Neki među nama ne žele odrasti. Nikada. Njima neprestano treba «mama» koja bi do kraja njihovih života za njih i namjesto njih sve obavljala. Ne samo da bi takva mama za njih obavljala zadatke koji traže tek tjelesnu akciju, angažman, oni, naime, trebaju nekog tko bi za njih donosio odluke, preuzimao njihovu odgovornost, tko bi uređivao njihov društveni život, tko bi za njih bio njihovo mišljenje, tko bi njima bio i krivac za sve njihove propuste i izjalovljene nade i očekivanja. Takvi ljudi nikad ne odrastu. Zauvijek ostaju začahureni u svojemu malom svijetu iz kojeg ne bi prstom maknuli da se iz njega maknu jer im «mama» u tom i takvom kontekstu pruža svu sigurnost njihove egzistencije, kao i emocionalne sigurnosti. Oni se u tom svom svijetu osjećaju ugodno i zaštićeno, makar pod cijenu svoje slobode i disanja života punim plućima za koje znaju samo iz iskustva drugih, što je ravno pričati uvijek gladnome kako je biti sit ili slijepcu od rođenja kako izgleda svjetlost ili boja.
Mamini sinovi od maminih se skuta nikada ne maknu daleko. Mame su te koje se moraju misliti o njihovom odrastanju, što oni tjelesno postignu, ali što emocionalno nikada ne ostvare.
Ako se i ožene, to biva pukom srećom ili režijom mame. Brak koji se rodi u takvoj situaciji puka je farsa za javnost u kojoj svi pate jer sin/suprug ipak nezamjenjivu mamu stavlja na prvo mjesto u svojem braku, dok je nesretna supruga tek na trećem mjestu jer tu su mama, pa sin, a zatim ona. Dođu li djeca na red, sinovljeva mama tj. svekrva je ta koja uređuje njihov odgoj i odrastanje, pokušavajući i na njima primijeniti metode koje su od njezinog vlastitog djeteta učinile poltrona nesposobnog za samostalan život. Na takav se način obiteljska povijest ponavlja dok svemogućoj mami netko ne kaže odlučno ne.
Mamini sinovi žive tako u svojem uljuljkanom svijetu. Svoje međuljudske odnose također uređuju maminim kriterijima jer: «Mama zna najbolje!» Jedan je srednjoškolac od vozača tražio da ga iskrca kod kolodvora iako je zgrada koju je trebao smještena nešto prije kolodvora, što bi značilo da se od kolodvora treba vraćati petominutnim hodom. Na vozačev prijedlog da ga iskrca kod spomenute zgrade, jer je bliže, odgovor je ultimativno glasio: «Mama je rekla kod kolodvora!» Kad se takvi odsele na studij, mama redovito svaki tjedan putuje prati i kuhati svojoj nesposobnoj-za-život-dječici, istovremeno provjeravajući i učvršćujući uzde kojim ih drže na oku. Njihova dječica ne smiju imati svoj život. Oni se pretvore u razmažena derišta.
Jedan neoženjeni tridesetpetgodišnjak nigdje nije izlazio jer bi mamu svaki put kad bi se on htio udaljiti od kuće mamu trebalo voziti na hitnu pomoć. Mame se znaju bolesno navezati na svoju već odraslu djecu gušeći njihov život i ograničavajući njihovu sreću svojom posesivnošću. Svaku promjenu u tom odnosu mame duboko emocionalno doživljavaju kao otimanje i razdvajanje od njihovih najmilijih. To se u takvim trenucima izražava u obliku bijesa, paranoje i psihičkih ispada. Najgora je situacija kad mamini sinovi na sve to pristanu uljuljkujući se u ambijent zaštićenosti, lagodnog života, nerada i nedostatka bilo kojeg sadržaja za koji bi snosili odgovornost. Za njih je u tom kontekstu svaka pomisao na brak i zasnivanje vlastite obitelji odgovornost koje se panično boje i na koji ni ne pomišljaju. Mama je tu da se za njih brine. Takvi se rijetko ožene.
Mamini sinovi možda imaju uredan život, uvijek u toplom, čistom i skuhanom. Možda dobro uče ili imaju fine poslove. Uvijek su pomno počešljani i uredno odjeveni u pomno ispeglanim kariranim košuljama i s podrezanim noktima, uvijek svježe brijani i sa sendvičem u pomno složenoj torbi. Međutim, takvi su ljudi redovito duboko u sebi zatomili tugu jer su im životi svedeni na stereotipnu sterilnost, monotoniju i prazninu. Njihov je život užas. Oni su nesocijalizirani, naučenih fraza, iskustva koje su čuli od drugih, nesigurni u sebe i sve oko sebe, nesposobni prilagoditi se zahtjevima trenutka, panično se plaše potrošiti i kunu više od onog što im je mama planirala, a što ih čini škrtima. Društvo suprotnog spola u misli im unosi nervozu jer se ne znaju opustiti, u razgovoru se škrti na riječima, zatomljuju svaku emociju i čeznu za sigurnošću svojeg zatvora, tj. svojeg doma gdje su svoji na svome.
Mamini sinovi ljudi su koji žive život koji nije njihov. Navezanost na mame i navezanost mama na njih učinila ih je izvršiteljima tuđih planova i ambicija; maminih. Svoju su slobodu žrtvovali za emocionalnu sigurnost koju im pružaju mame ali pod uvjetom da uvijek plešu kako sviraju uvijek nezadovoljne mame. Oni se osjećaju nikad dovoljno dobrima za njihove želje i očekivanja. To u njima rađa paralizirajuću poslušnost.
Sve ih to čini ljudima koji poput ptica rođenih u kavezu odbijaju izletjeti i kad se vrata kaveza otvore. Oni ne znaju što je sloboda. Oni ne žele znati što je sloboda. Oni se boje letjeti. Miliji im je njihov zlatni kavez.
A što će biti kad dođe vrijeme da ptići zauvijek ostanu sami!?
Post je objavljen 12.02.2007. u 20:34 sati.