Prosvjedi započeti prije neki dan u Zagrebu donijeli su danas svoj nastavak. Krvavi nastavak. S jedne strane na Trgu Bana Josipa Jelačića okupilo se, kako mediji prenose, oko petnaest tisuća prosvjednika, mahom članova različitih braniteljskih udruga. Razlog njihovog okupljanja bilo je uhićenje hrvatskog branitelja Tihomira Purde temeljem tjeralice srbijanskog pravosuđa zbog navodno počinjenog ratnog zločina. Prosvjedom se htjelo upozoriti na, kako govornici na prosvjedu rekoše, pasivnost hrvatskih vlasti na progone branitelja koji su samo branili rodnu grudu. Ovaj je prosvjed, kao toliki prosvjedi do sada održani zbog različitih problema, prošao mirno. Vjerojatno će, opet kao i toliki prosvjedi do sada, za koji dan biti zaboravljen.
U isto je vrijeme skupina od nekoliko stotina mahom mlađih prosvjednika pokušala doći do Trga sv. Marka na gornjem Gradu, prosvjedovati pred Banskim Dvorima, sjedištem Hrvatske Vlade. Taj je pokušaj zaustavljen u ulici na pristupu Gornjem Gradu gdje su kordoni policije silom zaustavili prosvjednike. Poletjelo je kamenje, radili su pendreci, bacale su se boce, prevrtali smećnici, palile bengalke i bacale na policiju… Prolivena je krv, ozlijeđeni i prosvjednici i policajci i prolaznici… Porazbijani su štekati okolnih ugostiteljskih objekata, počupane kamene kocke kojima je popločana ulica. Uhićeno je oko 60 prosvjednika. Za razliku od braniteljskog prosvjeda, ovaj neće biti tako brzo niti tako lako zaboravljen.
U ovom trenutku nema niti jednog argumenta kojim bismo mogli opravdati počinjeno nasilje. To nam nipošto nije niti nakana. Ali, ne možemo se oteti dojmu da je nasilje u danom kontekstu bilo iskaz odlučnosti mladih prosvjednika da njihova poruka odjekne u javnosti, da vrhuška koja upravlja ovom presmiješnom zemljicom čuje i njihov glas. Da nije bio tako odlučan, ne bi ga se ni čulo. Nasilje nema opravdanje, ali kada je mladi čovjek ostavljen bez i kakve perspektive, kada mu je bezočno ukradena nada u budućnost u kojoj bi dostojanstveno živio od svojega rada, onda bijes koji se u njemu sakuplja negdje mora eruptirati u nasilnom obliku. To se događa ili na tribinama sportskih terena ili u prosvjedima kao što je bio ovaj održan u Zagrebu.
Vjerojatno je svima jasno da od prepristojnih prosvjeda koji se s vremena na vrijeme organiziraju neće biti nikakve koristi. Vladajuće garniture koje se tijekom godina kod nas izmjenjuju na vlasti nemaju ni trunčice političke kulture niti sluha za takve zahtjeve. Za njih je ovdje riječ tek o slabašnim glasićima koji su nužan dio demokratskog imidža koji se želi ostaviti. S druge strane, bučni prosvjedi, građanska neposlušnost i otpor koji se u dijelu društva mlađe životne dobi nazire vlasti će i te kako morati uzeti u obzir, pogotovo što je ovdje riječ i o kušnji za demokratske principe kojima se takvi vole kititi.
Kad je o prosvjedima riječ, sva je prilika da zagrebačka događanja iz ove zadnje subote u veljači neće biti kraj, osobito ako se uzme u obzir katastrofalna gospodarska situacija u kojoj se zemlja nalazi, a koja pogubno djeluje na životni standard u ovoj zemlji. Dok se je nekolicina odabranih uz blagoslov vlasti u zadnja dva desetljeća besramno obogatila na legaliziranoj pljački nacionalnih dobara, društvene mase u našoj su domovini dovedene na rub opstanka. Ovdje je davno prestalo biti riječ o političkim opcijama, o desnima i lijevima, o komunistima i nacionalistima, o plavima, crvenima ili crnima. Ovdje je riječ o ljudskom dostojanstvu i egzistenciji. Ljudi su gladni. Nemaju za režije, a kamo li za život dostojan čovjeka. Mladi se ne mogu nadati poslu koji bi im omogućio pristojan život, zasnivanje obitelji a kamo li sve ono što mladi čovjek dvadeset prvog stoljeća želi i sanja. Mladi čovjek promatra svoje roditelje koji su svoj radni vijek pošteno odradili, ali od plodova toga rada nemaju ništa jer su im ti plodovi - pokradeni! Pokradeni su od onih čija je krađa blagoslovljena od onih na vlasti kojima se oni koji su krali omogućili doći i ostati na vlasti. Mladi čovjek promatra kako prve društvene položaje imaju oni koji se nisu trudili, mladi čovjek je bolno svjestan da mu trud u školi ili fakultetu neće osigurati nikakav posao, a kamo li sve ono što oni u prvim društvenim redovima nezasluženo uživaju.
U takvom kontekstu se s pravom pitamo – sve i ne htijući; kako onda i na otpor u prosvjedima – iako nasilje ne odobravamo – ne gledati, ako ne s odobravanje, onda barem s potajnom simpatijom?!
Post je objavljen 26.02.2011. u 21:34 sati.