.