Komentari

arhangel.blog.hr

Dodaj komentar (5)

Marketing

  • windfuckersister

    Žalosna je činjenica da postoji ogroman broj ljudi koji radije zatvaraju oči pred psihičkom bolešću svojih najbližih nego da prihvate njeno postojanje i potraže savjet stručnjaka kako
    bi na najbolji mogući način pomogli svom bližnjem. Iako je omiljena izreka u nas da "bolest
    nitko nije kupio" većina se ponaša upravo suprotno. Ljudi sa psihičkim poremećajima u našem društvu su stigmatizirani, diskriminirani i uopće potpuno neprihvaćeni. Oni su sramota obitelji
    i o njima se nerado govori. Za vrijeme i osobito nakon domovinskog rata pružila se idealna
    prilika da se svaki vidljiviji psihički poremećaj pravda PTSP-om. Uz dužno poštovanje stvarno
    oboljelima od tog sindroma. Mnogi su vidjeli u njemu i idealnu priliku da isposluju masne mirovine.

    avatar

    11.02.2009. (11:38)    -   -   -   -  

  • Arhangel

    @windfuckersister, potpuno se slažem.

    avatar

    11.02.2009. (20:12)    -   -   -   -  

  • Sinke

    Ne znajesi li provjerio ovo: HROC.

    avatar

    16.02.2009. (11:33)    -   -   -   -  

  • sasvim svejedno

    Ma ne kužim baš previše kaj tebi nije jasno?
    Ako je dečko bolestan ,redovno uz to ide i neki poremećaj u obitelji odnosno kod odgajatelja i bliskih osoba.Sredina u kojoj se živi je najglavniji faktor zdravlja ili bolesti-uglavnom.
    Ne treba se zgražati nad roditeljima ,treba im pomoći.
    Osude ne koriste ugroženima,bolesnima ili onima koji pate,njima treba podrška ,razumijevanje,liječenje.
    Svi bi mi bili daleko blaži prema drugima,razumniji i manje kritični da smo svakodnevno svjesni kako je samo mali korak od zdravlja do bolesti.Pozdrav

    avatar

    18.02.2009. (08:35)    -   -   -   -  

  • cistiliste

    slažem se treba reagirati..ali sad se postavlja pitanje tko će biti taj...a znaš i za onu posljedicu...ubij glasnika...
    iako susretala sam se sa naznakama takvog ponašanja i iskreno..
    prvo sam pitala kaj se događa,kad nisam dobila odgovarajući odgovor, a nikada ga nema.. nakon toga sam to osuđivala, jesam..
    rekla sam da ja to neću tolerirati, neću u tome sudjelovati i nek se prestane sa tim...što prije ,to bolje i tako svaki puta..
    a bilo je ispočetka stalno stezanje i mjerenje da li su žniranci iste dužine i da li su dovoljno zategnuti...itd itd..( u gradu, prije grada, u tramu, po 10 ak puta tijekom jedva 2 sata...gdje ga ja nikada nisam čekala, nego sam išla dalje, jer kao žurim)
    da bi se sa time ipak prestalo..
    da bi to danas, kad je postao svjesniji i njemu samome bilo jasno, da to je posljedica stresa, ali isto tako da je neprihvatljivo..
    i bilo je još nekih malih sličnih epizoda ali sam reagirala..na isti način..
    ne kao brižna majka..ali sam reagirala..jer mi se činilo da ako i budem suviše brižna i zabrinuta, da će sve to sad na kraju se pokazalo,ipak samo prolazno,
    poprimiti mnogo veći značaj od te tako se i pokazalo, privremenosti...
    iskreno nisam za to da se svaki puta, kod nekih pojava bude silno brižan, zabrinut...ali i to na neki način treba zdravorazumski procijeniti...

    avatar

    19.02.2009. (01:20)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...