U svojim zapisima imam dosta tekstova koje imaju dodatak naslovu, zove se trabunjanje = govoriti koješta. Možda takav stil ne pripisujem sebi, ali kada misao ispadne u bilježnicu bilo kada i bilo gdje, onda je ono poput metka; ili pogodi metu teme ili bude promašaj. Na mnogim mislima kasnije proradim, ali na pokojem i ne. Prema tome, tekstove koje ne diram i budu zapisani u dahu - intuitivno ostavim onakvima kakvi jesu. Jedan od takvih je i "Radna etika"
Radnu etiku spominju profilirani, dokazani, vrijedni i sposobni ljudi koji su svoje demone za ne – radom pretvorili u kreativnost i posvemašnji rad. Osobe koje su po svojoj prirodi vrijedne ne trebaju radnu etiku; naime, one taj nagon imaju aprirori ili su osjećaj stekli odgojem koji je bio kompatibilan njihovom duhu ili karakteru.
Bilo kako bilo, koristim radnu etiku kada je frka; rokovi, prijetnja neuspjehom ili slično. Uvijek se to događa dan prije, kada napravim više posla nego za cijeli mjesec. Nije to slučajno. Kolokvijalno rečeno – to je kampanjski. Kada si kampanjac to si jednostavno moraš priznati i sve će ti biti lakše: raditi, a kada nema rada, rad na sebi u bilo kojim oblicima: zabava, učenje stranog jezika, gledanje hit serija pod povećalom vlastitog profesionalnog oka za radnju i glumu itd. Moja radna etiika je uvijek spašavala vlastitog kampanjca, tog demončića: počnem raditi baš u onom trenutku kada je kasno, ali ne i prekasno, kada moram sve svoje raspoložive duhovne snage preusmjeriti ka ostvarivanju cilja ili odjelotvorenju unutar zadanog roka, kada nema više izlaza i kada me ne zanima koliko je sati, koji je dan i je li danas bilo sunčano. Mislite da je takva radna etika loša? Za sada se nisam nikada prevario. Možda je takva vrsta pritiska upravo onaj čimbenik koji me natjerao raditi. U tom pomahnitalom trenutku (koji može trajati danima) napravim najbolji mogući posao. „Lošija“ situacija nastupa onda kada nema rokova. Zato je možda (poglavito u umjetnosti) dobro imati službene (a ne vlastite) rokove, koji te tjeraju da svoj duh izložiš svjetini pa makar u tvojim očima najbolji dosadašnji rad – ispadne potpuni fijasko. Znamo, ono što je fijasko danas, može postati genijalno sutra. Obrnuto dosta teško. No postoji jedna činjenica; svi genijalci tijekom povijesti su bili „radni etičari“ ali u redovnom smislu; slikanje po deset sati dnevno, pisanje po čitave dane iza zastora stana u kojem pisac ne zna niti koje je godišnje doba - sve do izrade kreativnih procesa koje zahtijevaju radne navike kada talent zakaže. Dosta pametni ljudi koji su prošli i ostavili traga u ovom životu (ako je moguće govoriti jedino i samo o ovom životu) su rekli da najviše pet posto talenta pomaže ka ostvarivanju. Sve ostalo je rad. Tako da se ne treba zavaravati da sjajna djela nastaju pod okriljem lijenosti ili ne - rada, već pod okriljem davanja sebe u neki predmet, pa taj predmet biva oduhovljen našim su-stvaranjem, odnosno kreativnošću.
Post je objavljen 27.12.2014. u 01:03 sati.