Ako za hrvatsko društvo vrijedi i jedna kategorija, onda je to zasigurno ona da je riječ o društvu koje ima beskrajno debele živce i strpljenje koje zaslužuje istovremeno divljenje i prijezir. S jedne smo strane svjesni ekonomskog stanja u kojem živimo, a koje je alarmantno. Gospodarski brod na kojem plovimo jedva se održava i njegova je paluba već u razini morske površine. Svi koji su bili u potpalublju već su se odavno utopili. Vjerojatno još samo čudo odražava naš brod od sudbine da ga potpuno ne prekrije pučina.
Da je stanje poprilično nalik ovom kakvim ga pokušavamo prispodobiti slikom tonućeg broda može se osvjedočiti većina građana naše zemlje. Dovoljno je samo usporediti primanja s cijenama hrane i goriva. Zapravo, sretni su oni koji ikakva primanja još imaju.
S druge strane, u našem društvu vlada potpuna letargija s obzirom na vlastiti angažman kako bi se nešto promijenilo. Pitamo se treba li naš brod zaista potpuno potonuti kako bismo se pokrenuli?! Zar sama činjenica da je Hrvatska duboko u gospodarskoj (i svakoj drugoj) krizi dok istovremeno druge zemlje već izlaze iz recesije ne govori dovoljno o (ne)sposobnosti vladajuće garniture da nešto zaista promijeni?! I usprkos takvom stanju, u našem društvu svi ostaju nijemi i zatvoreni u svoj mali, uskogrudni svijet! Skriveni u svoje mišje rupe, čekajući da neki famozni drugi odrade zadatak za nas. Mi ćemo tada, poput šakala, ugrabiti svoj dio plijena.
Zadivljujuće je i istovremeno poražavajuće da glas naroda kod nas predstavlja tek nekoliko stotina mahom mlađih prosvjednika koji su se jedini ohrabrili i putem internetske mreže organizirali prosvjed nadomak zgrade Vlade na Gornjem Gradu u Zagrebu! To je zadivljujuća činjenica jer pokazuje da među nas četiri i pol milijuna ipak ima onih koji misle svojom glavom i koji su dovoljno hrabri da svoje mišljenje javno iskažu. S druge strane, poražavajuća je činjenica da je ovdje riječ o tek nekoliko stotina građana naspram milijuna nas koji smo iz sigurnosti vlastitih domova i udobnosti fotelja s (ne)prikrivenim cinizmom promatrali spomenute prosvjede.
Jednako tako, u poplavi sveopćeg (legaliziranog) gospodarskog kriminala koji odlučuje o našim životima i sudbinama i kojemu malo tko od nas ima uvjete i mogućnosti izmaknuti, u valu otkaza i zatvaranja tvrtki (od kojih su brojne imale dobru perspektivu za rad i razvoj!), svoj su glas podignule dvije grupice – žena! Radnice zagrebačkog „Kamenskog“ i splitskog „Uzora“ trajno će ostati svijetli uzori i heroine ovog našeg sumornog vremena u kojem su pokazale da žensko srce često ima više petlje od nas muškaraca kad je riječ o obrani ljudskog dostojanstva! Ove žene nisu branile nikakve karijere niti političke opcije, nego egzistenciju svojih obitelji i svoje pravo na rad pred silom grabežljive političko-kriminalne klike koja je u parcelama njihovih tvornica vidjela samo dobru priliku za lako stjecanje novca. U tom su im kontekstu radnice spomenutih tvrtki bile samo smetnja, svedene na razinu parazita kojih se trebalo pod svaku cijenu riješiti. Zato radnicama spomenutih tvrtki i u ovih nekoliko riječi autor ovog bloga odaje duboku čast i zahvalnost za sve što su učinile, diveći se njihovoj hrabrosti koju većina našeg društva – nema.
Zato su u našem vremenu radnice „Kamenskog“ i „Uzora“ te šaka prosvjednika s Gornjeg Grada u Zagrebu istinski heroji. Oni to nisu jer su nešto postigli ili će to učiniti, već zbog samog čina hrabrosti koju su pokazali. Oni su ponos nacije i svih slobodnomislećih građana ove zemlje kojima su letargija i pasivnost našeg društva, kada je riječ o gospodarskom stanju u zemlji i gaženju ljudskih prava, povrh glave.
Post je objavljen 24.02.2011. u 11:48 sati.