Surova stvarnost sve nas je još jednom ovih proteklih dana podsjetila na činjenicu da smo sasvim mali ,i u svjetskim jednako kao i u europskim razmjerima ,mali narod u maloj državi oblika ptice ili jutarnjeg peciva. Jednako tako su nam duhovi prošlosti ponovno pokušali zajahati za vrat pokušavajući nas gurnuti u borbu sa sobom samima optužujući se po tko zna koji put za tolike nepravde i zla koja su nam svima pruhujala nad glavama, kao i nebrojenim generacijama prije nas, na ovoj vjetrometini povijesti, kultura, civilizacija, mentaliteta i sustava koju neki nazivaju zapadnim balkanom, a koju je nama nekako draže nazvati istokom europskog Zapada i srednjom Europom, jer nas onaj prvi naziv koji su nam nametnuli nekako podsjeća na jednu «zemlju na brdovitom Balkanu» iz koje smo uz toliko krvi, znoja i suza uspjeli pobjeći.
Naravno, riječ je o diplomatskoj prepirci državnih vrhova Italije i Hrvatske u vezi sa zločinima koji su se nad talijanskom manjinom u dijelu hrvatskog priobalja dogodili na kraju ili neposredno nakon Drugog svjetskog klanja. Talijani su prije nekoliko godina 10. veljače proglasili danom sjećanja na žrtve rata i poraća u Slovenskom primorju, Istri, hrvatskim otocima i Dalmaciji. U tom su kontekstu snimili i film koji je slovenske i hrvatske partizane prikazao kao koljače koji progone talijanske civile samo zato što su ovi Talijani.
Kada su Talijani ove godine na najvišoj državnoj razini obilježavali ovaj memorijalni praznik, talijanski je predjednik Napolitano među ostalim rekao kako su Talijani bili žrtve «Slavenske mržnje». Hrvatski je predsjednik Mesić ovu izjavu okvalificirao kao govor mržnje, rasizam i revanšizam. Talijanski političari i mediji su, svojstveno njima, nakon ove reakcije podigli buku. Europska komisija u Beuxellesu je, na usta svoje glasnogovornice, stala na talijansku stranu, ocjenivši Mesićevu izjavu neprimjerenom. Poznato je da je povijest učiteljica života. Čemu nas sve ovo uči?