Arhangel
17.07.2007., utorak
Ljeto nam se vratilo
Ljeto nam se vratilo. Ono klimatsko. Kalendarsko je već odradilo oko trećinu predviđenog mu vremena. Praćeno je gužvama na svakom koraku. Nakon kratkotrajnog osvježenja početkom srpnja vrućine su ponovno dosegnule mjeru nepodnošljivosti. Čini mi se da se i mi ljudi ravnamo prema vrućinama. Pa se ponašamo na način koji je na rubu nepodnošljivosti.Ljeto nam se vratilo. Turisti su okupirali ceste, plaže i kafiće. Trgovci i ugostitelji zadovoljno trljaju ruke. Mi drugi nervozno grintamo stojeći u redovima, vozeći ili stojeći u kolonama i ne uspjevajući naći mjesta u omiljenim nam kafićima ili na parkiralištima. Pa spominjemo turistima bližu i daljnju rodbinu. Valjda je i to cijena turizma. Ljeto nam se vratilo. Vikendi su crni dani na našim cestama. Ti vikendi nebrojene obitelji zavijaju u crno. Što radi prometna policija? Gdje je ministar Kirin? Kako je moguće da nebrojeni maloljetnici voze motore i skutere bez zaštitnih kaciga, da pretječu kolone, da pretječu u zavojima i krivinama, da prekoračuju dopuštenu brzinu vožnje...? Koliko ćemo još života izgubiti na našim cestama ovoga ljeta? Ljeto nam se vratilo. Odlazi se na godišnje odmore. Na dug, naravno. Kartice se peglaju do iznemoglosti. Treba dobro izgledati, dobro se zabaviti, dobro se odmoriti. Tko će sve to platiti drugo je pitanje koje će doći na red u rujnu kada se zbroje svi troškovi. Ljeto nam se vratilo. Vratite se sretno svojim obiteljima i svojim domovima kad ljeto prođe i život se vrati u svoju svakodnevicu... Tada ćete svoje ljeto moći ocijeniti uspješnim. Sretne praznike i ugodan odmor želi Vam vaš Arhangel. |
16.07.2007., ponedjeljak
Pedofilija ili obmana?
Medijska sapunica koja je započela optužbama za pedofilsko ponašanje nekih katoličkih svećenika nastavlja se. Tek što se priča oko rapskog svećenika Ljubičića smirila, kreatori medijske scene na ovim našim prostorima pobrinuli su se da ne zaboravimo kako je, eto, svaki svećenik potencijalni silovatelj male i one malo starije djece. Ovaj se put na udaru našla Splitsko-makarska nadbiskupija i njezin svećenik, 63-godišnji župnik Ostrvice u zaleđu Omiša don Ante Karlogan. Treba li spominjati da se priča pojavila istovremeno dok svjetski mediji donose vijest da je Nadbiskupija Los Angeles u SAD-u započela isplaćivati milijunske iznose žrtvama seksualnih prijestupa nekih tamošnjih svećenika!? Tako dobivamo zanimljiv medijski lanac slučajeva: Los Angeles - Rab - Omiš. I to sve praktički u isto vrijeme. U SAD-u Crkva prodaje nekretnine kako bi isplatila milijune dolara žrtvama svećeničkog nasilja. Izgleda da je samo pitanje dana kada će se i u Hrvatskoj polakomiti za novcem koji se na takav način može dobiti...Da ne budemo previše ironični stavimo stvari na svoje mjesto. Naravno, bez zadrške treba osuditi nasilje u bilo kojem obliku i to nasilje počinjeno od bilo koga, pa i od strane svećenikâ. Zlo treba imenovati, prozvati i počinitelje sankcionirati. Svećenička halja ne štiti nikog od zakona i od pravde niti i kom daje pravo bilo koga zlostavljati. S druge strane, svatko je nevin dok se ne dokaže suprotno. A dokaže li se da su optužbe u spomenutim slučajevima bile lažne, tko će optuženima skinuti ljagu s imena?! Hoće li se isti novinari koji ih tako zdušno prozivaju na isti način iznijeti istinu o nevinosti optuženih ako se takva na sudu dokaže?! Sumnjamo. Životi i čast onih koji su jednom optuženi za seksualne prijestupe nepovratno bivaju uništeni, čak i ako se dokaže njihova nevinost. Stigma na njihovim imenima prati ih do groba. Takvi smo mi ljudi. Barem na ovim našim prostorima. Slučaj Karlogan više je nego sumnjiv. Ovdje ne želimo opravdavati ni jednu stranu već želimo «stati na loptu» i analizirati slučaj ne temelju vijesti koje donose mediji. Optužitelji su lokalni momci od 17 - 18 godina starosti. Prema njihovim se riječima zlostavljanje od strane svećenika dogodilo nekoliko puta prije 2 godine. Čak i u automobilu (za vrijeme vožnje!?). Optužbe tih momaka krenule su nakon što ih je svećenik optužio za krađu. Do tada su se koristili njegovim automobilom. Sada postavimo pitanja: Zašto su optužbe krenule tek nakon što je te mladiće svećenik optužio za krađu? Zašto su ti momci i dalje nastavili druženje sa svećenikom koji ih je, kako tvrde, zlostavljao? Zašto ti momci nisu svećenika optužili za navodna nedjela onda kad su se dogodila, a tada su imali 15 - 16 godina i nisu bili djeca? Postaju li momci od 15 - 16 godina tako lako žrtve zlostavljanja i mirno sve to podnose i tek nakon dvije godine optuže zlostavljača (nakon što ih je ovaj optužio za krađu!)!? Razumijemo strah i pasivnost djece od 8 - 9 godina, ali momci od 15 - 16 koji sve šutke podnose i nastavljaju druženje sa zlostavljačem!? Zašto medijima izjave daju rođaci tih mladića njihove životne dobi, a ne oni sami ili njihovi roditelji? Kao da je počela hajka, sezona lova. Lovina su ljudi, nagrada: odšteta??? U bilo kojem trenutku svaki se svećenik svake Crkve može naći na udaru. I ne samo oni, ovdje pribrojimo sve koji rade s djecom i mladima: učitelje, nastavnike, profesore, trenere, voditelje različitih grupa, turističke vodiče, odgojitelje... Zar svi ne mogu potencijalno biti optuženi za spolno ili bilo koji drugi oblik zlostavljana povjerenih im štićenika?! Uloga koju u ovim slučajevima igraju mediji je prevažna. Stječe se dojam da kod nas kao da vlada senzacionalističko novinarstvo kojemu je glavna svrha na naslovnicama svojih tiskovina ili u udarnim vijestima donijeti 'prljevo rublje'. U vremenu kad nemamo priliku pratiti 'Big Brother' serviraju nam priče čije posljedice za njihove protagoniste mogu biti kobne. Posebno su na udaru tradicionalne institucije društva, kao što su Crkva, obrazovne ili odgojne ustavnove. U svemu tome kao da je pravda najmanje važna. Istinske žrtve rijetko tko što pita ili spominje. Jedino što je važno su 'šporkarije', kako kažu u Dalmaciji. Najmanje je važno što se zaista dogodilo. |
14.07.2007., subota
Da se ne zaboravi: Srebrenica
U tjednu koji je iza nas obilježena je dvanaesta godišnica zločina koji se dogodio u Srebrenici, gradiću u planinama istočne Bosne. Toga vrućega srpnja 1995. godine snage bosanskih Srba pod vodstvom Ratka Mladića okupirale su od Ujedinjenih Naroda zaštićenu zonu i pri tom pobile oko 8 000 uglavnom civila, muškaraca od 12 do 90 godina starosti Bošnjačke etničke pripadnosti. Bio je to najveći zločin na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata.Do danas je u memorijalnom centru Potočari pokopano tek oko 3 000 žrtava. Oko 5 000 obitelji još uvijek nije identificiralo posmrtne ostatke svojih najmilijih. Treba li spominjati da za taj zločin još praktički nitko nije odgovarao!? Licemjerje svjetskih moćnika toliko se puta pokazalo tijekom rata u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Doslovno pred TV kamerama ljudi su umirali, protjerivani, žene silovane i zlostavljane, kuće i imanja paljeni a da nitko nije ništa poduzeo. Nikoga nije bilo briga za te ljude. Nitko im nije pomogao. A mogli su. Bombardiranje Srbije (vojnih ciljeva!) od strane NATO-a zaustavilo je rat na Kosovu 1999. godine. Bombardiranje srpskih položaja u Bosni prisililo je Radovana Karadžića na mirovne pregovore koji su okončali rat. Nije li to zoran dokaz da su se tolika stradanja u Hrvatskoj i BiH mogla spriječiti?! Ovako je tzv. «zaštićena zona» Srebrenice postala klaonica. I nitko ništa nije učinio da tim ljudima pomogne... Kakvi smo mi to ljudi... Zar su stanovnici Srebrenice stradali samo zato što što u BiH nema nafte pa ta zemlja nije (bila) u žiži interesa SAD-a i ostalog zapadnog svijeta?! Sjećamo se Srebrenice. Ime je to koje se ne smije zaboraviti. Srebrenica je ime koje upozorava. To je upozorenje da se zločni viđeni u Drugom svjetskom ratu uvijek mogu ponoviti. I ponovili su se, na žalost: u Kambodži, Vijetnamu, Rwandi, Bosni i Hercegovini, Iraku... Nacisti su ovaj put bili Crveni Khmeri, vojnici SAD-a, vojska bosanskih Srba... Na krvi i kostima tolikih nevinih Srebreničana, Sarajlija i ostalih nesrba stvorena je tzv. Republika Srpska, vampirska tvorevina ozakonjena Daytonskim mirovnim sporazumom u studenom 1995. Bio je to sraman čin međunarodne politike. Srebrenica, srpanj 2007. Nebrojene žene grle lijesove sa zemnim ostacima svojih najmilijih. Daleko je veći broj onih koji nemaju su «sreću» pokopati svoje pobijene jer njihova tijela još nisu identificirana u brojnim masovnim grobnicama diljem tzv. Republike Srpske Klaonice. Potočari u Srebrenici vapiju Nebu. Suze nadomiještaju svaku riječ. Kao da se sva bol svijeta slila na to mjesto. Manje bi boljelo da je pravda zadovoljena. Svjetski moćnici nisu htjeli pomoći Srebrenici 1995. Ne žele pomoći ni danas. Da su stvarno željeli, bili bi odavno priveli pravdi Mladića i Karadžića. Ovako nastavljaju svoju licemjernu politiku pod parolom «Šutim da šutiš!» Srebrenica ne smije šutjeti. O Srebrenici se ne smije šutjeti. Budemo li mi šutjeli, Nebo će govoriti. Duše pobijenih nas obvezuju na istinu. Generacije koje dolaze obvezuju nas na istinu. Srebrenico, nikad nisi zaboravljena u srcima Hrabrih. SREBRENICA 1995. - 2007. |
09.07.2007., ponedjeljak
Mikela
U tvojim godinama bila si sve što obitelj poželjeti može. Neizmjerno dobra duša, dobri duh svoje sredine, radost svojih roditelja, premila seka mlađem bratu i sestri... Da ne spominjem da si bila didova ljubimica, duša babina... Ti si uvijek ostala čisto dijete velikih radoznalih očiju, dijete duše veće od neba... Tvoja obitelj, škola, fakultet, mjesto, tvoj zbor i mi, tvoji prijatelji... Ti si svima bila srce i radost, puna planova i želja, misli i ideja. Tako smo bili ponosni na tebe...To jutro bijaše nemirno kao i noć koja je bila izmakla. Slutnja je obuzimala dan. Srce je zazeblo kad je oko podneva zazvonio telefon. S druge je strane bio drhtavi i nesigurni glas prijatelja: »Moram ti reći... dogodila se tragedija...» Sad mahnito prebirem sjećanja. Želim se probuditi iz ovog košmarnog sna koji tako dugo traje. Želim reći Nebu kako sam sretan što te opet vidim nasmijanu među tvojima, među obitelji koja kao da je moja. Želim se opet smijati tvojim forama i kako ono zezaš oca čiji je duh jednako mlad kao tvoj. Namjesto toga oči mi se pune suzama i gutljaj staje u grlu. Srce hoće iskočiti iz grudi... Rado bih mu dao, da mogu... I rado bih bol tvojih ponio na sebi, da mogu... I rado bi im rekao riječ utjehe, da je znam, i da je mogu izgovoriti... Ovako... pišem post... Možda zvučim pomalo patetično, ali ovo vrelo misli ne mogu usmjeriti u suvislu rečenicu - dvije... Ne znam bolje... Pokušavam pitati Nebo. Ono šuti kao i ja i kaplju po kaplju suza pušta. I Bog jeca u svojoj boli. Znam da ni On nije htio da se nesreća dogodi. Ostajem nijem. Pokušavam moliti: «Pomozite sveci Božji, u pomoć pritecite anđeli Gospodnji...» Ne ide mi baš. Nema veze, zna Bog da smo samo krhki ljudi. I što je život nego 'šaka suza, vrića smija'. Tvoj je život, draga Mikela, bio pjesma, divno i kratko putovanje. Vidimo se tamo gdje nema ni suza, ni boli nego je radost bez kraja... Neka te čuvaju anđeli nebeski... Nasmij ih koji put svojom vedrinom! MIKELA MARIJAN 1988. - 2007. |