Arhangel
21.02.2007., srijeda
Vrijeme promjene
Pepelnicom ili Čistom srijedom za kršćane je započela korizma ili četrdesetnica. Vrijeme je to intenzivne molitve, pokore i razmišljanja u kojoj je svaki kršćanin pozvan mijenjati svoj život suobličujući se Isusu Kristu, uzoru svake čovječnosti, i na taj se način pripraviti za najveći kršćanski blagdan Uskrsa. Post se možda današnjem svijetu čini nečim konzervativnim, reliktom prošlih vremena, jer su trendovi koji nas prate obilježeni potrošnjom, konzumiranjem. Međutim, prava vrijednost posta leži u vježbanju volje i učenju podnošenja trpljenja kako bi smo se poistovjetili sa siromašnima, gladnima i obespravljenima. Jedano tako, postom i odricanjem poniremo u dubinu vlastite duše u kojoj jasnijim pogledom otkrivamo sadržaje nedostojne čovjeka. Korizma je prilika za trajno uklanjanje takvih sadržaja koji onečišćuju našu nutrinu. U tom je smislu post i odricanje put nutarnje higijene duše kao i posvješćivanje potreba drugih, braće oko nas. Stoga antifon današnjeg dana kaže:«Promijenimo se posteći u pepelu i kostrijeti, postimo i plačimo pred Gospodinom; on je nježnost sama i milosrđe; smilovat će se Bog naš». Blagoslovljen vam Veliki post! Poziv na pokoru (12) "Al' i sada - riječ je Jahvina - vratite se k meni svim srcem svojim posteć', plačuć' i kukajuć'." (13) Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali. (14) Tko zna neće li se opet ražaliti, neće li blagoslov ostaviti za sobom! Prinose i ljevanice Jahvi, Bogu našemu! (15) Trubite u trubu na Sionu! Sveti post naredite, oglasite zbor svečani, (16) narod saberite, posvetite zbor. Saberite starce, sakupite djecu, čak i nejač na prsima. Neka ženik iziđe iz svadbene sobe a nevjesta iz odaje. (17) Između trijema i žrtvenika neka tuže svećenici, sluge Gospodnje. Neka mole: "Smiluj se, Gospode, svojem narodu! Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi naroda. Zašto da se kaže među narodima: Gdje im je Bog? 3"Poslije ovoga izlit ću Duha svoga na svako tijelo, i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će starci sanjati sne, a vaši mladići gledati viđenja. (2) Čak ću i na sluge i sluškinje izliti Duha svojeg u dane one. (3) Pokazat ću znamenja na nebu i zemlji, krv i oganj i stupove dima." (4) Sunce će se prometnut' u tminu a mjesec u krv, prije nego svane Jahvin dan, velik i strašan. (5) Svi što prizivaju ime Jahvino spašeni će biti, jer će na brdu Sionu i u Jeruzalemu biti spasenje, kao što Jahve reče, a među preživjelima oni koje Jahve pozove. prorok Joel, V. st. pr. Kr. |
20.02.2007., utorak
Značenje karnevala
Vrijeme je karnevala. Prastari je to običaj povezan s maskiranjem, fenomenom koji nalazimo u gotovo svim civilizacijama na svijetu, a jednako nam je zasvjedočen i u nastarijim poznatim kulturama koje je arheologija otkrila.Zašto se maskiramo? Ovaj je fenomen duboko antropološki utemeljen. Maska, obrazina ili krinka prividno ostvaruje, barem nakratko, čovjekovu duboku želju biti netko drugi, izići iz svojeg ograničenog svijeta, iz svoje osobe i postati netko drugi. Jednako tako, maskama se oduvijek pridavala magična moć i onaj tko masku nosi smatrao se posjednikom moći koju maska ima. Zbog toga su maskiranje i maske prisutne u mnogim religijama svijeta, a u šamanizmu i animizmu imaju posebno značenje jer na jedan način omogućuju identificiranje čovjeka s njegovim totemima, što mu, kako se vjeruje, omogućuje zaštitu i obranu od zla. Maskiranje je i prigoda za hrabrost. Čovjek skriven iza maske u stanju je javno izreći ili učiniti ono što se bez maske nikada ne bi usudio. Maska u tom smislu pruža prividnu zaštitu osobi i omogućujemu ostvarenje jednog novog koraka u razvoju njegove samosvijesti. Stoga ne čudi da je vrijeme karnevala vrijeme u kojemu su političari i javne osobe izloženi ismijavanju i šalama od strane mašakara, u čemu se nerijetko krije istina koja tijekom godine na tako jasan i nedvosmislen način nikada ne biva izrečena. U malim mjestima našeg priobalja pokladni utorak vrijeme je čitanja Ostavštine ili Teštamenta u kojem se kroz formu šale kritiziraju potezi gotovo svakog mještanina ponaosob. Običaj maškaravanja na europskom tlu svoje korijene ima u poganskim obredima. Naši su poganski preci sredinu veljače uočili kao vrijeme kada su zime počinjale slabiti. Bila je to prigoda da se u animističkom poimanju svijeta prizovu duhovi proljeća i rastjeraju duhovi zime. Kako bi se proljeću «pomoglo» da rastjera zimu, naši su poganski preci sredinom veljače oblačili životinjsko runo, na glavu stavljali rogove, opasivali se klepetaljkama i zvonima te uz buku, zvonjavu i puhanje u rog u povorkama obilazili sela i polja kako bi «rastjerali» zimu i time «pomogli» proljeću da dođe i započne novi vegetacijski ciklus kojim se priroda oplođivala i u ljeto ili ranu jesen donosila svoje plodove. U nekim je istarskim, ličkim, goranskim ili otočnim krajevima običaj da muškarci okite svoje kape cvijećem, također da se opašu zvonima (zvončari) i da na početku povorke mašu granom okićenom raznobojnim vrpcama. Simbolika prizivanja proljeća i plodnosti u ovim je običajima više nego jasna. Uz karneval ide i običaj spaljivanja pokladne lutke koja se naziva Krnje, Krnjeval ili Poklad. Ovo je također poganski običaj koji simbolizira želju zajednice da iz svoje sredine na simboličan način ukloni svo zlo koje je tu zajednicu pratilo tijekom protekle godine. Zbog toga je Krnje uvijek krivac za sve loše što se od zadnjeg karnevala događalo. Danas je karneval postao zabava i turistički proizvod gotovo cijelog svijeta. Svi znamo za poznate karnevale u Rio De Jeneiru, Veneciji, New Orleansu ili u našoj Rijeci. Kršćanstvo i kršćanska kultura prilagodili su karneval svojim potrebama. Karneval (carne=meso + vale=pozdrav – hrv. Mesopust) kršćanstvo je asimiliralo pretvorivši ga u zabavu prije početka korizme, četrdesetnice ili Velikog posta. Vrijeme je to od 40 dana (ne računajući 6 nedjelja i 3 dana vazmenog trodnevlja) u liturgijskoj godini u kojem se kršćani postom, odricanjem od mesne hrane, pokorom, dobrim djelima, molitvom i slavljenjem Liturgije pripremaju za temeljni i najveći kršćanski blagdan uskrsnuća Kristova. U tom se smislu prije tako dugog perioda od gotovo dva mjeseca činilo prikladnim iskoristiti stari poganski običaj maškaravanja kao svojevrsnu razbibrigu i zabavu prije početka korizme kao vremena duboke kontemplacije i vremena promišljanja. Čista srijeda ili Pepelnica tako je odredila i točno vrijeme karnevalskih dana koji kulminiraju pokladnim utorkom. Karneval je tako vrijeme veselja i ludosti pred posipanje pepelom na Pepelnicu. Karneval je. Maske su na licima. U pola noći, u dolazak Pepelnice, skinut ćemo karnevalske maske. Hoćemo li u ostatku godine pokazati svoje pravo lice!? |
16.02.2007., petak
Vi mali šutite!
Surova stvarnost sve nas je još jednom ovih proteklih dana podsjetila na činjenicu da smo sasvim mali ,i u svjetskim jednako kao i u europskim razmjerima ,mali narod u maloj državi oblika ptice ili jutarnjeg peciva. Jednako tako su nam duhovi prošlosti ponovno pokušali zajahati za vrat pokušavajući nas gurnuti u borbu sa sobom samima optužujući se po tko zna koji put za tolike nepravde i zla koja su nam svima pruhujala nad glavama, kao i nebrojenim generacijama prije nas, na ovoj vjetrometini povijesti, kultura, civilizacija, mentaliteta i sustava koju neki nazivaju zapadnim balkanom, a koju je nama nekako draže nazvati istokom europskog Zapada i srednjom Europom, jer nas onaj prvi naziv koji su nam nametnuli nekako podsjeća na jednu «zemlju na brdovitom Balkanu» iz koje smo uz toliko krvi, znoja i suza uspjeli pobjeći.Naravno, riječ je o diplomatskoj prepirci državnih vrhova Italije i Hrvatske u vezi sa zločinima koji su se nad talijanskom manjinom u dijelu hrvatskog priobalja dogodili na kraju ili neposredno nakon Drugog svjetskog klanja. Talijani su prije nekoliko godina 10. veljače proglasili danom sjećanja na žrtve rata i poraća u Slovenskom primorju, Istri, hrvatskim otocima i Dalmaciji. U tom su kontekstu snimili i film koji je slovenske i hrvatske partizane prikazao kao koljače koji progone talijanske civile samo zato što su ovi Talijani. Kada su Talijani ove godine na najvišoj državnoj razini obilježavali ovaj memorijalni praznik, talijanski je predjednik Napolitano među ostalim rekao kako su Talijani bili žrtve «Slavenske mržnje». Hrvatski je predsjednik Mesić ovu izjavu okvalificirao kao govor mržnje, rasizam i revanšizam. Talijanski političari i mediji su, svojstveno njima, nakon ove reakcije podigli buku. Europska komisija u Beuxellesu je, na usta svoje glasnogovornice, stala na talijansku stranu, ocjenivši Mesićevu izjavu neprimjerenom. Poznato je da je povijest učiteljica života. Čemu nas sve ovo uči? 1. Jasno nam je dano do znanja, da Veliki upravljaju Europskom Unijom i da male zemlje imaju šutjeti. 2. Da su mjerila Europske Komisije dvostruka; oni otvoreno staju na stranu velike Italije, bez obzira na rasističku izjavu njihovog predsjednika. 3. Da je poltronsko i ulizničko ponašanje premijera Sanadera prema EU uzaludno; mi samo mala zemlja koja nikom osim nama nije važna. Mi ne možemo bez Europe, ali oni mogu bez nas. 4. Da Italija i dalje vodi politiku šakala (ugrabi što možeš i pravi se lud), kakvu je vodila zadnjih 150 godina, danas na suptilniji način. 5. Da su Hrvati i Slaveni općenito u očima Talijana uvijek bili i ostali sinonim za koljače i divljake. 6. Talijanski zločini u Etiopiji. Libiji i Hrvatskoj? EU:»Nikad čuli, to nas ne zanima!» Italija:»To ne postoji. Vi se koljači! P.S. Prodajemo sladolede, prodajemo sladolede…» 7. Talijanska politika nikada nije odustala od presizanja za Istrom, otocima i Dalmacijom, ma koliko oni šutjeli o tome. Za njih su stanovnici ovih hrvatskih krajeva «Julijsko-Dalmatinski narod» a ne Hrvati. Talijane kao narod i kulturu volimo i visoko cijenimo. To su naši prijatelji i naša braća. A što se talijanske politike prema nama tiče; povijest je pokazala da su se kod nas uvijek dobro proveli samo kao turisti... Malo nas je al' nas ima! |
12.02.2007., ponedjeljak
"Mama je rekla kod kolodvora!"
Neki među nama ne žele odrasti. Nikada. Njima neprestano treba «mama» koja bi do kraja njihovih života za njih i namjesto njih sve obavljala. Ne samo da bi takva mama za njih obavljala zadatke koji traže tek tjelesnu akciju, angažman, oni, naime, trebaju nekog tko bi za njih donosio odluke, preuzimao njihovu odgovornost, tko bi uređivao njihov društveni život, tko bi za njih bio njihovo mišljenje, tko bi njima bio i krivac za sve njihove propuste i izjalovljene nade i očekivanja. Takvi ljudi nikad ne odrastu. Zauvijek ostaju začahureni u svojemu malom svijetu iz kojeg ne bi prstom maknuli da se iz njega maknu jer im «mama» u tom i takvom kontekstu pruža svu sigurnost njihove egzistencije, kao i emocionalne sigurnosti. Oni se u tom svom svijetu osjećaju ugodno i zaštićeno, makar pod cijenu svoje slobode i disanja života punim plućima za koje znaju samo iz iskustva drugih, što je ravno pričati uvijek gladnome kako je biti sit ili slijepcu od rođenja kako izgleda svjetlost ili boja.Mamini sinovi od maminih se skuta nikada ne maknu daleko. Mame su te koje se moraju misliti o njihovom odrastanju, što oni tjelesno postignu, ali što emocionalno nikada ne ostvare. Ako se i ožene, to biva pukom srećom ili režijom mame. Brak koji se rodi u takvoj situaciji puka je farsa za javnost u kojoj svi pate jer sin/suprug ipak nezamjenjivu mamu stavlja na prvo mjesto u svojem braku, dok je nesretna supruga tek na trećem mjestu jer tu su mama, pa sin, a zatim ona. Dođu li djeca na red, sinovljeva mama tj. svekrva je ta koja uređuje njihov odgoj i odrastanje, pokušavajući i na njima primijeniti metode koje su od njezinog vlastitog djeteta učinile poltrona nesposobnog za samostalan život. Na takav se način obiteljska povijest ponavlja dok svemogućoj mami netko ne kaže odlučno ne. Mamini sinovi žive tako u svojem uljuljkanom svijetu. Svoje međuljudske odnose također uređuju maminim kriterijima jer: «Mama zna najbolje!» Jedan je srednjoškolac od vozača tražio da ga iskrca kod kolodvora iako je zgrada koju je trebao smještena nešto prije kolodvora, što bi značilo da se od kolodvora treba vraćati petominutnim hodom. Na vozačev prijedlog da ga iskrca kod spomenute zgrade, jer je bliže, odgovor je ultimativno glasio: «Mama je rekla kod kolodvora!» Kad se takvi odsele na studij, mama redovito svaki tjedan putuje prati i kuhati svojoj nesposobnoj-za-život-dječici, istovremeno provjeravajući i učvršćujući uzde kojim ih drže na oku. Njihova dječica ne smiju imati svoj život. Oni se pretvore u razmažena derišta. Jedan neoženjeni tridesetpetgodišnjak nigdje nije izlazio jer bi mamu svaki put kad bi se on htio udaljiti od kuće mamu trebalo voziti na hitnu pomoć. Mame se znaju bolesno navezati na svoju već odraslu djecu gušeći njihov život i ograničavajući njihovu sreću svojom posesivnošću. Svaku promjenu u tom odnosu mame duboko emocionalno doživljavaju kao otimanje i razdvajanje od njihovih najmilijih. To se u takvim trenucima izražava u obliku bijesa, paranoje i psihičkih ispada. Najgora je situacija kad mamini sinovi na sve to pristanu uljuljkujući se u ambijent zaštićenosti, lagodnog života, nerada i nedostatka bilo kojeg sadržaja za koji bi snosili odgovornost. Za njih je u tom kontekstu svaka pomisao na brak i zasnivanje vlastite obitelji odgovornost koje se panično boje i na koji ni ne pomišljaju. Mama je tu da se za njih brine. Takvi se rijetko ožene. Mamini sinovi možda imaju uredan život, uvijek u toplom, čistom i skuhanom. Možda dobro uče ili imaju fine poslove. Uvijek su pomno počešljani i uredno odjeveni u pomno ispeglanim kariranim košuljama i s podrezanim noktima, uvijek svježe brijani i sa sendvičem u pomno složenoj torbi. Međutim, takvi su ljudi redovito duboko u sebi zatomili tugu jer su im životi svedeni na stereotipnu sterilnost, monotoniju i prazninu. Njihov je život užas. Oni su nesocijalizirani, naučenih fraza, iskustva koje su čuli od drugih, nesigurni u sebe i sve oko sebe, nesposobni prilagoditi se zahtjevima trenutka, panično se plaše potrošiti i kunu više od onog što im je mama planirala, a što ih čini škrtima. Društvo suprotnog spola u misli im unosi nervozu jer se ne znaju opustiti, u razgovoru se škrti na riječima, zatomljuju svaku emociju i čeznu za sigurnošću svojeg zatvora, tj. svojeg doma gdje su svoji na svome. Mamini sinovi ljudi su koji žive život koji nije njihov. Navezanost na mame i navezanost mama na njih učinila ih je izvršiteljima tuđih planova i ambicija; maminih. Svoju su slobodu žrtvovali za emocionalnu sigurnost koju im pružaju mame ali pod uvjetom da uvijek plešu kako sviraju uvijek nezadovoljne mame. Oni se osjećaju nikad dovoljno dobrima za njihove želje i očekivanja. To u njima rađa paralizirajuću poslušnost. Sve ih to čini ljudima koji poput ptica rođenih u kavezu odbijaju izletjeti i kad se vrata kaveza otvore. Oni ne znaju što je sloboda. Oni ne žele znati što je sloboda. Oni se boje letjeti. Miliji im je njihov zlatni kavez. A što će biti kad dođe vrijeme da ptići zauvijek ostanu sami!? |
11.02.2007., nedjelja
Tako prolazi slava svijeta
Sic transit gloria mundi - Tako prolazi slava svijeta.Žuti se tisak raspisao o smrti starlete Anne Nicole Smith. Ta je žena nađena u besvijesnom stanju u svojoj hotelskoj sobi. Nešto kasnije preminula je nakon neuspješnih pokušaja reanimacije, snimke koje su se uskoro našle i na internetu. Načinom svoje smrti podsjetila nas je na preminuće Marillyn Monroe prije gotovo pola stoljeća, koja je također umrla od trovanja lijekovima, što se pretpostavlja da je bio uzrok smrti i Anne Nicole Smith. Ann Nicole nastojala joj je nalikovati na Marylin Monroe za života. Najsličnija joj je u smrti. Ipak, ova starleta naših dana nije bila ni sjena velikoj zvijezdi od prije pola stoljeća. Zapravo, bila je njena iskarikirana verzija. Anne Nicole Smith jedna je od onih (ne)sretnih iz plejade likova koji su omiljena tema lešinara iz svijeta show buissnesa. Za nju se pročulo kada se prije petnaestak godina bila udala za čovjeka u njegovim devedesetima. Tvrdila je da se istinski vole. Naravno; svi smo joj vjerovali, pogotovo što je njezin vremešni suprug bilo milijarder. Jasno, nakon što ga je nakon godinu dana «bračnog života» u «cvijetu mladosti» poslala u grob Smithica se sudskim putem morala boriti za udio u kolaču njegovog mnogomilijunskog nasljedstva, kojeg se pokojnikova obitelj, naravno, nije ni u ludilu pomišljala odreći. Smithica je iz sudnice izišla «teška» preko 100 milijuna dolara. Bio je to isplativ brak za koji se sada već pokojna Anne bila dobrano potrudila. Naša se junakinja prošle godine ponovno udala i dobila kćerkicu. Najteži joj je udarac bila smrt sina iz prvog braka (prije onog sa starcem) koji je umro od; predoziranja smrtonosnom kombinacijom lijekova. Ova se smrt dogodila protekle jeseni. Brakovi, sudovi, smrt djece, žuti tisak, sudske parnice, nova, slava… Anne Nicole Smith od svega toga nikakve koristi nema. Grobna ploča prekriti će i njeno tijelo. Sva slava i sramota ostale su iza nje. Proživjela je jedan život željna slave, novaca. Živjela je vrlo tragično. Sav novac i medijska pozornost nisu joj donijele sreću za kojom je čeznula. Iza one šminke, frizura i sjajnih haljina kucalo je tužno srce. Sva njezina slava bila je samo magla; privid, fatamorgana. Slave tu zapravo nije bilo. Bila je to groteska, tragedija zaogrnuta u ruho komedije koja na kraju završava nesretnom smrću. Bio je to primjer izvitoperenog življenja koje je vodilo iz tragedije u tragediju. Nije nikavo čudo da je jedan takav život i završio na tako tragičan način. Kao da drugačije i nije mogao. I nekoliko dana nakon smrti njeno tijelo još nije pokopano. Nasljednici se spore oko prava na njen leš… i novac. Povijest se ponovila. Samo što je nesretna Anne sada plijen koji šakali samo što ne raznesu. Sic transit gloria mundi - Tako prolazi slava svijeta. |
08.02.2007., četvrtak
Patetični lešinari
Lešinari kruže. Nanjušili su žrtvu od čije bi bolesti i od čijeg mogućeg umiranja bi mogli imati koristi. Sada čekaju raščerečiti truplo i svoje oštre kljunove zabiti u meso, rastaviti ga od kostiju koje će ostaviti na suncu da svojom bjelinom svjedoče o jednom životu koji je prošao. U našoj maloj hrvatskoj sredini nekako se još nije dogodilo da je bolest društveno istaknutih pojedinaca bila doživljena s dostojanstvom dostojnim čovjeka. Jedanko je tako bivalo s njihovim smrtima. Društveni lešinari počeli su zauzimati položaje na obližnjim granama još dok su srca u ovima kucala ne predajući se. Položaji su se zauzimali 1916., 1934., 1945., 1980., 1999. Upućeniji će znati o čijim je odlascima preko Rijeke Života u navedenim godinama bilo riječi. Slušam ih kako analiziraju, predviđaju, kalkuliraju, računaju, planiraju, razvijaju strategiju, zamišljaju, vježbaju. Pokapaju živog čovjeka. Ti prljavi političari. Lešinari. Rospije. Vampiri. Crvi koji rataču tijelo nacije i države. Piju nam krv na slamku. Dop zadnje kapljice. Beštije beskorisne. Nametnici. Paraziti. Čim se netko među njima razboli, drugi se odmah pokolju i razgrabe ostatke njegove moći. Živoga ga prodaju, kupuju, trguju s njime. Za njih je čovjek sredstvo postizanja moći. Svojih uskih, sebičnih interesa. Briga njih za narod. Mi smo za njih samo brojevi. Spremnici krvi koju nam nametnici moraju popiti da ostanu i da opstanu. Loši glumci u predstavi života. Nesposobni amateri na toj pozornici povijesti koji se nameću svojom nesposobnšću. Bez života, bez dara, bez milosti. Bez ljubavi. Vrebaju žrtve. Zabijaju nož u leđa u trenutku kad žrtva ostaje bez krvi koja im može koristiti. Prema svojoj su sorti osobito nemilosrdni i stalno se jagme za moć jedni od drugih. Bolest ili bilo koja slabost političkih suparnika njima je prigoda za vlastiti probitak na više pozicije moći. Zato zadovoljno trljaju ruke glumeći zatečenost viješću o bolesti onog drugog. A ukoliko se sve to događa u izbornoj godini kao što je to ova 2007., bolest političkog suparnika dar im je iz pakla. Oni su politički oportunisti. Svaka prilika koja im se pokaže na horizontu društva nova je mogućnost za učvršćivanje vlastitih fotelja, time i položaja koji znače moć. Sjedili bi oni na što većem broju njih, samo kad bi im se pružila prilika. Zašto i nečiija bolest u tom kontekstu ne bi bila prilika!? I rat je uvijek nekima rat, a nekima brat. Zašto ne i bolest!? Naravno, uz patetične izljeve suosjećanja. Pokoja suzica na rubu pomno našminkanog oka jako dobro dođe u zadanim okolnostima. Zato političari znaju kad treba pustiti suzu. Ali ne previše suza. Da se maskara ne razmaže. |
07.02.2007., srijeda
Neko drugo vrijeme
Dođe čovjeku, tako nekako iznenada, misao o nekom drugom vremenu. O vremenu u kojem je bilo mjesta smijehu, igri i priči, druženju, radosti i snovima, vremenu u kojem je bilo prilike maštati i u mašti poći u daljinu koja ne poznaje granica… Čovjeku uronjenom u svoju svakodnevicu ne biva uvijek jasno jesu li te misli tek plod mašte, sjećanja na neka davno izgubljena vremena ili tek neobična refleksija stvarnosti u našoj svijesti potrebnoj olakšanja od ovog pritiska koji joj nameće život.Bilo je neko drugo vrijeme. U njemu su aktualni bili neki drugi ljudi, mjesta i želje. Život je to vrijeme nepovratno odnio, baš poput vihora koji mlati otpalim jesenjim lišćem da bi ga odnio tamo negdje daleko, onkraj obzora naše svijesti. Samo se sjećanje, s vremena na vrijeme, potrudi upozoriti nas kako je to vrijeme zaista nekada bilo, kako to nije samo plod mašte, ma koliko se promjena, koja je u međuvremenu uslijedila, drastično očitovala u ovim našim danima. Sad je neko drugo vrijeme. U njemu je tako malo prostora za snove, za želje, za radost. Ni malo nam se ne sviđa. U njemu su boje ozbiljne, tamne, zagasite, baš kao boja davno otpalog lista koji nekoć bijaše zelen i pun života, glasnik proljeća koje je bilo došlo i; minulo odavno, zauvijek. Vrijeme je koje ne poznaje radost, koje ne priznaje snove, u kojem nema mjesta mašti. Vrijeme je trezvenosti, hladnog intelektualizma, beskrupuloznog trčanja za profitom, vrijeme puste taštine, izvrnutih vrijednosti, lažnih obećanja, izdanih prijateljstava, potonulih nada, neuzvraćenih ljubavi… Tko se usuđuje sanjati!? Misliti svojom glavom!? Izraziti ono što osjeća!? Za takve je naziv jasan i općenit: neprilagođeni. O svi vi koji računate na snove! Ostavite svaku nadu. Nije ovo vrijeme dobro za vas. Prilagodite se ili izumrite. Budite još jedan broj među njih više od šest milijardi u redu ili; nestanite. Utopite se u masu ili budite vukovi samotnjaci koji po gorama lutajući cvilite za jednim davno izgubljenim vremenom. Za vaše snove nema mjesta u tom kavezu društva u kojem opstaju samo oni snalažljivi. Vaše mjesto će drugi zauzeti ako se ne prilagodite; zato vam je prestati sanjati otvorenih očiju i upraviti pogled zemlji. Ili to ili; u gore vrletne. Tamo gdje vas samo nebo vidi i gdje vas srce vuče. Zabranjeno je sanjati. Zabranjeno je u duši ostati dijete. To je stvarnost nekog drugog, davno zaboravljenog vremena na koje nas tek sjećanje s vremena na vrijeme podsjeti. Usuditi se sanjati otvorenih očiju. Pustiti srcu da govori jezikom koje samo srce razumije. Ne obazirati se što će tko misliti ili reći. Biti svoj. Neko je drugo vrijeme. Možda nas samo podsjeća na ono što smo nekad bili, a sad se toga možemo smo spominjati u pričama. Zabranjeno je biti dijete u duši. Zabranjeno je radovati se svijetu, novom danu, letu ptice, žuboru vode, osmijehu prijatelja… Neko je novo vrijeme. Od nas se traži uniformnost, produktivnost, podložnost, učinkovitost, površnost. Površnost je ono što ubija duh. Neko je novo vrijeme. A mi. Mi moramo sanjati. Kao kad smo bili djeca. Snovi rađaju ideale. Mrijet ćeš, kad u ideale svoje počneš sumnjati. |
05.02.2007., ponedjeljak
Možemo li jesti novac!? Klimatske promjene
Indijanski poglavica Seattle bijelcima je rekao da će ljudi tek kada ubiju zadnju životinju i posijeku zadnje stablo shvatiti da se novac ne može jesti. Bio je u pravu.Nakon nekoliko klimatski čudnih ljeta, koja su bila ili iznimno kišna ili iznimno vruća, došla nam je i zima. Kalendarski. Jer klimatski je uopće nije bilo. Snijegovi nisu pali niti se pod strehama uhvatilo inje, jezera i potoci nisu se okitili ledenom kapom, šume nisu dobile djevičansku bjelinu zimskog snijega. Klima se mijenja. U zadnjih je tisuću godina razina mora rasla prosječno godišnje 2, 5 mm. To je dovelo do porasta razine svjetskih mora od oko 2 m u odnosu na razinu u antičko vrijeme. Stoga ne čudi da su podrumi Dioklecijanove palače u Splitu u vrijeme kad je palača 305. godine bila useljena, bili suho i ugodno mjesto za boravak. Danas, 1700 godina kasnije more probija u prostore tih istih podruma. U zadnjim desetljećima godišnja razina rasta razine mora iznosi oko 5 mm, što govori da se brzina otapanja leda na zemljinim polovima ubrzala za 100 % u odnosu na minula stoljeća u roku od samo nekoliko desetljeća. Polarne ledene kape i led na Grenlandu se ubrzano otapaju. Velike sante leda doplutale su do obala Novog Zelanda. Polarni medvjedi povlače se na sjever iz svojih prirodnih staništa na otocima u kanadskom Sjevernom moru. Ako se ovakav tempo topljanja leda na zemljinim polovima nastavi, a sva je prilika da će se još i ubrzati, za nekoliko desetljeća, za stoljeće najkasnije, veliki obalni gradovi biti će poplavljeni. Potpuno će nestati Maldiva, otočne države u Indijskom oceanu kojoj prosječna nadmorska visina ne prelazi nekoliko metara. Pod morem će nestati dijelovi zemalja niske nadmorske visine; Nizozemske, Belgije, Brazila, Kine, SAD-a i dr. Danas plodne delte velikih rijeka postati će velika i neplodna slana jezera. Ne treba ni spominjati kako će se to odraziti na prehranu, ekonomiju i životni prostor ljudskoga roda. O životinjskom svijetu da i ne govorimo. Broj tornada na jugoistoku i srednjem zapadu Sjedinjenih Američkih Država raste, Jakartu u Indoneziji zadesile su najveće poplave u zadnjim desetljećima. Europu pogađaju olujni vjetrovi noseći sve pred sobom. Godišnji prosjek temperatura viši je i do 10 stupnjeva u odnosu na prosjek, što se odražava i na zdravlje ljudi kao i na godišnji ciklus u prirodi u kojoj pojedine vrste bilja počinju cvijetati u sred kalendarske zime. Neki svjetski mediji, pa i klimatski stručnjaci uporno tvrde da je ovo početak klimatskih promjena koje su Zemlju pogađale i u njezinoj davnoj prošlosti, kao što su bile velike izmjene ledenih i toplih doba, na što čovjek nije imao nikakvog utjecaja. Arhangel je uvjeren da smo krivi – mi. Možda se klima zaista i mijenja sama od sebe, ali intenzitet, tempo, način, smijer i posljedice ovih promjena uvjetovali smo mi. Mi ćemo i snositi posljedice. Najveći svjetski zagađivač atmosfere; SAD, odbile su potpisati Protokol iz Kyota kojim su se u roku od deset godina morale obvezati smanjiti količinu ispušnih plinova u atmosferu za 1/3. Američkoj je politici, naravno, više stalo do profita i nafte u Iraku, nego do budućnosti planeta. Bushova administracija godinama je cenzurirala rezultate studija o utjecaju američke industrije na globalnu atmosferu. Francuska je još 1998. na atolu Mururoa u Polineziji izvodila nuklearne pokuse s atomskom bombom, licemjerno tvrdeći kako su ti pokusi bezopasni. Pa kad su bezopasni, zašto ih Francuzi nisu izveli u Parizu!? SAD i bivši SSSR su od 1960-ih do 1990-ih izvele na stotine pokusnih eksplozija atomskih i hidrogenskih bombi. O porastu broja automobila i njihovih ispušnih plinova, kao i porastu industrijskog otpada, emisiji SO2 i ostalih po ozonski omotač Zemlje štetnih tvari suvišno je govoriti. Posljedice tragedije u Černobilu osjećati ćemo još stoljećima. Domognu li se Iran i Sjeverna Koreja atomske bombe (ako već nisu!), loše ti se piše, rode ljudski. Zemlja je naš jedini dom u svemiru. Našim neodgovornim ponašanjem naš smo dom doveli do ruba propasti. Možda danas živuće generacije u tom domu mogu preživjeti. Ali generacije koje dolaze proklinjati će nam mrtve kosti jer im nismo ostavili planet Zemlju; dom kakav smo mi sami baštinili od svojih predaka, već smo im u nasljedstvo ostavili užarenu peć bez zraka, bez hrane, bez šume, bez životinja, bez modrog neba. S beskrajnim slanim morem iz kojeg će stršiti vrhovi današnjih planina. Indijanski poglavica Seattle bijelcima je rekao da će ljudi tek kada ubiju zadnju životinju i posijeku zadnje stablo shvatiti da se novac ne može jesti. Bio je u pravu. |