Kažu da vlast kvari. Narod je rekao: „Daj anđelu prst vlasti i odmah mu rogovi rastu!“ Drugim riječima, na anđela vlast djeluje tako pogubno da ga pretvori u đavla. Vjerojatno u ovim izrekama ima istine. Narodne su izreke plod stoljetnog, ako ne i tisućljetnog arhetipskog iskustva. One nisu plod spekulacije niti teorija o tome što bi bilo – kad bi bilo. One su dijete iskustva. Povijest je uvijek bila učiteljica života. Ona daje lekcije koje se ponavljaju dok ih čovjek ne nauči. Takav je život. Takva je povijest. Ta ne oprašta nikom. Svakog suočava s iskušenjima koje čovjek ponavlja sve dok se s njima ne suoči i iz njih nauči. Drugog načina nema.
Da je narod bio u pravu kad je neki pučki genij skovao spomenute izreke pokazuje nam i ovo naše vrijeme. Svjedoci smo koliko je vlast čovjeku draga, draga mu je do te mjere da ne preže ni od nasilja, represije i prolijevanja krvi kako bi se zadržao na vlasti. Što je to u vladavini tako opčaravajuće da tako obuzme čovjeka?!
Vjerojatno bi psiholozi, sociolozi, povjesničari i stručnjaci iz srodnih znanstvenih disciplina na ovo pitanje mogli dati konkretnije i argumentiranije odgovore. Nama običnim ljudima se čini da je odgovor na spomenuto pitanje u naravi vlasti. Naime, vlast je takva kategorija da postoji samo onda kad se izvršava na drugome. Vjerojatno je takav odnos razlog zbog čega vlast godi ljudskoj taštini. Vladati nad drugim daje nam osjećaj moći, važnosti, dojam da smo važni i samim time – vrijedni. Vlast je ostvarenje želje za moći koja je usađena duboko u našem biću.
Vladati i osjećaj koji iz vladavine proizlazi spada u kategorije koje gode čovjekovom ja, njegovom egu. Što je opseg veći i trajanje vlasti dulje, to ideja – vladati – čovjeku sve to milija jer je navikao da mu osjećaj moći hrani ego. Dugotrajne vladavine vjerojatno vremenom tako oblikuju čovjekov ja i njegovu svijet da čovjek uvjeri sam sebe da bez njega samog daljnji opstanak onih nad kojima vlada postaje upitan. Zbog toga vlastodršci, vremenom, kao da počnu gubiti poveznicu sa stvarnošću i sve se više povlače u iracionalno. Takvi oko sebe počnu viđati urotnike, špijune, izdajnike, prevratnike… Svaki politički suparnik ili kritizer njihove vlasti u njihovim očima postaje potencijalna prijetnja ne samo za njihovu vlast, nego i, u njihovim očima, za njihov život. Zato vladati kao da sa sobom nosi ovisnost- ovisnost o vladanju.
Povijest, ali i sadašnjost, je prepuna vlastodržaca koji su pokušali okameniti svoj vladajući položaj. Mnogi su među njima megalomanskim graditeljskim i sličnim pothvatima pokušali proturječiti i samoj smrti, vjerujući valjda da im moć koja iz vlasti proizlazi omogućuje suprotstaviti se i samoj prirodi, i samom umiranju. Svjedoci kažu da je i sam Josip Broz Tito još početkom 1980. (godina u kojoj je umro) odlučno odbijao svaku pomisao na smrt. A bilo mu je 88 godina!
Takav iracionalni stav plod je osjećaja moći koji na čovjekovu svijest ostavlja dugotrajna vlast. U povijesti je bilo malo iznimaka koje su pokazala da je moguć i drugačiji scenarij.
Najnovija događanja u arapskom svijetu pokazuju kako smo u pravu kad ustvrdimo da neograničena i dugotrajna vlast izopačuje čovjekovu svijest i pravi smisao vladanja nad drugima. Svaka revolucija jede svoju djecu. Sjetimo se samo Napoleona koji je u Francuskoj dočekan kao spasitelj nakon što je primirio zemlju razdiranu sukobima nakon revolucije 1789. Međutim, i sam je Napoleon uskoro postao diktator. Hommeini je u Iranu 1979. godine srušio vlast šaha Reze Pahlavija kojeg je nazvao krvnikom Iranskog naroda. Međutim , i sam se Hommeini pokazao krvnikom gorim od Pahlavija kad se dočepao vlasti. Sjetimo se samo Idi Ammina u Ugandi ili Mobutu Sesse Sekka u Zairu! U narodu dočekani kao osloboditelji, odreda su se prometnuli u diktatore čija je vladavina obilježena krvavim tragom.
Kad je Moamer Gaddafi prevratom prije četrdeset godina došao na vlast u Libiji, u narodu je dočekan kao osloboditelj i donositelj demokratskih promjena nakon godina postkolonijalne diktature koja je omogućavala strancima nesmetano iskorištavanje libijskih naftnih bogatstva. Međutim, i sam je Gaddafi vremenom postao diktator. Danas se njemu događa ono što je on učinio onima koje je svrgnuo s vlasti. Sličnu je sudbinu doživio Hosni Mubarak u Egiptu kao i Ben Ali u Tunisu. Svi su oni na početku svoje vladavine dočekani kao demokratski reformatori. Među njima je malo onih koji nisu prezali ni od kakvog oblika represije kako bi se zadržali na vlasti pod svaku cijenu, tvrdeći da će njihova vladavina potrajati i u trenutku kad je bilo jasno da im je odzvonilo.
Sa spomenutim primjerima ne želimo uspoređivati aktualnu vlast u našoj domovini. Takvo nešto ne bi bilo promjereno. Ali, jednako tako, ne možemo zanijekati činjenicu da je i njima omililo biti vlastodršci. Pod svaku cijenu. Kažu da vlast kvari. O da, i te kako kvari.
Post je objavljen 28.02.2011. u 20:26 sati.