U prethodnom smo postu tematizirali pitanje senzitivnosti hrvatskog društva za ostvarenje temeljnih ljudskih prava kao što su pravo na rad i plaću, što osigurava pravo na život dostojan čovjeka. U tom smo kontekstu zaključili da najveći dio našeg društva čeka u sigurnosti svoja četiri zida da hrabra manjina odradi posao za njih. Dok se nekoliko stotina prosvjednika borilo za svoja i naša prava na rad i plaću, za pravedniju Hrvatsku, mi smo sjedili u svojim udobnim foteljama i zdvajali nad njihovim metodama i skanjivali se nad policijskim nasiljem. Ono što smo učinili bilo je – ništa. Kao i uvijek. Tu je uvijek neki fantomski „drugi“ koji će odraditi posao za nas. Budimo iskreni – tako razmišlja većina među nama.
S druge strane, među prosvjednicima su bili mahom mlađi ljudi. Riječ je o Internet-generaciji. Činjenicu njihove mlađe dobi povezujemo sa sudjelovanjem u prosvjedima želeći reći kako su to tek naivna djeca koja na razumiju društvo niti politiku, osobito ne na ovim našim stranama u kojima iskustvo nas starijih uvijek govori da je u ovakvim (ne)zgodama mudro držati se po strani. Biti će istina, primijetit će netko, da činjenicom mladosti prosvjednika pokušavamo skriti svoju dvoličnost koja nas tjera na pasivnost.
Ako bismo bili i malo iskreni, priznali bismo da se i na primjeru prosvjeda u Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima ponavlja povijest. Mladost je uvijek bila nositeljica ideja i promjena koje su društvo gurale naprijed. Uhljebljeni sloj srednje dobi uvijek je čekao negdje po strani da ugrabi svoj dio kolača. Starije generacije za to su vrijeme prigovarale mlađima uvijek tvrdeći kako je u njihovo vrijeme bilo bolje i da bi oni učinili i ovo i ono – samo da su mlađi. Tako se dogodilo da je breme promjena uvijek nošeno na leđima – mladih generacija. Uostalom, nisu li u Domovinskom ratu u obranu domovine dobrovoljno mahom krenuli mlađi ljudi! Nisu li prosvjede za vrijeme Hrvatskog proljeća pokrenuli studenti!
U isto vrijeme potkoženi i uz vlast priljubljeni političari iznose svoja zapažanja i ocjene događaja kojima su jučerašnji prosvjedi, kako se čini, samo uvertira. Dakako, to čine s velikom dozom cinizma pravdajući vlastite propuste strahom da hrvatski pregovori o ulasku u Europsku Uniju ne bi bili ugroženi. I maloj je djeci jasno da je ovdje riječ o strahu za vlastite fotelje. Pod ovim „fotelje“ u našim s političkim krugovima misli i na svu (ne)zakonito stečenu imovinu za vrijeme obnašanja političkih službi. Zato je političkim garniturama, kako onima na vlasti tako i onima u oporbi, jako važno predstaviti sebe kao žrtve za boljitak Hrvatske koji, eto, strahuju da će zbog prosvjednika sav njihov trud oko boljitka domovine i njenog prijema u Europsku Uniju propasti. Da su se zaista potrudili, stanje u domovini, napose gospodarsko, ne bi bilo ovako poražavajuće. Da su se zaista potrudili, razumjeli bi i priznali da su isti prosvjednici na koje šalju policiju gladni kruha. Ovako njihova opravdanja zvuče krajnje cinično.
U isto vrijeme iskrsnuo je slučaj hrvatskog branitelja Tihomira Purde. Dakako da nam je svima žao čovjeka i da smo svi osjetljivi na pitanja branitelja iz Domovinskog rata i njihove sudbine, ali teško nam se oteti dojmu da je ovaj slučaj iskrsnuo upravo u trenutku kada je vladajućoj garnituri odgovaralo da se pozornost društva usmjeri na neku tako osjetljivu temu kao što je slučaj zatočenog i za zločin optuženog branitelja koji je prošao pakao srpskih koncentracijskih logora. Slučaj Purda u tom je kontekstu došao kao naručen. Ili je – bio naručen?! Kao što se prije nekoliko godina mjesecima čekalo na objavu otkrića masovnih zločina s kraja Drugoga svjetskoga rata iz rudnika Huda Jama, kako bi sve bilo objavljeno u izbornoj godini… Samo, tamo su nesretni ljudi već pola stoljeća bili mrtvi, dok je ovdje riječ o čovjeku koji je i te kako živ… I ima obitelj… Ali, zar cilj ostanka na vlasti ne opravdava svako sredstvo?! O tome u Libiji jasno svjedoči Gadafi…
Zato ne možemo zaključiti da Hrvatska i Libija imaju, ako išta, onda zajedničko barem to da je garnituri na vlasti važno sačuvati svoje fotelje. Naravno, poneki život, zdravlje i sreća nas malih ljudi u toj cijeloj priči takvima i nisu odveć važni.
Post je objavljen 25.02.2011. u 21:12 sati.