Kemal Mujičić Artnam https://blog.dnevnik.hr/artnam
petak, 04.01.2013.
pazin
Prošli su blagdani, a to je bila dobra prigoda da se ponovno sjetimo onih kojih se sjetimo samo za blagdane. Ja sam se, sjetivši se nekih ljudi, sjetio i jednog grada. I jednog zapisa o tom gradu. Evo ga.Kada sam, sada već davne 2000. godine prvi put boravio u Pazinu kao sudionik manifestacije „Goranovog proljeća“, (dobitnik nagrade za tu godinu je bio Boris Maruna), ni slutiti nisam mogao da ću mu se, dvanaest godina poslije, vratiti na ovaj način i u njemu boraviti nepunih mjesec dana. Naizgled, ništa se u međuvremenu nije promijenilo: motel „Lovac“ prometnuo se u hotel, ali su ugođaj, ponuda, cijene i ljubazno osoblje ostali onakvi kakve smo ih zatekli dvijetisućite, cesta koja se spušta niz Buraj i vodi u grad i dalje je strma, u buffetu, u suterenu s lijeve strane na ulazu u grad i dalje toče gemište vjernim vinopijama, kafići na glavnom trgu su i dalje mjesto gdje ljudi najrađe ispijaju jutarnju kavicu. Naravno, prošetao sam i popio piće u restoranu ispred stadiona „Pazinke“, gdje smo se one dvijetisućite pjesnik Krešimir Bagić i ja ciljano uputili, jer su nogomet i nogometna igrališta Bagićeva vječna opsesija. Sve je još uvijek na broju, koliko sam vidio i to me radovalo. Moj prvi posjet Pazinu sejvao sam u fajl „lijepo sjećanje“, ostao je doista dobar dojam, ali u tako kratkom vremenu nisam mogao osjetiti nijanse. Sada imam i njih. To mi je, na moju veliku sreću, omogućio ovaj drugi i dugi boravak u ovome ubavom gradu.
Ono novo, izgrađeno na starom, koje se u međuvremenu rodilo, svakako je još jedna atrakcija grada Pazina, a zove se Kuća za pisce, Hiža od besid. Njen tihi gost i domaćin, zahvaljujući sretnim okolnostima i nagradi „Put u središte Europe“ bila je moja malenkost, kako se to bedasto veli. Bio sam pravi domaćin. Dobio sam ključeve, nadgledao provaliju ispod sebe, brojio letove golubova, ispraćao zalaske sunca. Kada je počelo prvo padanje lišća s krošanja agacija, dolje, duboko u provaliji ispod balkona hiže od beside, zabilježio sam i to. Zapamtio sam prve jutarnje maglice, udisao prve naznake jeseni. Zamišljao sam se vrtlarom, možda sam to i bio. No, pravi pazinski vrtlar je Aldo, umirovljeni nastavnik. Njegov vrt je s druge strane jame, one na kojoj se nalazi hotel „Lovac“, nešto malo niže, niz cestu prema Poreču. A vrt, prepun busenaste trave s Pirineja, koja podsjeća na morske valove, mirisnoga začinskog bilja, ukrasnih grmova i raznog cvijeća uredno poredanog u gredice, govori više od milijun riječi.
Kako se približavao dan kada ću Pazinu morati reći „doviđenja“ do skorog viđenja, sve me više zaokupljalo jedno jedino pitanje: Je li Pazin grad na rijeci? Naravno da jest. Kada sam postao sto posto u to siguran, počela je padati kiša. Šteta što sljedećih dana neću moći vidjeti slap. Ali, vratit ću se. Baš kao što se i on vraća. Nema ga, nema, onda odjednom: Slap. Bit ću njegova kap.
| siječanj, 2013 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (6)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv