Arhangel

24.02.2009., utorak

Post

Pepelnicom ili čistom srijedom kršćani katoličke vjere započinju korizmeni post ili četrdesetnicu. Vrijeme je to od četrdeset dana (izuzev nedjelja i svetog trodnevlja neposredno pred Uskrs) koje podsjeća na Kristov četrdesetdnevni boravak u Judejskoj pustinji, vrijeme molitve, posta, pokore i djela kršćanske ljubavi.
Držanje posta poznato je u svim svjetskim religijama. Tragove ovog običaja pratimo u daleku prošlost, daleko prije nastanka kršćanstva. Post je imao i religioznu jednako kao i zdravstvenu svrhu. Te je osobine zadržao do danas.
Ovaj običaj posta i priprave za Uskrs, najveći kršćanski blagdan, svoje porijeklo vuče još od prvih kršćanskih vremena. Tada se, kao i danas, nastojalo molitvom i odricanjem očistiti vlastiti duh od grijeha i zla, kroz trpljenje i razmišljanje približiti se Bogu koji je trpio u Isusu Kristu, sve kako bi blagodat Uskrsa za vjernika zaista značila jedan novi početak i dolazak boljeg svijeta.
Pepelnici i korizmi prethodi karneval (lat. carne + vale = zbogom meso, hrv. mesopust), vrijeme veselja, maskiranja i opuštanja prije početka vremena posta. Spoj je to poganskih predkršćanskih tradicija i potrebe da se čovjek malo razonodi i zabavi prije početka najintenzivnijeg duhovnog vremena tijekom crkvene liturgijske godine.
Običaj posta često se netočno poistovjećuje s običajem nemrsa, tj. ustezanja od hrane mesnog, tj. životinjskog porijekla. Naime, post je ustezanje od hrane, zapravo konzumiranje one količine hrane koja nam je nužno potrebna kako ne bismo ugrozli vlastito zdravlje i onemogućili sebi normalne dnevne aktivnosti (rad, učenje...). Zbog toga post podrazumijeva i osjećaj gladi. Kroz takvo trpljenje uzdižemo vlastitu volju iznad potreba tijela.
Post obvezuje katolike starije od 18 i mlađe od 70 godina i to na Pepelnicu i Veliki petak. Od ove su obveze izuzeti bolesnici, putnici, mornari i vojnici.
Običaj nemrsa podrazumijeva, kako smo već spomenuli, ustezanje od hrane mesnog, tj. životinjskog porijekla. Obvezuje katolike starije od 14 i mlađe od 70 godina, uz iste izuzetke kao i kod obveze posta. Nemrs je obvezan u korizmenom vremenu na Pepelnicu i svaki korizmeni petak. Držanje nemrsa također omogućuje čovjekovoj volji da nadvlada potrebe tijela.
Valja istaknuti da i post i nemrs imaju i dimenzije koje se odnose na tjelesno zdravlje jer, kako je poznato, manje unošenje masti u tijelo i zdravija prehrana (kod onih koji drže nemrs pa konzumiraju više žitarica i vlakana) brane tijelo od kardiovaskularnih i sličnih oboljenja (premda ne nužno, naravno).
Ipak, i post i nemrs dobivaju pravi smisao ukoliko su protkani težnjom ka nutarnjem čovjekovom pročišćenju i prosvijetljenju. Post i nemrs stvar su svakog pojedinca i nipošto ne podrazumijevanju javno očitovanje u isticanju samohvale podvizima vlastitog trapljenja. Preobrazba srca pravi je smisao ovog odricanja, a rast vjere i ljubavi plod koji ono mora donijeti budući da Bogu naš post ne znači ništa ako nije bio praćen ljubavlju prema - Njemu u svakom čovjeku.
Na dobro vam došao Veliki post!


Iz knjige proroka Joela (Jl 2,12-18; 3, 1-2)

«Al i sada – riječ je Jahvina – vratite se k meni svim srcem svojim, posteć, plačuć, kukajuć».
Razderite srce, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali.
Tko zna neće li se opet ražaliti, neće li blagoslov ostaviti za sobom! Prinose i ljevanice Gospodinu, Bogu našemu!
Trubite u trubu na Sionu! Sveti post naredite, oglasite zbor svečani, narod saberite, posvetite zbor. Saberite starce, sakupite djecu, čak i nejač na prsima. Neka ženik iziđe iz svadbene sobe, a nevjesta iz odaje.
Između trijema i žrtvenika neka tuže svećenici, sluge Gospodnje. Neka mole: »Smiluj se, Gospodine, svojemu narodu! Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi naroda. Zašto da se kaže među narodima: Gdje im je Bog?»
Tad Gospodin, ljubomoran na zemlju svoju, smilova se svom narodu.
«Poslije ovoga izlit ću Duha svoga na svako tijelo, i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će starci sanjati sne, a vaši mladići gledati viđenja. Čak ću i na sluge i sluškinje izliti Duha svojeg u dane one».

Riječ Gospodnja!

18.02.2009., srijeda

Pitanja i odgovori

U poplavi loših vijesti i crnih prognoza koje nam mediji plasiraju iz dana u dan, od obiteljskih tragedija do globalnih kriza i prijeteće kataklizme (gospodarske, ekološke, političke), dobro je sjetiti se riječi Onoga koji jedini uvijek ostaje vjeran. U svojoj dobroti nikada nas nije napustio i iznevjerio. On jedini razumije. On zna. On je sama ljubav.
Na sve negacije koje izreknemo kroz život Bog ima pozitivne odgovore:

Mi kažemo: „To je nemoguće...“
Bog kaže: „Sve je moguće...“(Lk 18,27)
Mi kažemo: „Preumoran/a sam...“
Bog kaže. „Ja ću vas okrijepiti...“ (Mt 11,28-20)
Mi kažemo: „Nitko me ne voli...“
Bog kaže: „Ja te volim...“ (Iv 3,16 i Iv 13,34)
Mi kažemo: „Ne mogu dalje...“
Bog kaže: „Moja milost je dovoljna...“ (2Kor 12,9)
Mi kažemo: „Ovo ne mogu odgonetnuti...“
Bog kaže: „Ja ću ispraviti tvoje staze...“ (Izr 3,5-6)
Mi kažemo: „Ja to ne mogu...“
Bog kaže: „Ti možeš sve učiniti...“ (Fil 4,13)
Mi kažemo: „Nisam sposoban...“
Bog kaže: „Ja sam sposoban...“ (2Kor 9,8)
Mi kažemo: „...nije vrijedno...“
Bog kaže: „Bit će vrijedno...“ (Rim 8,28)
Mi kažemo: „Ne mogu si oprostiti...“
Bog kaže: „Ja ti opraštam...“ (1Iv 1,9 i Rim 8,1)
Mi kažemo: „Nisam sposoban/a...“
Bog kaže: „Ja ću ti ispuniti svaku tvoju potrebu.“ (Fil 4,19)
Mi kažemo: „Bojim se...“
Bog kaže: „Ja ti nisam dao duh bojažljivosti...“ (2Tim 1,7)
Mi kažemo: „Uvijek sam zabrinut/a i frustriran/a...“
Bog kaže: „Sve svoje brige bacite na mene...“ (1Pt 5,7)
Mi kažemo: „Nemam dovoljno vjere...“
Bog kaže: „Svakom sam dao mjeru vjere...“ (Rim 12,3)
Mi kažemo: „Nisam dovoljno pametan/a...“
Bog kaže: „Ja ti dajem mudrost...“ (1Kor 1,30)
Mi kažemo: „Usamljen/a sam...“
Bog kaže: „Sigurno te neću ostaviti; nipošto te neću napustiti...“ (Heb 13,5)


13.02.2009., petak

Grizzly Adams

U vrijeme Arhangelovog ranog djetinjstva nedjeljno poslijepodne oko 14:00 sati bilo je rezervirano za poniranje u dubine mašte i srca. U to je vrijeme, naime, igrala serija „Grizli Adams“, prelijepa saga o čovjeku koji je sredinom XIX. stoljeća živio sam među životinjama američkog Stijenjaka.
Grizli Adams“ snimana je od 1979. godine. U naslovnoj se ulozi vrlo uspješno okušao Dan Haggerty, američki country pjevač. Bio je to serijal kakvi se danas više ne snimaju. Riječ je o projektu kojem očito cilj nije bila samo puka zarada, već posredovanje gledateljima djelića ljepote prirode koja je na srednjem američkom zapadu još (bila) netaknuta. U tom cilju je bio i scenarij „Grizli Adamsa“ u kojemu je praktički ravnopravna minutaža posvećena i ljudima kao i životinjama, što ovaj projekt čini posebnim. Serija obiluje prizorima prekrasnih pejsaža vrlo uspješno uklopljenih u sam scenarij tako da se priča ne pretvara u reklamiranje američkih prirodnih ljepota, već na suptilan način kombinira igranu seriju s dokumentarcem.
Priča se događa daleke 1853. godine kada je J. Adams prisiljen bježati u planine, spašavajući tako vlastiti život pred potjernicom zbog optužbe za ubojstvo koje nije počinio. Ostavivši kćer jedinicu rodbini na skrb rodbini, Adams se povlači u čudesni svijet prirode koji mu se otkriva u svoj svojoj ljepoti. Zajedno s Adamsom, gledatelj polagano upoznaje biljni i životinjski svijet američkog Stijenjaka, prikazan na pomalo naivan, ali lucidan način; u kontaktu samog Adamsa sa životinjama na koje nailazi. Na poseban je način istaknut odnos Adamsa i grizlija Bena kojeg Adams spašava kao mladunče te oni postaju nerazdvojni prijatelji, prema čemu je serija i dobila ime.
U planinama Adams susreće Indijanca Nacomu kojeg spašava nakon napada pume. Oni postaju krvna braća i uz njega Adams uči preživljavati u prirodi. Na neki je način u prijateljstvu Adamsa i Nacome u američkoj filmskoj industriji napravljen prijelom od prikazivanja Indijanaca kao krvoločnih divljaka do njihovog realnog prikaza kao ljudi koji su kao možda nitko živjeli u skladu s prirodom. Tu je također lik starog trapera i njegovog nerazdvojnog magarca imenom Number Seven (Broj Sedam). Lik je to koji seriji daje dozu zdravog humora.
Ova tri lika okosnica su cijele priče i u svojim karakteristikama ocrtavaju sve ono što jedan čovjek treba biti: odan prijatelj, ljubitelj svega stvorenog, čovjek koji vjeruje u ideale. Prateći seriju „Grizli Adams“ gledatelj se ne može barem na trenutak u mislima ne vratiti u dane djetinjstva i mašte o pustolovinama, novim krajevima, traperima i Indijancima, logorima, kolibama, životinjama i prijateljstvu koje nas veže. Zapravo, serija „Grizli Adams“ kao da u sebi utjelovljuje sve ideale života koji predstavlja nešto više od pukog životarenja u utrci za zaradom i slavom.
Uvodna špica serije popraćena je nezaboravnom pjesmom „Maybe“, autora i u izvedbi Thoma Pacea, pjesmom čiji se refren urezao u sjećanje svakom tko ga je barem jednom čuo.

Maybe

Deep inside the forest
There's a door into another land.
Here is our life and home.
We are staying here forever
In the beauty of this place all alone.
We keep on hoping.
Maybe there's a world
Where we don't have to run.
Maybe there's a time we'll call our own,
Living free in harmony and majesty.
Take me home. Take me home.


10.02.2009., utorak

Opsesivno-kompulzivni poremećaj

Susret s obitelji čiji sin pati od opsesivno - kompulzivnog poremećaja (OKP) potaknuo je Arhangela na istraživanje u cilju prikupljanja osnovnih informacija o ovoj bolesti. S nekoliko medicinskih portala uspio je prikupiti neke informacije za koje misli da ih je vrijedno podijeliti s čitateljima ovog posta.
Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) smatrao se jednim od najrjeđih duševnih poremećaja. Prijašnja epidemiološka istraživanja pokazala su kako je njegova maksimalna pojavnost pet oboljelih na 100.000 ljudi. Tako niska učestalost vjerojatno je bila uzrokovana neprepoznavanjem poremećaja u okvirima uobičajene kliničke prakse sve do ranih devedesetih, zatim time što su bolesnici prikrivali simptome i prosječnim čekanjem od 7,5 godina prije nego što bi potražili psihijatrijsku pomoć. OKP se podjednako često pojavljuje i u muškaraca i u žena. Prema međunarodnoj klasifikaciji bolesti, opsesivno-kompulzivni poremećaj svrstava se među tzv. anksiozne poremećaje. Oko 1 do 3 % svih psihičkih bolesnika pati od ove bolesti.
Prvi simptomi obično se pojavljuju u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi, no mogu se pojaviti i prije. U dobi od 10 do 15 godina dogodi se 31 posto prvih epizoda, a 75 posto razvije se do tridesete godine života. U većini slučajeva nema nekog posebnog stresa ili događaja koji bi prethodio početku simptoma.
Nakon "šuljajućeg" početka, slijedi kroničan i često progresivan tijek bolesti. Ipak, neki bolesnici opisuju iznenadni početak simptoma, što je obično inducirano nekim specifičnim stanjima (npr. tijekom trudnoće, problematični porođaji, ozljede glave, infekcije).
Osnovna su obilježja OKP-a opsesije i/ili kompulzije. Opsesija je neželjeni psihički događaj koji obično izaziva anksioznost ili nelagodu. Opsesije mogu biti misli, ideje, slike, zvukovi, ruminacije (zaokupljenost razmišljanjima), uvjerenja, strahovi ili porivi, a najčešće imaju agresivni, seksualni, vjerski, neugodan, vulgaran ili besmislen sadržaj.
Opsesivne ideje su opetovane misli koje ometaju normalan tijek misli, a opsesivne slike često su živa vidna iskustva. Većina opsesivnih misli uključuje užasne ideje kao što su bogohuljenje, silovanje, ubojstvo ili zlostavljanje djeteta.
Opsesivna uvjerenja obično su obilježena i elementima magičnog mišljenja, kao što je "ako ti crna mačka prijeđe preko puta, snaći će te neko zlo".
Opsesivne ruminacije mogu uključivati dugotrajno pretjerano i neproduktivno razmišljanje o metafizičkim pitanjima.
Opsesivni strahovi često uključuju prljavštinu ili strah od zaraze, a razlikuju se od fobija po tome što su prisutni i u odsutnosti fobičnog podražaja. Kod opsesivnih strahova preuveličava se vjerojatnost pojave fobičnog podražaja, a i nerealni su po metodama koje se koriste da bi se strah poništio. Drugi česti opsesivni strahovi uključuju zlo koje će se dogoditi osobi ili drugima zbog nečega što je učinjeno, primjerice strah da će se kuća zapaliti jer osoba nije provjerila je li štednjak isključen ili da će se pregaziti pješaka ako se nesmotreno vozi.
Bolesnici se opiru i uspijevaju kontrolirati svoje opsesije u različitom stupnju, ali posljedično nastupa znatno oštećenje u svakodnevnom funkcioniranju. Opiranje znači borbu protiv poriva ili nametljivih misli, a kontrola je bolesnikov stvarni uspjeh u odvraćanju misli. Opsesivne sumnje i neodlučnost u svom najgorem obliku mogu trošiti iznimno mnogo vremena, pa čak i paralizirati čovjeka. Drugo obilježje opsesivnog razmišljanja uključuje nedostatak sigurnosti ili neprestanu sumnju, primjerice: "Jesu li moje ruke čiste?", "Jesu li vrata zaključana?".
Opsesivne misli u pravilu slijede kompulzivni rituali, kao što su pretjerano pranje ili provjeravanje, no čini se da se pojavljuju upravo zbog pretjerana manjka sigurnosti i sastoje se od neprimjerenih, katkad i pogrešnih pokušaja povećanja sigurnosti. Kompulzivni ritual je ponašanje koje obično smanjuje nelagodu, no izvodi se na prisilan ili nefleksibilan način. Takvo ponašanje može uključivati rituale koji se sastoje od pranja, provjeravanja, ponavljanja, izbjegavanja, žudnje za pedantnošću, potpunošću i savršenstvom. Takve osobe zabrinute su zbog prljavštine, zaraze klicama i mogu provoditi sate i sate perući ruke ili se tuširajući. Nerijetko, patološki sumnjaju i zbog toga kompulzivno provjeravaju kako bi se uvjerili jesu li npr. nekoga pregazili automobilom, jesu li ostavili nezaključana vrata ili uključen štednjak. Provjeravanje često ne dovodi do uklanjanja sumnje, a u nekim slučajevima čak je može i pogoršati.
Mladić s početka priče pati od OKP-a koji se manifestira opsesijom vlastitom higijenom, ali također i uvjerenjem kako njega zapravo svatko ismijava. To je popraćeno njegovim uvjerenjem kako je sam zapravo vrlo inteligentan i obrazovan (premda ima završenu samo osnovnu školu). Problem je utoliko veći što su vremenom njegovi roditelji, osobito majka, prihvatili njegovu opsesivnost kao istinu, optužujući okolinu za ismijavanje i omalovažavanje njihovog sina. Tako se dogodilo da roditelji potiču namjesto da pomažu svojemu sinu boriti se protiv ove opake bolesti. U ovom se slučaju čini da je riječ i o roditeljima opsesivno opsjednutima vlastitim sinom, roditeljima koji očito nisu u stanju svojim stavom pomoći vlastitom djetetu. Svaki pokušaj razmagljivanja njihovog pogleda na pristup svojemu sinu naići će na lavinu optužbi i žestoku reakciju.

03.02.2009., utorak

"OCTROB"

U poplavi američke filmske produkcije kojom je svijet zapljusnut zadnjih više od pola vijeka, napose nakon završetka Hladnog rata i pada komunizma u Europi, filmska umjetnost drugih zemalja i jezičnih područja jedva da ima mjesta kod domaće publike. Poneki uradak se nađe iz engleske ili indijske produkcije i na tome završava cijela priča o neameričkoj ponudi sedme umjetnosti na našim velikim i malim ekranima.
U cijeloj toj situaciji pravo je čudo kad nam u ruke, odnosno pred oči dođe film za koji otkrijemo da je pravo malo remek – djelo, osobito ako se u obzir uzme činjenica da je riječ o ruskom filmu nama potpuno nepoznatog redatelja i scenarista.
Otok“ (na izvorniku „Octrob“) film je Pavela Lungina iz 2006. godine. Nikad nije igrao u našim kinima niti se DVD izdanje može naći na policama naših DVD-onica (Arhangel ne zna koja je suvremena inačica nekadašnje riječi „videoteka“). Ipak, netko se sjetio pa je amaterski na taj film dodao titl, prilično loš prijevod s ruskog na neku mješavinu hrvatskog i srpskog. I kad sve to dobijete na lošem DVD-u štošta vam u prijevodu ne biva jasno, ali to ipak ne umanjuje vrijednost ovog uratka. Može se reći da ovdje nije riječ o robi široke potrošnje, već o pravom umjetničkom izričaju.
Otok“ pomalo podsjeća na dokumentarni film „Veličanstvena tišina“, sniman prije nekoliko godina u jednom kartuzijanskom samostanu u Europi. Ipak, „Otok“ je igrani film čija je atmosfera ta koja je nalik na „Veličanstvenu tišinu“, dok mu je koncepcija i ideja sasvim različita. Sudjelovao je na filmskom festivalu u Veneciji 2007. godine.
U filmu prevladavaju boje plava (more, nebo), bijela (snijeg) i smeđa (odjeća, kolibe, drvo, stijene). Dijaloga u filmu nema previše, a svaka je riječ smislena i s porukom, utkana u čitavu fabulu. Svega je nekoliko uloga i nekoliko mjesta radnje. Sve to „Otok“ čini filmom za uži krug gledatelja, upravo onih gledatelj oboružanih ljubavlju prema sedmoj umjetnosti i spremnih razmišljati o onome što gledaju.
Priča počinje negdje uz rusku obalu tijekom Drugog svjetskog rata, 1942. godine. Njemački patrolni brod u plićinu potapa rusku teglenicu nakrcanu ugljenom, a ložača teglenice prisiljava da ubije kapetana svojega broda. Ložač preživljava potapanje teretnjaka nedaleko od obale, našavši spas u siromašnom drvenom samostanu među tamošnjim monasima.
Priča se nastavlja 1976. godine. Stari monah (Petr Mamonov) koji u istom samostanu radi kao ložač centralnog grijanja je, pogađate, ložač s potopljenog broda. Ugljen koji koristi kao gorivo ugljen je s broda potopljenog u plićini blizu obale. Imenom o. Anatolij, stari je monah oličenje jednostavnosti i siromaštva. Ne posjeduje ništa, ništa ne traži. Život je proveo u radu i molitvi, posebno u kajanju zbog ubojstva kapetana broda na kojem je radio.
Ipak, o. Anatolij je čovjek kojemu dolaze ljudi s različitim problemima, dolaze na čašu razgovora i savjeta. Ponizni Anatolij ljudima se predstavlja tek kao sluga o. Anatolija kojem, tobože, prenosi njihova pitanja i probleme povlačeći se u praznu sobicu s ikonom. Odgovor na svako pitanje koje Anatolij nudi jedinstven je, ponizan i promišljen, pun duha i mudrosti i postavljen tako da pitalac na njega ne može ne reagirati, otkrivši na taj način svoje prave nakane i želje vlastitog srca. Dakako, čitatelje ovog posta osiromašili bismo tumačeći pojedine slučajeve koje rješavao o. Anatolij, jer film treba odgledati; i umom i srcem da bi se neke stvari mogle razumjeti. Ono što povezuje sve Anatolijeve odgovore duh je iskrenosti i poniznosti koji vodi k jednom cilju, k Bogu.
Osim odnosa prema ljudima koji mu dolaze, film ocrtava odnos o. Anatolija s drugim monasima u samostanu. Za većinu njih on je čudak, ali ljubomora koju pokazuju vidjevši redove ljudi koji čekaju da ih Anatolij primi otkrivaju im vlastite slabosti s kojima im se boriti. Dakako, središnja slabost među njima je nedostatak poniznosti. Premda Anatolij za sebe tvrdi da nije ponizan i neprestano moli Boga da mu oprosti grijehe, ipak je on kolosalni lik među prikazanim monasima. Oličenje jednostavnosti, dobrote, vjere i, nadasve, poniznosti.
Arhangel ne misli pripovijedati vam kako film završava. Ipak, to je nešto što se treba odgledati. To je film koji potiče na razmišljanje i preispitivanje. Vlastitog srca i položaja u svijetu. Lik o. Anatolija utjelovljenje je biblijskog ulomka u kojem se govori kako Stvoritelj ne mjeri normama nas ljudi koji gledamo ono izvanjsko. On, naime, gleda što je u srcu. Lik starog monaha prljavog od ugljena svjedoči o tome.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>