Nedavno je u izdanju Meandar medije izašao jedan solidan poljski roman, jednoga od ponajboljih poljskih prozaika srednje generacije (1957) Pawela Huelle, nagrađivanog ne samo u Poljskoj nego i prestižnom njemačkom nagradom Andreasa Gryfiusa. Riječ je o autobiografskom tekstu gdje se na nekoliko mjesta pojavljuju i fotografije njegovih predaka i njihovoj ljubavi prema MERCEDES-BENZU, želeći i na taj na čin potkijepiti uvjerljivost priče. Glavni nas junak na satovima vožnje u nezaboravnoj i već kultnoj peglici svojim pričama insrtuktorici vožnje uvodi u tridesete godine prošlog stoljeća u Poljskoj, govori o početku rata, o dolasku Rusa, pa sve do današnjih dana, točnije do 1997. godine kada Bohumil Hrabal završava samoubojstvom, bacivši se s petog kata bolnice. Način pripovjedanja je tipično "hrabalski", ni jedna rečenica nije ispod pedeset riječi, što se kosi sa svim američkim kreativnim školama pisanja. Čak su i dijalozi svedeni na najmanju moguću mjeru. Pa ipak, ovaj roman ne gubi na zanimljivosti, i prava je šteta što se nije razvio u neku vrtu ljubavnog romana, što se naslućivalo već od samog početka. Roman ceste smo imali priliku čitati i u domaćoj izvedbi, samo što Miljenko Jergović u Buick Rivieri ipak nije uspio izaći iz naše domaće kaljuže, pa smo po tko zna koji put vidjeli iracionalne balkance izgubljene u vlastitim mrakovima. Za razliku od Buick Riviere, MERCEDES-BENZ nudi srednjeeuropsko ozračje, napisan je otmjeno, s mnogo tekničkih podataka o automobilima uopće, a da se pri tome ne guši tekst. Moja ocjena od jedan do deset bila bi čvrsta sedmica, jer nam je ipak nekako izmaknula ljubav, a da se dogodila, ovom romanu bi sigurno priskrbila još jednu dimenziju više. No, ako smo ljubitelji dobrog štiva koji traži i nešto našega angažmana, MERCEDES-BENZ nam se nameće sam po sebi.
Post je objavljen 14.01.2013. u 17:56 sati.