U nekoj ulici živio je prosječan čovjek ekonomskog zanimanja s manirama gospodina koji je ponekad zalazio u kockarnice a ponekad u kazalište. No kada nije radio vječito je bio u stanovitom caffe baru koji je više ličio na non – stop – šank – mjesto. Luther je bio intelektualno nastrojen u srednjoj školi, s talentiranim analitičkim vještinama koje su kasnije bile nadograđene radom. Dakako, uživao ugled i autoritet unutar profesorskih elita, ali izvan škole nitko nije znao za pritajenog gospodina. Od općeg znanja do alternativne znanosti, sve je pratio te je istovremeno bio pretplaćen na razne časopise. Smatrao je da će time ostati u toku s vremenom. -„Čemu tratiti vrijeme tražeći informacije, kad one same mogu snagom korisnosti stići do mene“ govorio je. Međutim, stanoviti Luther nije pomislio da je možda izgubio dodir sa, čovjeku, realističnijim svijetom percepcije i intuicije u kojem znanost nema prednosti nad udahnutim životom i živim govorom. Tijekom rutinskog obavljanja posla i glumljenja života, izgubio je spektar iz rožnica koji mu govore da je svijet i praktičan, da je čovjek socijalno biće te samo kao kotačić unutar stroja može izazvati promjenu; poput postupnog rasta lista među ostalim listovima na drvetu imajući u obzir čovjekovu empatiju unatoč pogubnim djelovanjima. Međutim, kako to već biva, svakodnevno relativiziranje primarnih humanističkih ciljeva vodio je jedino do toga da se profesor Luther polako zatvarao u sebe, ne dajući ni trunčicu emocija drugim osobama. Čak su njegovi poznanici i prijatelji koje je poznavao zahvaljujući caffe baru ponekad znali reći: -„Luther je mehanički oblik, duše nema, a mozak mu je samo pamtilo. Kao da je iznjedrio sve biološko ukročujući ljudsko“.
Suvremen svijet nosi svoje; ono što je bitno pretvara u nebitno, a ono što je nebitno postaje primarnim ciljem. Tako je ubijajući svakodnevicu kojom je zapravo potiskivao svoju emocionalnu nesreću ušao u razgovor s konobarom koji je upravo dobio svojih slavnih pet minuta odmora. Luther je bio naslonjen desnom rukom na šank, noga iste strane podignuta na povišenju barske stolice, cigareta koja je odavala znak rasprave govorila je svojim jezikom a sugovornik, generacijski mlađi – u stojećem položaju, oštro poput mača sluša Lutherove riječi:
- „Znaš li mali, da postoji tjedni list koji donosi informacije o napuštenim životinjama našeg grada i okolice?“
- „Čuo sam, ali me ne interesira baš takva vrsta lista, ja sam pretplaćen na politički tjednik koji izdaje naša Vlada i trudim se ostati što je više moguće obaviješten o aktualnim zbivanjima. Korisne informacije su jedino što je ostalo kraj mene kada se istinski odmorim od ovog posla.“
- „Ma daj, mali!“ –Odgovori Luther posprdno „nije politika sve na svijetu, ovdje su i ostala bića koja čine naš život. Na primjer: životinje. Kako netko može samo šutnuti psa na ulicu bez ikakvog razloga?“
Mladom konobaru je bio poznat Lutherov karakter pa s izrazitom mirnoćom koja je graničila s kroničnim umorom upita: -„Kako netko može šutnuti čovjeka na ulicu s bilo kojim razlogom, Luther?“ te štroumno pogleda Luthera kojeg je i inače odavao pogled iznenađenja ako mu je netko nešto odgovorio, pa bilo to i u atmosferi okupljališta kavopija i alkoholičara.
- „Čovječe, kako ne razumiješ?“ nasrne glasnijim tonom Luther. –„Čovjek je inteligentno biće koje zahtjeva brigu, njegu, rad i upornost! Na kraju te može izdati i oduzeti život a da u trenucima dok se to događa nećeš moći postavljati pitanja čime si to zaslužio!“
- „Gospodine Luther“ ponovno će mladić odgovoriti, ali i sada drži samopouzdanje sa dodatkom smionog tona –„životinja je nagonsko biće. Pogledajte, primjerice, psa. Slatkoća mu je vrlina a oštri zubi oružje; zbog nagona ne znaš jesi li žrtva ili prolaznik u njegovim očima. Jednako traži brigu, njegu, rad i upornost s njegovim nestašlukom, no u trenutku može doći do poremećaja i vlasnik postaje plijen. Uostalom, čovjek je vlasnik bilo kojoj životinji koju udomi, ali ne može biti robovlasnik ljudskom biću. Stoga, pas traži određeno vlasništvo radi preživljavanja, a čovjek stvara vlasništvo zbog luksuza. Tako ja barem vidim stvari. Mi ljudi tražimo sve što i životinje, ali će osobnost ipak u trenutku, kada postajemo plijen, razmisliti dva puta hoće li te zaklati ili očistiti svoje nagone od djelovanja. Dakle, nema niti jednog razloga da humanizam izvrgneš ruglu današnjice, zbog koristi, a nekoliko životinja, umjesto čovjeka, udomiš s kraljevskim povlasticama.
- „Ima razloga.“ Odgovori Luther
- „Da? A koji bi to razlog uopće mogao biti!?“ odgovori konobar zasićen svojim obrazloženjima.
- Luther zakoluta očima, poput kakve razmažene dame i doda: -„pas je čovjekov najbolji prijatelj. Tako barem kažu.“
Post je objavljen 28.01.2015. u 13:10 sati.