Arhangel
28.02.2011., ponedjeljak
Kad vlast omili
Kažu da vlast kvari. Narod je rekao: „Daj anđelu prst vlasti i odmah mu rogovi rastu!“ Drugim riječima, na anđela vlast djeluje tako pogubno da ga pretvori u đavla. Vjerojatno u ovim izrekama ima istine. Narodne su izreke plod stoljetnog, ako ne i tisućljetnog arhetipskog iskustva. One nisu plod spekulacije niti teorija o tome što bi bilo – kad bi bilo. One su dijete iskustva. Povijest je uvijek bila učiteljica života. Ona daje lekcije koje se ponavljaju dok ih čovjek ne nauči. Takav je život. Takva je povijest. Ta ne oprašta nikom. Svakog suočava s iskušenjima koje čovjek ponavlja sve dok se s njima ne suoči i iz njih nauči. Drugog načina nema. Da je narod bio u pravu kad je neki pučki genij skovao spomenute izreke pokazuje nam i ovo naše vrijeme. Svjedoci smo koliko je vlast čovjeku draga, draga mu je do te mjere da ne preže ni od nasilja, represije i prolijevanja krvi kako bi se zadržao na vlasti. Što je to u vladavini tako opčaravajuće da tako obuzme čovjeka?! Vjerojatno bi psiholozi, sociolozi, povjesničari i stručnjaci iz srodnih znanstvenih disciplina na ovo pitanje mogli dati konkretnije i argumentiranije odgovore. Nama običnim ljudima se čini da je odgovor na spomenuto pitanje u naravi vlasti. Naime, vlast je takva kategorija da postoji samo onda kad se izvršava na drugome. Vjerojatno je takav odnos razlog zbog čega vlast godi ljudskoj taštini. Vladati nad drugim daje nam osjećaj moći, važnosti, dojam da smo važni i samim time – vrijedni. Vlast je ostvarenje želje za moći koja je usađena duboko u našem biću. Vladati i osjećaj koji iz vladavine proizlazi spada u kategorije koje gode čovjekovom ja, njegovom egu. Što je opseg veći i trajanje vlasti dulje, to ideja – vladati – čovjeku sve to milija jer je navikao da mu osjećaj moći hrani ego. Dugotrajne vladavine vjerojatno vremenom tako oblikuju čovjekov ja i njegovu svijet da čovjek uvjeri sam sebe da bez njega samog daljnji opstanak onih nad kojima vlada postaje upitan. Zbog toga vlastodršci, vremenom, kao da počnu gubiti poveznicu sa stvarnošću i sve se više povlače u iracionalno. Takvi oko sebe počnu viđati urotnike, špijune, izdajnike, prevratnike… Svaki politički suparnik ili kritizer njihove vlasti u njihovim očima postaje potencijalna prijetnja ne samo za njihovu vlast, nego i, u njihovim očima, za njihov život. Zato vladati kao da sa sobom nosi ovisnost- ovisnost o vladanju. Povijest, ali i sadašnjost, je prepuna vlastodržaca koji su pokušali okameniti svoj vladajući položaj. Mnogi su među njima megalomanskim graditeljskim i sličnim pothvatima pokušali proturječiti i samoj smrti, vjerujući valjda da im moć koja iz vlasti proizlazi omogućuje suprotstaviti se i samoj prirodi, i samom umiranju. Svjedoci kažu da je i sam Josip Broz Tito još početkom 1980. (godina u kojoj je umro) odlučno odbijao svaku pomisao na smrt. A bilo mu je 88 godina! Takav iracionalni stav plod je osjećaja moći koji na čovjekovu svijest ostavlja dugotrajna vlast. U povijesti je bilo malo iznimaka koje su pokazala da je moguć i drugačiji scenarij. Najnovija događanja u arapskom svijetu pokazuju kako smo u pravu kad ustvrdimo da neograničena i dugotrajna vlast izopačuje čovjekovu svijest i pravi smisao vladanja nad drugima. Svaka revolucija jede svoju djecu. Sjetimo se samo Napoleona koji je u Francuskoj dočekan kao spasitelj nakon što je primirio zemlju razdiranu sukobima nakon revolucije 1789. Međutim, i sam je Napoleon uskoro postao diktator. Hommeini je u Iranu 1979. godine srušio vlast šaha Reze Pahlavija kojeg je nazvao krvnikom Iranskog naroda. Međutim , i sam se Hommeini pokazao krvnikom gorim od Pahlavija kad se dočepao vlasti. Sjetimo se samo Idi Ammina u Ugandi ili Mobutu Sesse Sekka u Zairu! U narodu dočekani kao osloboditelji, odreda su se prometnuli u diktatore čija je vladavina obilježena krvavim tragom. Kad je Moamer Gaddafi prevratom prije četrdeset godina došao na vlast u Libiji, u narodu je dočekan kao osloboditelj i donositelj demokratskih promjena nakon godina postkolonijalne diktature koja je omogućavala strancima nesmetano iskorištavanje libijskih naftnih bogatstva. Međutim, i sam je Gaddafi vremenom postao diktator. Danas se njemu događa ono što je on učinio onima koje je svrgnuo s vlasti. Sličnu je sudbinu doživio Hosni Mubarak u Egiptu kao i Ben Ali u Tunisu. Svi su oni na početku svoje vladavine dočekani kao demokratski reformatori. Među njima je malo onih koji nisu prezali ni od kakvog oblika represije kako bi se zadržali na vlasti pod svaku cijenu, tvrdeći da će njihova vladavina potrajati i u trenutku kad je bilo jasno da im je odzvonilo. Sa spomenutim primjerima ne želimo uspoređivati aktualnu vlast u našoj domovini. Takvo nešto ne bi bilo promjereno. Ali, jednako tako, ne možemo zanijekati činjenicu da je i njima omililo biti vlastodršci. Pod svaku cijenu. Kažu da vlast kvari. O da, i te kako kvari. |
26.02.2011., subota
O prosvjedima
Prosvjedi započeti prije neki dan u Zagrebu donijeli su danas svoj nastavak. Krvavi nastavak. S jedne strane na Trgu Bana Josipa Jelačića okupilo se, kako mediji prenose, oko petnaest tisuća prosvjednika, mahom članova različitih braniteljskih udruga. Razlog njihovog okupljanja bilo je uhićenje hrvatskog branitelja Tihomira Purde temeljem tjeralice srbijanskog pravosuđa zbog navodno počinjenog ratnog zločina. Prosvjedom se htjelo upozoriti na, kako govornici na prosvjedu rekoše, pasivnost hrvatskih vlasti na progone branitelja koji su samo branili rodnu grudu. Ovaj je prosvjed, kao toliki prosvjedi do sada održani zbog različitih problema, prošao mirno. Vjerojatno će, opet kao i toliki prosvjedi do sada, za koji dan biti zaboravljen.U isto je vrijeme skupina od nekoliko stotina mahom mlađih prosvjednika pokušala doći do Trga sv. Marka na gornjem Gradu, prosvjedovati pred Banskim Dvorima, sjedištem Hrvatske Vlade. Taj je pokušaj zaustavljen u ulici na pristupu Gornjem Gradu gdje su kordoni policije silom zaustavili prosvjednike. Poletjelo je kamenje, radili su pendreci, bacale su se boce, prevrtali smećnici, palile bengalke i bacale na policiju… Prolivena je krv, ozlijeđeni i prosvjednici i policajci i prolaznici… Porazbijani su štekati okolnih ugostiteljskih objekata, počupane kamene kocke kojima je popločana ulica. Uhićeno je oko 60 prosvjednika. Za razliku od braniteljskog prosvjeda, ovaj neće biti tako brzo niti tako lako zaboravljen. U ovom trenutku nema niti jednog argumenta kojim bismo mogli opravdati počinjeno nasilje. To nam nipošto nije niti nakana. Ali, ne možemo se oteti dojmu da je nasilje u danom kontekstu bilo iskaz odlučnosti mladih prosvjednika da njihova poruka odjekne u javnosti, da vrhuška koja upravlja ovom presmiješnom zemljicom čuje i njihov glas. Da nije bio tako odlučan, ne bi ga se ni čulo. Nasilje nema opravdanje, ali kada je mladi čovjek ostavljen bez i kakve perspektive, kada mu je bezočno ukradena nada u budućnost u kojoj bi dostojanstveno živio od svojega rada, onda bijes koji se u njemu sakuplja negdje mora eruptirati u nasilnom obliku. To se događa ili na tribinama sportskih terena ili u prosvjedima kao što je bio ovaj održan u Zagrebu. Vjerojatno je svima jasno da od prepristojnih prosvjeda koji se s vremena na vrijeme organiziraju neće biti nikakve koristi. Vladajuće garniture koje se tijekom godina kod nas izmjenjuju na vlasti nemaju ni trunčice političke kulture niti sluha za takve zahtjeve. Za njih je ovdje riječ tek o slabašnim glasićima koji su nužan dio demokratskog imidža koji se želi ostaviti. S druge strane, bučni prosvjedi, građanska neposlušnost i otpor koji se u dijelu društva mlađe životne dobi nazire vlasti će i te kako morati uzeti u obzir, pogotovo što je ovdje riječ i o kušnji za demokratske principe kojima se takvi vole kititi. Kad je o prosvjedima riječ, sva je prilika da zagrebačka događanja iz ove zadnje subote u veljači neće biti kraj, osobito ako se uzme u obzir katastrofalna gospodarska situacija u kojoj se zemlja nalazi, a koja pogubno djeluje na životni standard u ovoj zemlji. Dok se je nekolicina odabranih uz blagoslov vlasti u zadnja dva desetljeća besramno obogatila na legaliziranoj pljački nacionalnih dobara, društvene mase u našoj su domovini dovedene na rub opstanka. Ovdje je davno prestalo biti riječ o političkim opcijama, o desnima i lijevima, o komunistima i nacionalistima, o plavima, crvenima ili crnima. Ovdje je riječ o ljudskom dostojanstvu i egzistenciji. Ljudi su gladni. Nemaju za režije, a kamo li za život dostojan čovjeka. Mladi se ne mogu nadati poslu koji bi im omogućio pristojan život, zasnivanje obitelji a kamo li sve ono što mladi čovjek dvadeset prvog stoljeća želi i sanja. Mladi čovjek promatra svoje roditelje koji su svoj radni vijek pošteno odradili, ali od plodova toga rada nemaju ništa jer su im ti plodovi - pokradeni! Pokradeni su od onih čija je krađa blagoslovljena od onih na vlasti kojima se oni koji su krali omogućili doći i ostati na vlasti. Mladi čovjek promatra kako prve društvene položaje imaju oni koji se nisu trudili, mladi čovjek je bolno svjestan da mu trud u školi ili fakultetu neće osigurati nikakav posao, a kamo li sve ono što oni u prvim društvenim redovima nezasluženo uživaju. U takvom kontekstu se s pravom pitamo – sve i ne htijući; kako onda i na otpor u prosvjedima – iako nasilje ne odobravamo – ne gledati, ako ne s odobravanje, onda barem s potajnom simpatijom?! |
25.02.2011., petak
Mi Hrvati
|
U prethodnom smo postu tematizirali pitanje senzitivnosti hrvatskog društva za ostvarenje temeljnih ljudskih prava kao što su pravo na rad i plaću, što osigurava pravo na život dostojan čovjeka. U tom smo kontekstu zaključili da najveći dio našeg društva čeka u sigurnosti svoja četiri zida da hrabra manjina odradi posao za njih. Dok se nekoliko stotina prosvjednika borilo za svoja i naša prava na rad i plaću, za pravedniju Hrvatsku, mi smo sjedili u svojim udobnim foteljama i zdvajali nad njihovim metodama i skanjivali se nad policijskim nasiljem. Ono što smo učinili bilo je – ništa. Kao i uvijek. Tu je uvijek neki fantomski „drugi“ koji će odraditi posao za nas. Budimo iskreni – tako razmišlja većina među nama. S druge strane, među prosvjednicima su bili mahom mlađi ljudi. Riječ je o Internet-generaciji. Činjenicu njihove mlađe dobi povezujemo sa sudjelovanjem u prosvjedima želeći reći kako su to tek naivna djeca koja na razumiju društvo niti politiku, osobito ne na ovim našim stranama u kojima iskustvo nas starijih uvijek govori da je u ovakvim (ne)zgodama mudro držati se po strani. Biti će istina, primijetit će netko, da činjenicom mladosti prosvjednika pokušavamo skriti svoju dvoličnost koja nas tjera na pasivnost. Ako bismo bili i malo iskreni, priznali bismo da se i na primjeru prosvjeda u Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima ponavlja povijest. Mladost je uvijek bila nositeljica ideja i promjena koje su društvo gurale naprijed. Uhljebljeni sloj srednje dobi uvijek je čekao negdje po strani da ugrabi svoj dio kolača. Starije generacije za to su vrijeme prigovarale mlađima uvijek tvrdeći kako je u njihovo vrijeme bilo bolje i da bi oni učinili i ovo i ono – samo da su mlađi. Tako se dogodilo da je breme promjena uvijek nošeno na leđima – mladih generacija. Uostalom, nisu li u Domovinskom ratu u obranu domovine dobrovoljno mahom krenuli mlađi ljudi! Nisu li prosvjede za vrijeme Hrvatskog proljeća pokrenuli studenti! U isto vrijeme potkoženi i uz vlast priljubljeni političari iznose svoja zapažanja i ocjene događaja kojima su jučerašnji prosvjedi, kako se čini, samo uvertira. Dakako, to čine s velikom dozom cinizma pravdajući vlastite propuste strahom da hrvatski pregovori o ulasku u Europsku Uniju ne bi bili ugroženi. I maloj je djeci jasno da je ovdje riječ o strahu za vlastite fotelje. Pod ovim „fotelje“ u našim s političkim krugovima misli i na svu (ne)zakonito stečenu imovinu za vrijeme obnašanja političkih službi. Zato je političkim garniturama, kako onima na vlasti tako i onima u oporbi, jako važno predstaviti sebe kao žrtve za boljitak Hrvatske koji, eto, strahuju da će zbog prosvjednika sav njihov trud oko boljitka domovine i njenog prijema u Europsku Uniju propasti. Da su se zaista potrudili, stanje u domovini, napose gospodarsko, ne bi bilo ovako poražavajuće. Da su se zaista potrudili, razumjeli bi i priznali da su isti prosvjednici na koje šalju policiju gladni kruha. Ovako njihova opravdanja zvuče krajnje cinično. U isto vrijeme iskrsnuo je slučaj hrvatskog branitelja Tihomira Purde. Dakako da nam je svima žao čovjeka i da smo svi osjetljivi na pitanja branitelja iz Domovinskog rata i njihove sudbine, ali teško nam se oteti dojmu da je ovaj slučaj iskrsnuo upravo u trenutku kada je vladajućoj garnituri odgovaralo da se pozornost društva usmjeri na neku tako osjetljivu temu kao što je slučaj zatočenog i za zločin optuženog branitelja koji je prošao pakao srpskih koncentracijskih logora. Slučaj Purda u tom je kontekstu došao kao naručen. Ili je – bio naručen?! Kao što se prije nekoliko godina mjesecima čekalo na objavu otkrića masovnih zločina s kraja Drugoga svjetskoga rata iz rudnika Huda Jama, kako bi sve bilo objavljeno u izbornoj godini… Samo, tamo su nesretni ljudi već pola stoljeća bili mrtvi, dok je ovdje riječ o čovjeku koji je i te kako živ… I ima obitelj… Ali, zar cilj ostanka na vlasti ne opravdava svako sredstvo?! O tome u Libiji jasno svjedoči Gadafi… Zato ne možemo zaključiti da Hrvatska i Libija imaju, ako išta, onda zajedničko barem to da je garnituri na vlasti važno sačuvati svoje fotelje. Naravno, poneki život, zdravlje i sreća nas malih ljudi u toj cijeloj priči takvima i nisu odveć važni. |
24.02.2011., četvrtak
Heroji
Ako za hrvatsko društvo vrijedi i jedna kategorija, onda je to zasigurno ona da je riječ o društvu koje ima beskrajno debele živce i strpljenje koje zaslužuje istovremeno divljenje i prijezir. S jedne smo strane svjesni ekonomskog stanja u kojem živimo, a koje je alarmantno. Gospodarski brod na kojem plovimo jedva se održava i njegova je paluba već u razini morske površine. Svi koji su bili u potpalublju već su se odavno utopili. Vjerojatno još samo čudo odražava naš brod od sudbine da ga potpuno ne prekrije pučina. Da je stanje poprilično nalik ovom kakvim ga pokušavamo prispodobiti slikom tonućeg broda može se osvjedočiti većina građana naše zemlje. Dovoljno je samo usporediti primanja s cijenama hrane i goriva. Zapravo, sretni su oni koji ikakva primanja još imaju. S druge strane, u našem društvu vlada potpuna letargija s obzirom na vlastiti angažman kako bi se nešto promijenilo. Pitamo se treba li naš brod zaista potpuno potonuti kako bismo se pokrenuli?! Zar sama činjenica da je Hrvatska duboko u gospodarskoj (i svakoj drugoj) krizi dok istovremeno druge zemlje već izlaze iz recesije ne govori dovoljno o (ne)sposobnosti vladajuće garniture da nešto zaista promijeni?! I usprkos takvom stanju, u našem društvu svi ostaju nijemi i zatvoreni u svoj mali, uskogrudni svijet! Skriveni u svoje mišje rupe, čekajući da neki famozni drugi odrade zadatak za nas. Mi ćemo tada, poput šakala, ugrabiti svoj dio plijena. Zadivljujuće je i istovremeno poražavajuće da glas naroda kod nas predstavlja tek nekoliko stotina mahom mlađih prosvjednika koji su se jedini ohrabrili i putem internetske mreže organizirali prosvjed nadomak zgrade Vlade na Gornjem Gradu u Zagrebu! To je zadivljujuća činjenica jer pokazuje da među nas četiri i pol milijuna ipak ima onih koji misle svojom glavom i koji su dovoljno hrabri da svoje mišljenje javno iskažu. S druge strane, poražavajuća je činjenica da je ovdje riječ o tek nekoliko stotina građana naspram milijuna nas koji smo iz sigurnosti vlastitih domova i udobnosti fotelja s (ne)prikrivenim cinizmom promatrali spomenute prosvjede. Jednako tako, u poplavi sveopćeg (legaliziranog) gospodarskog kriminala koji odlučuje o našim životima i sudbinama i kojemu malo tko od nas ima uvjete i mogućnosti izmaknuti, u valu otkaza i zatvaranja tvrtki (od kojih su brojne imale dobru perspektivu za rad i razvoj!), svoj su glas podignule dvije grupice – žena! Radnice zagrebačkog „Kamenskog“ i splitskog „Uzora“ trajno će ostati svijetli uzori i heroine ovog našeg sumornog vremena u kojem su pokazale da žensko srce često ima više petlje od nas muškaraca kad je riječ o obrani ljudskog dostojanstva! Ove žene nisu branile nikakve karijere niti političke opcije, nego egzistenciju svojih obitelji i svoje pravo na rad pred silom grabežljive političko-kriminalne klike koja je u parcelama njihovih tvornica vidjela samo dobru priliku za lako stjecanje novca. U tom su im kontekstu radnice spomenutih tvrtki bile samo smetnja, svedene na razinu parazita kojih se trebalo pod svaku cijenu riješiti. Zato radnicama spomenutih tvrtki i u ovih nekoliko riječi autor ovog bloga odaje duboku čast i zahvalnost za sve što su učinile, diveći se njihovoj hrabrosti koju većina našeg društva – nema. Zato su u našem vremenu radnice „Kamenskog“ i „Uzora“ te šaka prosvjednika s Gornjeg Grada u Zagrebu istinski heroji. Oni to nisu jer su nešto postigli ili će to učiniti, već zbog samog čina hrabrosti koju su pokazali. Oni su ponos nacije i svih slobodnomislećih građana ove zemlje kojima su letargija i pasivnost našeg društva, kada je riječ o gospodarskom stanju u zemlji i gaženju ljudskih prava, povrh glave. |
23.02.2011., srijeda
Povratak
Prošlo je deset mjeseci od kada je na ovom blogu napisan zadnji post. Pišući taj post Arhangel nije ni slutio da će proći toliko puno vremena od kada će sjesti i prste predati tipkovnici kako bi nastao tekst koji upravo čitate. U ovom je trenutku teško postaviti točnu dijagnozu zbog čega je do ove velike stanke došlo. Svakako, jasno je da nije bila planirana…Riječ je, s jedne strane, o nedostatkku inspiracije, a s druge i o lijenosti da se u tekst pretoči ono što se zapaža, o čemu se razmišlja. Tu je i vječni nedostatak vremena. Ulogu u nastanku ove velike stanke u pisanju imale su i svakodnevne okolnosti koje čovjeka tako lako odvuku od pisanja. Tako se dogodilo da je u hipu proletjelo ovih deset mjeseci a da Arhangel nije napisao ni slova. Zato dugujem veliku ispriku nekolicini onih koji su svojedobno čitali postove s ovog bloga…Što se u međuvremenu dogodilo?! Puno toga. Spomenimo samo Arhangelovu selidbu ne samo u drugi stan, nego i u drugi grad. Trebalo je utrti nove staze, steći nova poznanstva, uhodati se u obveze u novoj sredini, naći nove životne navike i stare prilagoditi novom ambijentu, pokrenuti i održavati sve što sa životom u novoj sredini ide. Sada je nastupilo neko drugo vrijeme. Doba uhodavanja je odavno prošlo. Zima se valja nekim svojim tijekom. Dok vani bura čisti sve pred sobom, u Arhangelovim se mislima javio zov za pisanjem bloga. Možda malo čudno zvuči, ali nakon šest godina pisanja bloga to postane sastavni dio života koji nakon nekog vremena nepisanja počne nedostajati. Naime, bilo je to u kolovozu sada već prilično davne 2004. godine kada je jedne večeri nazvala najbolja prijateljica i uputila me na nešto što je bilo blog gdje možeš otvoriti vlastitu stranicu. Tada je nas blogera bilo tek oko tisuću. Vremenom je blog Arhangel njegovom autoru postao neizostavni dio nekog intimno-intelektualnog vida života. Zvuči prepotentno?! Ne znam. Možda. I evo ga ponovno tu. Besplodna je pauza prošla. Možda je trebalo tako biti. Možda se trebalo malo odmaknuti i od nečega kao što je blog. Vjerujemo da će ta stanka imati i neke dobre plodove. U životu se nikad ne zna. Vratiti se neke staze stare slave?! Teško. Ali valjda će se naći netko tko će pročitati poneki tekst. Bit će to dovoljno. Za neki novi početak. |