31.01.2018., srijeda
Perspektiva
|
Jedan dan u samoći je poput jedne godine u pustinji; ili naučimo ili ponavljamo postupak  |
20.07.2015., ponedjeljak
Kava s mjesecom srpnjom
 izvor: vecernji.hr Već me godinama fasciniraju scene koje svojom izravnošću dotiču dušu. Jedna od tih scena je i prazan Zagreb. Iznova i iznova. Srpanj je mjesec koji prijateljuje s ovim gradom. Druže se. Ćaskaju. Razmišljaju jedan o drugome. Kao da se dogovaraju koji će kome i kada dati oduška od dva milijuna koraka koje se naprave početkom svakog dana. Zagreb, to posebno mjesto u bilo koje godišnje doba, a opet najposebnije mjesto kada sjeda na kavu sa srpnjom. Izlazeći van, pokušavam ga promatrati. Kao da mi se obraća, iako ne čujem niti jedan glas. Ali on zbori, pjevuši i pleše. Napokon je na odmoru, napokon diše svojim velikim plućima pripremajući svoje srce za sve one koji uskoro ponovno doći u njegovo okrilje. Niti jednom nisam posumnjao u njegova sjajna odličja, niti nevinost, niti darežljivost. Međutim, kao da sve odlike dolaze u tom trenutku kada ga pustimo na miru, barem kratko vrijeme, barem sada. Njegove ulice su dio utrobe, dio utočišta za sve koji traže azil unutar svoje domovine. Nakon teške godine, zaslužuje taj poseban moment, zaslužuje stisak ruke i čestitke na svim lijepim stvarima koje su se dogodile. Neka uživa s mjesecom srpnjom jer pouzdano znam da ga željno iščekuje i kolovoz pripremajući žute boje sunca da bi mu se sjaj odličja odražavao u nebo. Ništa drugo nije potrebno reći, osim Zagreb... Oznake: Zagreb |
26.05.2015., utorak
O snovima
|
Svi pretpostavljamo da je svatko barem jednom u životu radio nešto iz strasti, bili za to plaćeni ili ne. Zapravo, kada bolje razmislimo, svaki dan pokušavamo nešto ostvariti iz naklonosti, želje i strašću prema nečemu. U životnoj rutini, pokušavamo pronaći tračak svjetlosti i upustiti se u pothvate prema onome gdje se javlja iskonski „ja“. To se jednostavno proces samoostvarivanja pa nije niti čudno kada vidimo određene pojedince kako „lebde u zraku“ dok hodaju ispunjeni nekakvim elementom kojim, nažalost, većina ne posjeduje. Sjetite se kada radite nešto u čemu se zaista pronalazite: ne postoji vrijeme, ne postoje druge potrebe, ne postoje drugi ljudi, postojite samo vi i muka da nešto bude napravljeno kako treba. To može biti bilo što; od pravljenja kolača, fotografiranja, pisanja, popravljanja automobila ili pak znanstvenog istraživanja. Bilo što! E sad, ako možete zamisliti da još za svoj talent možete biti i plaćeni – zašto to ne pokušati ostvariti? Ako možemo zamisliti takav scenarij, bilo bi suludo da to ne možemo zaista i pretočiti u stvarnost. Istina je da mnogo toga ovisi o okolini u kojoj živimo, ali se također treba držati poznate poslovice: „Ako nešto zaista želite, pronaći ćete način. Ako ne želite, pronaći ćete opravdanje“. I kad se malo bolje osvrnemo, što pronalazimo? One ljude koji su pronašli način i one koji su pronašli opravdanje. Snovi su samo naši i njih nam ne može nitko oduzeti. Ako smo spremni na nesanicu, gladovanje i mnoga razočaranja na tom putu – onda smo spremni i ostvariti svoje snove. Iza svake uspješnosti stoji mukotrpan trud i rad. To je činjenica i jedini način. Vjerujem da smo svi to na neki način i iskusili. Inače volim tvrditi da je svaka osoba originalna, svojstvena, neponovljiva u vječnosti. Ukoliko je to istina, onda također smatram i da je svaki pojedini čovjek poslan na svijet s razlogom i svrhom. Međutim, to shvaćanje se ne smije odnositi na današnje shvaćanje „sudbine“ za koju se smatra kao određeni „ucrtan“ životni put. Ne, svaka osoba je samosvjesna i slobodna jedinka, ali isto tako odgovorna prema sebi, drugima, vlastitim talentima, snovima, stvaranju i na koncu – vlastitoj egzistenciji. Dakle, stvoreni smo biti kreativni a ne pasivni. U suprotnom, naše postojanje bi bilo besmisleno. Apsolutno sve što se nalazi oko nas i u nama uključuje kreativnost, pa zašto bi se onda zapostavljali zbog suludih opravdanja? U tome je tajna. Nama treba motivacija pa stoga niti ne čudi kako nadanja u nama ne mogu umrijeti. Nadanja su također oblici motivacije, nešto što nas tjera „preko nas samih“ i ako bolje pogledamo – čovjek zaista nema ograničenja u kreativnosti, u bilo kojem pogledu. Biološka smrt je također još samo jedan prelazak neke granice. Stoga, radimo svom životnom snagom da bi opravdali svoje postojanje! Oznake: snovi |
13.05.2015., srijeda
Govor ruke
|
Ako na vas gledaju s porugom - odmahnite rukom. Ako na vas gledaju s naklonošću - odmahnite rukom. To je jedan od načina na koji osoba ostaje svoja, hrabra, originalna jedinka čim god se bavila.  Oznake: život |
09.05.2015., subota
Snovi
 Postoji savršeno mjesto na svijetu jer je fiziološki sve u propadljivosti. Snovi i mi. I gajit ćemo ih onoliko koliko budemo radili na njima, danima i noćima. Ono što jesmo i što želimo tek postati istovjetno je sa srećom. Istovjetno je sa snovima. |
07.05.2015., četvrtak
Zagreb te drži u naručju ako ga držiš na dlanu
 |
22.03.2015., nedjelja
Buđenje
|
Živim u svom nadzemlju, daleko od očiju javnosti. Osjećam se potpuno, stvarno i jedinstveno samo kada me Ona zagrli i kada stvaram. Sve ostalo je beznačajni, materijalni prelazak između ovdje i ondje. Pa onda zastanem i u sebi zapjevam: „Ja sam ono što jesam i zbog čega jesam, i zbog čega ću uvijek biti, do smrti, a možda i nakon“  |
28.01.2015., srijeda
Čovjekov najbolji prijatelj
|
U nekoj ulici živio je prosječan čovjek ekonomskog zanimanja s manirama gospodina koji je ponekad zalazio u kockarnice a ponekad u kazalište. No kada nije radio vječito je bio u stanovitom caffe baru koji je više ličio na non – stop – šank – mjesto. Luther je bio intelektualno nastrojen u srednjoj školi, s talentiranim analitičkim vještinama koje su kasnije bile nadograđene radom. Dakako, uživao ugled i autoritet unutar profesorskih elita, ali izvan škole nitko nije znao za pritajenog gospodina. Od općeg znanja do alternativne znanosti, sve je pratio te je istovremeno bio pretplaćen na razne časopise. Smatrao je da će time ostati u toku s vremenom. -„Čemu tratiti vrijeme tražeći informacije, kad one same mogu snagom korisnosti stići do mene“ govorio je. Međutim, stanoviti Luther nije pomislio da je možda izgubio dodir sa, čovjeku, realističnijim svijetom percepcije i intuicije u kojem znanost nema prednosti nad udahnutim životom i živim govorom. Tijekom rutinskog obavljanja posla i glumljenja života, izgubio je spektar iz rožnica koji mu govore da je svijet i praktičan, da je čovjek socijalno biće te samo kao kotačić unutar stroja može izazvati promjenu; poput postupnog rasta lista među ostalim listovima na drvetu imajući u obzir čovjekovu empatiju unatoč pogubnim djelovanjima. Međutim, kako to već biva, svakodnevno relativiziranje primarnih humanističkih ciljeva vodio je jedino do toga da se profesor Luther polako zatvarao u sebe, ne dajući ni trunčicu emocija drugim osobama. Čak su njegovi poznanici i prijatelji koje je poznavao zahvaljujući caffe baru ponekad znali reći: -„Luther je mehanički oblik, duše nema, a mozak mu je samo pamtilo. Kao da je iznjedrio sve biološko ukročujući ljudsko“. Suvremen svijet nosi svoje; ono što je bitno pretvara u nebitno, a ono što je nebitno postaje primarnim ciljem. Tako je ubijajući svakodnevicu kojom je zapravo potiskivao svoju emocionalnu nesreću ušao u razgovor s konobarom koji je upravo dobio svojih slavnih pet minuta odmora. Luther je bio naslonjen desnom rukom na šank, noga iste strane podignuta na povišenju barske stolice, cigareta koja je odavala znak rasprave govorila je svojim jezikom a sugovornik, generacijski mlađi – u stojećem položaju, oštro poput mača sluša Lutherove riječi: - „Znaš li mali, da postoji tjedni list koji donosi informacije o napuštenim životinjama našeg grada i okolice?“ - „Čuo sam, ali me ne interesira baš takva vrsta lista, ja sam pretplaćen na politički tjednik koji izdaje naša Vlada i trudim se ostati što je više moguće obaviješten o aktualnim zbivanjima. Korisne informacije su jedino što je ostalo kraj mene kada se istinski odmorim od ovog posla.“ - „Ma daj, mali!“ –Odgovori Luther posprdno „nije politika sve na svijetu, ovdje su i ostala bića koja čine naš život. Na primjer: životinje. Kako netko može samo šutnuti psa na ulicu bez ikakvog razloga?“ Mladom konobaru je bio poznat Lutherov karakter pa s izrazitom mirnoćom koja je graničila s kroničnim umorom upita: -„Kako netko može šutnuti čovjeka na ulicu s bilo kojim razlogom, Luther?“ te štroumno pogleda Luthera kojeg je i inače odavao pogled iznenađenja ako mu je netko nešto odgovorio, pa bilo to i u atmosferi okupljališta kavopija i alkoholičara. - „Čovječe, kako ne razumiješ?“ nasrne glasnijim tonom Luther. –„Čovjek je inteligentno biće koje zahtjeva brigu, njegu, rad i upornost! Na kraju te može izdati i oduzeti život a da u trenucima dok se to događa nećeš moći postavljati pitanja čime si to zaslužio!“ - „Gospodine Luther“ ponovno će mladić odgovoriti, ali i sada drži samopouzdanje sa dodatkom smionog tona –„životinja je nagonsko biće. Pogledajte, primjerice, psa. Slatkoća mu je vrlina a oštri zubi oružje; zbog nagona ne znaš jesi li žrtva ili prolaznik u njegovim očima. Jednako traži brigu, njegu, rad i upornost s njegovim nestašlukom, no u trenutku može doći do poremećaja i vlasnik postaje plijen. Uostalom, čovjek je vlasnik bilo kojoj životinji koju udomi, ali ne može biti robovlasnik ljudskom biću. Stoga, pas traži određeno vlasništvo radi preživljavanja, a čovjek stvara vlasništvo zbog luksuza. Tako ja barem vidim stvari. Mi ljudi tražimo sve što i životinje, ali će osobnost ipak u trenutku, kada postajemo plijen, razmisliti dva puta hoće li te zaklati ili očistiti svoje nagone od djelovanja. Dakle, nema niti jednog razloga da humanizam izvrgneš ruglu današnjice, zbog koristi, a nekoliko životinja, umjesto čovjeka, udomiš s kraljevskim povlasticama. - „Ima razloga.“ Odgovori Luther - „Da? A koji bi to razlog uopće mogao biti!?“ odgovori konobar zasićen svojim obrazloženjima. - Luther zakoluta očima, poput kakve razmažene dame i doda: -„pas je čovjekov najbolji prijatelj. Tako barem kažu.“ |
27.12.2014., subota
TRABUNJANJE: RADNA ETIKA
|
U svojim zapisima imam dosta tekstova koje imaju dodatak naslovu, zove se trabunjanje = govoriti koješta. Možda takav stil ne pripisujem sebi, ali kada misao ispadne u bilježnicu bilo kada i bilo gdje, onda je ono poput metka; ili pogodi metu teme ili bude promašaj. Na mnogim mislima kasnije proradim, ali na pokojem i ne. Prema tome, tekstove koje ne diram i budu zapisani u dahu - intuitivno ostavim onakvima kakvi jesu. Jedan od takvih je i "Radna etika" Radnu etiku spominju profilirani, dokazani, vrijedni i sposobni ljudi koji su svoje demone za ne – radom pretvorili u kreativnost i posvemašnji rad. Osobe koje su po svojoj prirodi vrijedne ne trebaju radnu etiku; naime, one taj nagon imaju aprirori ili su osjećaj stekli odgojem koji je bio kompatibilan njihovom duhu ili karakteru. Bilo kako bilo, koristim radnu etiku kada je frka; rokovi, prijetnja neuspjehom ili slično. Uvijek se to događa dan prije, kada napravim više posla nego za cijeli mjesec. Nije to slučajno. Kolokvijalno rečeno – to je kampanjski. Kada si kampanjac to si jednostavno moraš priznati i sve će ti biti lakše: raditi, a kada nema rada, rad na sebi u bilo kojim oblicima: zabava, učenje stranog jezika, gledanje hit serija pod povećalom vlastitog profesionalnog oka za radnju i glumu itd. Moja radna etiika je uvijek spašavala vlastitog kampanjca, tog demončića: počnem raditi baš u onom trenutku kada je kasno, ali ne i prekasno, kada moram sve svoje raspoložive duhovne snage preusmjeriti ka ostvarivanju cilja ili odjelotvorenju unutar zadanog roka, kada nema više izlaza i kada me ne zanima koliko je sati, koji je dan i je li danas bilo sunčano. Mislite da je takva radna etika loša? Za sada se nisam nikada prevario. Možda je takva vrsta pritiska upravo onaj čimbenik koji me natjerao raditi. U tom pomahnitalom trenutku (koji može trajati danima) napravim najbolji mogući posao. „Lošija“ situacija nastupa onda kada nema rokova. Zato je možda (poglavito u umjetnosti) dobro imati službene (a ne vlastite) rokove, koji te tjeraju da svoj duh izložiš svjetini pa makar u tvojim očima najbolji dosadašnji rad – ispadne potpuni fijasko. Znamo, ono što je fijasko danas, može postati genijalno sutra. Obrnuto dosta teško. No postoji jedna činjenica; svi genijalci tijekom povijesti su bili „radni etičari“ ali u redovnom smislu; slikanje po deset sati dnevno, pisanje po čitave dane iza zastora stana u kojem pisac ne zna niti koje je godišnje doba - sve do izrade kreativnih procesa koje zahtijevaju radne navike kada talent zakaže. Dosta pametni ljudi koji su prošli i ostavili traga u ovom životu (ako je moguće govoriti jedino i samo o ovom životu) su rekli da najviše pet posto talenta pomaže ka ostvarivanju. Sve ostalo je rad. Tako da se ne treba zavaravati da sjajna djela nastaju pod okriljem lijenosti ili ne - rada, već pod okriljem davanja sebe u neki predmet, pa taj predmet biva oduhovljen našim su-stvaranjem, odnosno kreativnošću. |
16.12.2014., utorak
TRGOVANJE IDEALIMA
|
...ali kada gledam današnje stanje društva, stanje malograđanštine, podobnosti i konformizma (čitaj: mijenjam stavove svaki dan) onda nije slučajno kako čovjek skida ili mijenja maske (čitaj: čovjek se ne drži za riječ) kada je u pitanju novac. Zapravo, nevjerojatno je to koliko se osoba koju uspijete kupiti mizerijom – zbog osjećaja moći – stavlja na oči “palete roleta” te se udaljava od svog izvora. Prometno je trgovanje idealima! |
| < | siječanj, 2018 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Siječanj 2018 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (4)
Ožujak 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Zbog toga što...
...sam ono što jesami zbog čega jesam,
i zbog čega ću uvijek biti,
do smrti, možda i nakon.
Linkovi