Dođe čovjeku, tako nekako iznenada, misao o nekom drugom vremenu. O vremenu u kojem je bilo mjesta smijehu, igri i priči, druženju, radosti i snovima, vremenu u kojem je bilo prilike maštati i u mašti poći u daljinu koja ne poznaje granica… Čovjeku uronjenom u svoju svakodnevicu ne biva uvijek jasno jesu li te misli tek plod mašte, sjećanja na neka davno izgubljena vremena ili tek neobična refleksija stvarnosti u našoj svijesti potrebnoj olakšanja od ovog pritiska koji joj nameće život.
Bilo je neko drugo vrijeme. U njemu su aktualni bili neki drugi ljudi, mjesta i želje. Život je to vrijeme nepovratno odnio, baš poput vihora koji mlati otpalim jesenjim lišćem da bi ga odnio tamo negdje daleko, onkraj obzora naše svijesti. Samo se sjećanje, s vremena na vrijeme, potrudi upozoriti nas kako je to vrijeme zaista nekada bilo, kako to nije samo plod mašte, ma koliko se promjena, koja je u međuvremenu uslijedila, drastično očitovala u ovim našim danima.
Sad je neko drugo vrijeme. U njemu je tako malo prostora za snove, za želje, za radost. Ni malo nam se ne sviđa. U njemu su boje ozbiljne, tamne, zagasite, baš kao boja davno otpalog lista koji nekoć bijaše zelen i pun života, glasnik proljeća koje je bilo došlo i; minulo odavno, zauvijek. Vrijeme je koje ne poznaje radost, koje ne priznaje snove, u kojem nema mjesta mašti. Vrijeme je trezvenosti, hladnog intelektualizma, beskrupuloznog trčanja za profitom, vrijeme puste taštine, izvrnutih vrijednosti, lažnih obećanja, izdanih prijateljstava, potonulih nada, neuzvraćenih ljubavi… Tko se usuđuje sanjati!? Misliti svojom glavom!? Izraziti ono što osjeća!? Za takve je naziv jasan i općenit: neprilagođeni.
O svi vi koji računate na snove! Ostavite svaku nadu. Nije ovo vrijeme dobro za vas. Prilagodite se ili izumrite. Budite još jedan broj među njih više od šest milijardi u redu ili; nestanite. Utopite se u masu ili budite vukovi samotnjaci koji po gorama lutajući cvilite za jednim davno izgubljenim vremenom. Za vaše snove nema mjesta u tom kavezu društva u kojem opstaju samo oni snalažljivi. Vaše mjesto će drugi zauzeti ako se ne prilagodite; zato vam je prestati sanjati otvorenih očiju i upraviti pogled zemlji. Ili to ili; u gore vrletne. Tamo gdje vas samo nebo vidi i gdje vas srce vuče.
Zabranjeno je sanjati. Zabranjeno je u duši ostati dijete. To je stvarnost nekog drugog, davno zaboravljenog vremena na koje nas tek sjećanje s vremena na vrijeme podsjeti. Usuditi se sanjati otvorenih očiju. Pustiti srcu da govori jezikom koje samo srce razumije. Ne obazirati se što će tko misliti ili reći. Biti svoj.
Neko je drugo vrijeme. Možda nas samo podsjeća na ono što smo nekad bili, a sad se toga možemo smo spominjati u pričama. Zabranjeno je biti dijete u duši. Zabranjeno je radovati se svijetu, novom danu, letu ptice, žuboru vode, osmijehu prijatelja… Neko je novo vrijeme. Od nas se traži uniformnost, produktivnost, podložnost, učinkovitost, površnost. Površnost je ono što ubija duh. Neko je novo vrijeme.
A mi. Mi moramo sanjati. Kao kad smo bili djeca. Snovi rađaju ideale. Mrijet ćeš, kad u ideale svoje počneš sumnjati.
Post je objavljen 07.02.2007. u 20:12 sati.