Arhangel
03.02.2009., utorak
"OCTROB"
U poplavi američke filmske produkcije kojom je svijet zapljusnut zadnjih više od pola vijeka, napose nakon završetka Hladnog rata i pada komunizma u Europi, filmska umjetnost drugih zemalja i jezičnih područja jedva da ima mjesta kod domaće publike. Poneki uradak se nađe iz engleske ili indijske produkcije i na tome završava cijela priča o neameričkoj ponudi sedme umjetnosti na našim velikim i malim ekranima.U cijeloj toj situaciji pravo je čudo kad nam u ruke, odnosno pred oči dođe film za koji otkrijemo da je pravo malo remek – djelo, osobito ako se u obzir uzme činjenica da je riječ o ruskom filmu nama potpuno nepoznatog redatelja i scenarista. „Otok“ (na izvorniku „Octrob“) film je Pavela Lungina iz 2006. godine. Nikad nije igrao u našim kinima niti se DVD izdanje može naći na policama naših DVD-onica (Arhangel ne zna koja je suvremena inačica nekadašnje riječi „videoteka“). Ipak, netko se sjetio pa je amaterski na taj film dodao titl, prilično loš prijevod s ruskog na neku mješavinu hrvatskog i srpskog. I kad sve to dobijete na lošem DVD-u štošta vam u prijevodu ne biva jasno, ali to ipak ne umanjuje vrijednost ovog uratka. Može se reći da ovdje nije riječ o robi široke potrošnje, već o pravom umjetničkom izričaju. „Otok“ pomalo podsjeća na dokumentarni film „Veličanstvena tišina“, sniman prije nekoliko godina u jednom kartuzijanskom samostanu u Europi. Ipak, „Otok“ je igrani film čija je atmosfera ta koja je nalik na „Veličanstvenu tišinu“, dok mu je koncepcija i ideja sasvim različita. Sudjelovao je na filmskom festivalu u Veneciji 2007. godine. U filmu prevladavaju boje plava (more, nebo), bijela (snijeg) i smeđa (odjeća, kolibe, drvo, stijene). Dijaloga u filmu nema previše, a svaka je riječ smislena i s porukom, utkana u čitavu fabulu. Svega je nekoliko uloga i nekoliko mjesta radnje. Sve to „Otok“ čini filmom za uži krug gledatelja, upravo onih gledatelj oboružanih ljubavlju prema sedmoj umjetnosti i spremnih razmišljati o onome što gledaju. Priča počinje negdje uz rusku obalu tijekom Drugog svjetskog rata, 1942. godine. Njemački patrolni brod u plićinu potapa rusku teglenicu nakrcanu ugljenom, a ložača teglenice prisiljava da ubije kapetana svojega broda. Ložač preživljava potapanje teretnjaka nedaleko od obale, našavši spas u siromašnom drvenom samostanu među tamošnjim monasima. Priča se nastavlja 1976. godine. Stari monah (Petr Mamonov) koji u istom samostanu radi kao ložač centralnog grijanja je, pogađate, ložač s potopljenog broda. Ugljen koji koristi kao gorivo ugljen je s broda potopljenog u plićini blizu obale. Imenom o. Anatolij, stari je monah oličenje jednostavnosti i siromaštva. Ne posjeduje ništa, ništa ne traži. Život je proveo u radu i molitvi, posebno u kajanju zbog ubojstva kapetana broda na kojem je radio. Ipak, o. Anatolij je čovjek kojemu dolaze ljudi s različitim problemima, dolaze na čašu razgovora i savjeta. Ponizni Anatolij ljudima se predstavlja tek kao sluga o. Anatolija kojem, tobože, prenosi njihova pitanja i probleme povlačeći se u praznu sobicu s ikonom. Odgovor na svako pitanje koje Anatolij nudi jedinstven je, ponizan i promišljen, pun duha i mudrosti i postavljen tako da pitalac na njega ne može ne reagirati, otkrivši na taj način svoje prave nakane i želje vlastitog srca. Dakako, čitatelje ovog posta osiromašili bismo tumačeći pojedine slučajeve koje rješavao o. Anatolij, jer film treba odgledati; i umom i srcem da bi se neke stvari mogle razumjeti. Ono što povezuje sve Anatolijeve odgovore duh je iskrenosti i poniznosti koji vodi k jednom cilju, k Bogu. Osim odnosa prema ljudima koji mu dolaze, film ocrtava odnos o. Anatolija s drugim monasima u samostanu. Za većinu njih on je čudak, ali ljubomora koju pokazuju vidjevši redove ljudi koji čekaju da ih Anatolij primi otkrivaju im vlastite slabosti s kojima im se boriti. Dakako, središnja slabost među njima je nedostatak poniznosti. Premda Anatolij za sebe tvrdi da nije ponizan i neprestano moli Boga da mu oprosti grijehe, ipak je on kolosalni lik među prikazanim monasima. Oličenje jednostavnosti, dobrote, vjere i, nadasve, poniznosti. Arhangel ne misli pripovijedati vam kako film završava. Ipak, to je nešto što se treba odgledati. To je film koji potiče na razmišljanje i preispitivanje. Vlastitog srca i položaja u svijetu. Lik o. Anatolija utjelovljenje je biblijskog ulomka u kojem se govori kako Stvoritelj ne mjeri normama nas ljudi koji gledamo ono izvanjsko. On, naime, gleda što je u srcu. Lik starog monaha prljavog od ugljena svjedoči o tome. |