izvor: vecernji.hr Već me godinama fasciniraju scene koje svojom izravnošću dotiču dušu. Jedna od tih scena je i prazan Zagreb. Iznova i iznova. Srpanj je mjesec koji prijateljuje s ovim gradom. Druže se. Ćaskaju. Razmišljaju jedan o drugome. Kao da se dogovaraju koji će kome i kada dati oduška od dva milijuna koraka koje se naprave početkom svakog dana. Zagreb, to posebno mjesto u bilo koje godišnje doba, a opet najposebnije mjesto kada sjeda na kavu sa srpnjom. Izlazeći van, pokušavam ga promatrati. Kao da mi se obraća, iako ne čujem niti jedan glas. Ali on zbori, pjevuši i pleše. Napokon je na odmoru, napokon diše svojim velikim plućima pripremajući svoje srce za sve one koji uskoro ponovno doći u njegovo okrilje. Niti jednom nisam posumnjao u njegova sjajna odličja, niti nevinost, niti darežljivost. Međutim, kao da sve odlike dolaze u tom trenutku kada ga pustimo na miru, barem kratko vrijeme, barem sada. Njegove ulice su dio utrobe, dio utočišta za sve koji traže azil unutar svoje domovine. Nakon teške godine, zaslužuje taj poseban moment, zaslužuje stisak ruke i čestitke na svim lijepim stvarima koje su se dogodile. Neka uživa s mjesecom srpnjom jer pouzdano znam da ga željno iščekuje i kolovoz pripremajući žute boje sunca da bi mu se sjaj odličja odražavao u nebo. Ništa drugo nije potrebno reći, osim Zagreb... Oznake: Zagreb |