Lešinari kruže. Nanjušili su žrtvu od čije bi bolesti i od čijeg mogućeg umiranja bi mogli imati koristi. Sada čekaju raščerečiti truplo i svoje oštre kljunove zabiti u meso, rastaviti ga od kostiju koje će ostaviti na suncu da svojom bjelinom svjedoče o jednom životu koji je prošao.
U našoj maloj hrvatskoj sredini nekako se još nije dogodilo da je bolest društveno istaknutih pojedinaca bila doživljena s dostojanstvom dostojnim čovjeka. Jedanko je tako bivalo s njihovim smrtima. Društveni lešinari počeli su zauzimati položaje na obližnjim granama još dok su srca u ovima kucala ne predajući se. Položaji su se zauzimali 1916., 1934., 1945., 1980., 1999. Upućeniji će znati o čijim je odlascima preko Rijeke Života u navedenim godinama bilo riječi.
Slušam ih kako analiziraju, predviđaju, kalkuliraju, računaju, planiraju, razvijaju strategiju, zamišljaju, vježbaju. Pokapaju živog čovjeka. Ti prljavi političari. Lešinari. Rospije. Vampiri. Crvi koji rataču tijelo nacije i države. Piju nam krv na slamku. Dop zadnje kapljice. Beštije beskorisne. Nametnici. Paraziti. Čim se netko među njima razboli, drugi se odmah pokolju i razgrabe ostatke njegove moći. Živoga ga prodaju, kupuju, trguju s njime. Za njih je čovjek sredstvo postizanja moći. Svojih uskih, sebičnih interesa. Briga njih za narod. Mi smo za njih samo brojevi. Spremnici krvi koju nam nametnici moraju popiti da ostanu i da opstanu.
Loši glumci u predstavi života. Nesposobni amateri na toj pozornici povijesti koji se nameću svojom nesposobnšću. Bez života, bez dara, bez milosti. Bez ljubavi. Vrebaju žrtve. Zabijaju nož u leđa u trenutku kad žrtva ostaje bez krvi koja im može koristiti. Prema svojoj su sorti osobito nemilosrdni i stalno se jagme za moć jedni od drugih. Bolest ili bilo koja slabost političkih suparnika njima je prigoda za vlastiti probitak na više pozicije moći. Zato zadovoljno trljaju ruke glumeći zatečenost viješću o bolesti onog drugog. A ukoliko se sve to događa u izbornoj godini kao što je to ova 2007., bolest političkog suparnika dar im je iz pakla. Oni su politički oportunisti. Svaka prilika koja im se pokaže na horizontu društva nova je mogućnost za učvršćivanje vlastitih fotelja, time i položaja koji znače moć. Sjedili bi oni na što većem broju njih, samo kad bi im se pružila prilika.
Zašto i nečiija bolest u tom kontekstu ne bi bila prilika!? I rat je uvijek nekima rat, a nekima brat. Zašto ne i bolest!? Naravno, uz patetične izljeve suosjećanja. Pokoja suzica na rubu pomno našminkanog oka jako dobro dođe u zadanim okolnostima. Zato političari znaju kad treba pustiti suzu. Ali ne previše suza. Da se maskara ne razmaže.
Post je objavljen 08.02.2007. u 20:00 sati.