U tvojim godinama bila si sve što obitelj poželjeti može. Neizmjerno dobra duša, dobri duh svoje sredine, radost svojih roditelja, premila seka mlađem bratu i sestri... Da ne spominjem da si bila didova ljubimica, duša babina... Ti si uvijek ostala čisto dijete velikih radoznalih očiju, dijete duše veće od neba... Tvoja obitelj, škola, fakultet, mjesto, tvoj zbor i mi, tvoji prijatelji... Ti si svima bila srce i radost, puna planova i želja, misli i ideja. Tako smo bili ponosni na tebe...
To jutro bijaše nemirno kao i noć koja je bila izmakla. Slutnja je obuzimala dan. Srce je zazeblo kad je oko podneva zazvonio telefon. S druge je strane bio drhtavi i nesigurni glas prijatelja: »Moram ti reći... dogodila se tragedija...»
Sad mahnito prebirem sjećanja. Želim se probuditi iz ovog košmarnog sna koji tako dugo traje. Želim reći Nebu kako sam sretan što te opet vidim nasmijanu među tvojima, među obitelji koja kao da je moja. Želim se opet smijati tvojim forama i kako ono zezaš oca čiji je duh jednako mlad kao tvoj. Namjesto toga oči mi se pune suzama i gutljaj staje u grlu. Srce hoće iskočiti iz grudi... Rado bih mu dao, da mogu... I rado bih bol tvojih ponio na sebi, da mogu... I rado bi im rekao riječ utjehe, da je znam, i da je mogu izgovoriti... Ovako... pišem post... Možda zvučim pomalo patetično, ali ovo vrelo misli ne mogu usmjeriti u suvislu rečenicu - dvije... Ne znam bolje...
Pokušavam pitati Nebo. Ono šuti kao i ja i kaplju po kaplju suza pušta. I Bog jeca u svojoj boli. Znam da ni On nije htio da se nesreća dogodi. Ostajem nijem. Pokušavam moliti: «Pomozite sveci Božji, u pomoć pritecite anđeli Gospodnji...» Ne ide mi baš. Nema veze, zna Bog da smo samo krhki ljudi.
I što je život nego 'šaka suza, vrića smija'. Tvoj je život, draga Mikela, bio pjesma, divno i kratko putovanje. Vidimo se tamo gdje nema ni suza, ni boli nego je radost bez kraja... Neka te čuvaju anđeli nebeski... Nasmij ih koji put svojom vedrinom!
Post je objavljen 09.07.2007. u 17:57 sati.