aparatczykovi zapisi

Nakon dugih deset godina danas završava predsjednikovanje Stipe Mesića Republikom Hrvatskom. U svojoj 76. godini života Stipe Mesić završava svoju političku karijeru. Završava? Ne znam što bi još mogao raditi kao političar, a već ima i podosta godina.
A bogme imao je impresivnu i dugotrajnu političku karijeru, koja je počela još davne 1965. njegovim izvanpartijskim ulaskom u Sabor Socijalističke Republike Hrvatske. Uostalom, tko se još može uopće na svijetu pohvaliti da je bio predsjednik dvije države, a Stipe je predsjedao i predsjedništvom Jugoslavije u raspadu, i Republikom Hrvatskom do danas. Sličnu karijeru je imao još jedino pokojni Janez Drnovšek.
Bila je to politička karijera s puno kontroverzi i mijenjanja stavova, ali je se sveukupno može okarakterizirati uspješnom. Malo je ispadao iz onog sustava, pa je bio u zatvoru, pa je došao na vlast, pa je opet ispao iz sustava i zamjerio se svom gazdi Franji, pa je opet bio u nemilosti i opoziciji, pa su ga ljudi već malo i zaboravili, i onda je opet došao na vlast, koju nije puštao do dana današnjeg, kad mu ona prestaje silom Ustava. I po još nečemu će biti specifičan, a to je da je postao prvi bivši predsjednik Republike Hrvatske koji nije mrtav.
Vratimo se deset godina unatrag, u opći freak show predsjedničkih kandidata koji su se nadali naslijediti pokojnog doktora F.T. Tada me najviše bio strah da bi zloglasni Mate Granić mogao postati predsjednikom Hrvatske, ali srećom to se nije nikako moglo dogoditi. Ikona hrvatske nacionalne pobune iz sedamdesetih Dražen Budiša imao je najizglednije šanse postati drugim hrvatskim predsjednikom, ali je njegova politička zvijezda već tada, unatoč pobjedi na parlamentarnim izborima tonula u tamu i postajala crnom rupom. Nekako tada se dogodio taj famozni obrat, kada je Stipe Mesić neočekivano preuzeo vodstvo u predsjedničkoj utrci i pobijedio na izborima. Kako je došlo do tog raikonnenovskog obrata (aluzija na finale sezone Formule 1 2007. kad je Raikonnen u zadnjoj utrci „preskočio“ Hamiltona i Alonsa i postao svjetski prvak) politolozi još nisu pošteno proanalizirali. Legenda (koja se priča po Zadru, doduše) jest da je rast popularnosti prije izbora krenuo u Jazinama na tekmi Zadar- Split, kada je cijela dvorana počela skandirati „Stipe, Stipe“, a Stipe Mesić se ustao i pozdravio cijele Jazine (koje su zapravo skandirale Stipi Šarliji). Ova legenda priča se ipak samo po Zadru. Bilo kako bilo, Stipe je u drugom krugu pomeo Dražena Budišu, i time pokrenuo njegovo dugo i sporo političko umirovljenje. Stipe je na slijedećim izborima krajem 2005. pomeo i Jadranku Kosor, čije se političko umirovljenje još uvijek ne nazire. Čovjek je znao pobijediti na izborima, nema što.
Nakon deset godina predsjednikovanja, nije lako donijeti neku pametnu ocjenu njegova mandata. Istina je, kad imaš tako malo pravih ovlasti, onda je teško zajebati stvar. I tu je Stipi sasvim dobro išlo, iako je znao i iskakati iz svojih okvira i ovlasti. Volio je ulaziti u nepotrebne svađe i polemike, stvarao sasvim suvišne tenzije. Može se reči da se koristio svojom pozicijom da plasira neke ideje koje se neki drugi ipak ne bi usudili, a time se usput uspio posvađati sa mnogima. Znao je plasirati i neodmjerene, možda čak i nepristojne izjave. Ali takav je predsjednik bio Stipe. Dok su slovenci imali Drnovšeka, predsjednika freaka koji živi na planini i brije na neki new age, mi smo imali predsjednika zajebanta koji je pričao masne viceve. Teško mogu zamisliti Danila Türka da živi na planini, a još manje Ivu Josipovića da priča masne viceve.
Mislim da se sveukupno, s obzirom na ovlasti i okolnosti, Mesićevo predsjednikovanje može ocijeniti kao uspješno. Uspješno je proveo detuđmanizaciju predsjedničke pozicije, u međunarodnim okvirima Hrvatsku prikazivao kao pozitivnu i dobronamjernu zemlju. Ne znam koliko je njegova gospodarsko-diplomatska aktivnost zapravo bila korisna, ali neke je međunarodne veze ipak ostvario. Hrvatska ipak više nije ona mračna balkanska zemlja od prije desetak godina koju su sva ozbiljnija kretanja zaobilazila. Iako je uživao veliku popularnost, ipak nije uspio nadvladati podijele u društvu. Napravio je i par vrlo odlučnih poteza, a jedan od tih je bio umiroviti grupu visokih vojnih dužnosnika koji su za sebe mislili da su iznad sustava i da su mjerodavni ocijenjivati što je dobro a što zlo za Hrvatsku. Jedna ozbljna zemlja takve vojne zapovjednike ne treba. Pred kraj ovog zadnjeg mandata postao je nekako sklon propustima i gafovima, i sasvim nepotrebnim ispadima. Vidjelo se da mu je vrijeme za odlazak sa vlasti.
Kakav će predsjednik biti Ivo Josipović? Tek će se vidjeti. U politici vjerovatno sličan Mesiću, u nastupu zasigurno sasvim drugačiji. Ne sumnjam da će se dobro snaći na toj funkciji, a sada već i zna koje greške prethodnika ne treba ponavljati.
Ono u čemu će Stipu teško nadmašiti, to je njegov populistički način komunikacije, koji je Stipe valjda svladao još kao gradonačelnik Orahovice. Jednostavan i pristupačan s ljudima svih vrsta. Tako ga je i puležanski pop-glazbenik Šajeta opjevao u pjesmi koju posuđujem za naslov ovog posta. Mislim da tekst ide ovako-nekako: „Ja nisam vidio Tita maršala, nisam poznavao Franju generala, al zato sam se dobro znao sa Stipom, i bilo je stvarno cool s tim tipom.“
Mislim da se uglavnom mogu složiti sa Šajetom.

Iako sam mu predviđao komercijalni uspjeh, nisam očekivao da će „Avatar“ redatelja Jamesa Camerona potaknuti toliko različitih javnih rasprava. Ove subote u Jutarnjem se javio čak i slovenski pop-filozof Slavoj Žižek koji je krenuo tumačiti Cameronov specijalnoefektni filmski tour-de-force kao nekakvu paradigmu potrage za seksualnim patnerom. Bullshit?!?!
Mislim, nije da se uopće želim intelektulano uspoređivati sa takvom veličinom kao što je Žižek, ali „Avatar“ kao put liječenja impotencije hendikepiranog heroja sa iskvarenog svijeta, pa to mi stvarno nakon gledanja filma nije palo na pamet. Ali, ne isključujem da film na metarazini odašilje i takvu poruku.
Nakon gledanja „Avatara“ prvo što sam doživio bio je napor, napor mojih očiju da podnesu višesatnu trodimenzionalnu projekciju i dodatne naočale ponad mojih dioptrijskih. Drugo što mi je palo na pamet je da je film tehnički zaista sjajno izveden, i da 3D tehnologija prvi puta zaista ima učinka, ali da bi „Avataru“ stvarno dobro došao bolji scenarij.
Nesposoban vidjeti skrivene psihoanalitičke poruke, koje mogu percipirati samo oni na višim razinama, poput Žižeka, film sam doživio kao svojevrsni new age manifest, interplanetarni „Ples sa vukovima“. Nevjerovatno je kako hollywoodski američki autori manifestiraju „kolektivnu krivnju“ vlastitog naroda za grijehe njegove prošlosti i sadašnjosti. Ovoga puta je autor odlučio vrlo grubo kazniti svoju vrstu, protjerati ih iz raja koji su došli oskvrnuti, dajući priliku samo rijetkim pokajnicima da ostanu, poput glavnog junaka, paraliziranog istrošenog plaćenika, kojem je u novom svijetu dana nova prilika, da se uzdigne u novi modalitet života.
Kevin Costner tu priliku nije imao u „Plesu s vukovima“, njegov je svijet bio osuđen na propast. Stoljećima kasnije, zbog tih i takvih grijehova, civilizacija koju znamo će odklizati u propast. Nemoralne korporativne imperijaliste, koji su posisali resurse vlastitog planeta, pobjeđuju vrli domorodci, zahvaljujući tome što su „jedno“ s prirodom (dapače, mogu se s vlastitim ekosustavom i pojedinim životinjama koje im služe spojiti putem svojevrsnog USB-a). Nekako su mi te new age Gaia spike smaračile cijeli film. Bezveze i već viđeno. Iskreno, ne vjerujem da inteligentna i civlizirana bića (što stanovnici planeta Pandora, Na'aviji, neupitno jesu) mogu biti jedno s prirodom, ili se povinovati njenim zakonima. Zakoni prirode su selekcijski okrutni i nemilosrdni, a Cameron domoroce prikazuje ipak kao suosjećajna i ponosna bića.
Zanimljivo je da su neki ljudi s kojima sam razgovarao o ovom filmu rekli da ih podsjeća na „Pocahontas“, jednu ipak prilično tužnu priču koju su američki iskrivitelji stvarnosti, poput Disneya, uzdigli na razinu nacionalnog mita. Nisam primjetio tu sličnost, ali mi je na pamet pao divan film velikog redatelja, vrlo različitog od ovdje spominjanog Camerona, Terrencea Mallicka „Novi svijet“, koji sudbinu indijanske princeze tumači u prilično tužnom svijetlu, napuštanja vlastite zajednice i umiranja u nekom drugačijem načinu života. U tom smislu je dobro Žižek primjetio, da bi bilo zanimljivo vidjeti nastavak „Avatara“ u kojem bi se glavni junak ipak prisjetio svoje dekadentne ljudske strane, a time vjerovatno stvorio nemir u savršenom svijetu u kojem živi. Svaka stvarnost prije ili kasnije razočarava, a možda bi se to ubrzalo splasnućem seksualne strasti za kojom, prema Žižeku, traga glavni junak.
Jedna sasvim posebna tema koju otvara „Avatar“, ali i mnogi drugi filmovi, jest percepcija virtualne stvarnosti, paralelizam svjetova u kojem junaci žive. Nisam gledao „Surogate“ nažalost, pa mi se ne čini da imam dovoljno štofa za pisati o tome, ali mi se s druge strane čini da to sve više proživljavamo u vlastitim životima, sve više prihvačajući virtualnu stvarnost kao jedinu pravu stvarnost. Weird!
I tako, „Avatar“, od Žižeka nazvan „pokaznom vježbom hollywoodskog marksizma“, juriša na simbol hollywoodske konzervativnosti i predvidljivosti- Oscara, tu potvrdu trijumfa produkcije i marketinga.
Inače, meni je Jim Cameron legenda. Veliki autor, ne samo u komercijalnom smislu, nažalost taj komercijalni element je sklon prevladati. Da bi pokrio veletroškove „Titanica“ morao ga je snimiti oko nadasve bljutave i višestruko prožvakane međuklasne ljubavne priče, jer se tako najpouzdanije privlače najšire narodne mase u kina. A ta sva priča oko "Titanica" imala je potencijal biti paradigma slabosti i izgubljenosti čovjeka u modernom svijetu, međutim svi je pamte samo po Leu i Kate, u čijem površnom odnosu je nedostajalo bilo kakve drame.
S druge strane, Jim Cameron je razvio neke od najjačih ženskih likova koje filmska povijest pamti, Sarah Connor u „Terminatoru I i II“ i Ellen Ripley u „Aliens“, na neki način vjerovatno prema idealu žene koje ga privlače: snažne individualke, ratnice same kreiraju svoju sudbinu i svoju budućnost, ali ipak ostaju pri tome ženstvene. Izgleda da Jim Cameron i ja volimo sličan tip žena... Spomenuo bih još i da je romantični odnos Ellen Ripley i vojnika Dwaynea Hicksa u „Aliens“ jedan od najsofisticiranijih u filmskoj povijesti (za razliku od Lea i Kate), iako se naslućuje u samo jednoj kratkoj sceni filma.
Jedna od Cameronovih ratnica također kandidira za Oscara. Kathryn Bigelow jedna je od Cameronovih bivših supruga. Početkom devedesetih svaki je pravi filmofil obožavao Kathryn Bigelow nakon što je u „Paklenom valu“ ocrtala mračnu stranu kalifornijske surferske scene, i pružila pokojnom Patricku Swayzeu priliku da se okuša kao karizmatični negativac i odigra svoju najbolju ulogu. Iako im se brak raspao, izgleda da su ostali u dobrim odnosima, s obzirom da joj je napisao scenarij za sada također legendarni futuristički triler „Strange days“. Njen film „Hurt locker (Narednik James)“ svojevrsni je manifest protiv američkog interveniranja u sudbine drugih naroda (ratova u Iraku i Afganistanu). Po svemu, film puno manje pretenciozan i prizemniji od „Avatara“, ali ništa manje efektan. Dapače, film u kojem probleme glavnog junaka možete shvatiti, a možda se s njima i identificirati. To mi nikako nije uspjelo kod „Avatara“, pa čak ni s tim Žižekovim traganjem za seksualnim partnerom.

Priča o zagrebačkom Cvjetnom trgu i investitoru Tomi Horvatinčiću nastavlja se u svom pomalo bezveznom tonu. Dopuna glavnog projekta s ulazom u privatnu podzemnu garažu kroz Varšavsku ulicu naelektrizirala je atmosferu i raspalila umove određene skupine građana koja gorljivo prosvjeduje protiv realizacije zahvata. Organizacijski segment prosvjeda predvode nevladina organizacija Zelena akcija i pokret intrigantnog imena Pravo na grad. Dofurali su nekakve kontejnere u Varšavsku i izvode nekakav „No passaran!“ show.
Da se razumijemo oko nekih stvari. Ne sviđa mi se to što Tomo Horvatinčić gradi. Mogao je to izvesti puno finije, diskretnije, nije trebao rušiti zgradu tipografije na Cvjetnom, mogao je sačuvati pročelja starih zgrada, mogao je malo smanjiti dosege svog zahvata. Istina, to bi zasigurno značilo manje kvadrata za prodati, a vjerovatno bi poskupilo gradnju. Uostalom, njegov je novac, on je investitor, i on se odlučio kako ga uložiti. To se uglavnom tiče samo njega. Samo njega, i ljudi koji žive u neposrednoj blizini njegova gradilišta. Ti ljudi su zainteresirane stranke u postupku odobravanja njegova projekta, odnosno izdavanja potrebnih dozvola za isti, kako to već predviđaju propisi o prostornom uređenju i gradnji. Što s time imaju Zelena akcija i Pravo na grad? Oni se u ovoj situaciji postavljaju kao branitelji javnog interesa. Slijedeće pitanje koje si čovjek postavlja jeste: a što je to javni interes i tko ga proglašava? Zar su nevladine organizacije te koje definiraju što je to javni interes? Možda griješim, ali nevladine organizacije osnivaju grupe pojedinaca koje sigurno nemaju legitimitet za određivanje onoga što će se smatrati javnim interesom. Možda se definiranje javnog interesa ipak treba ostaviti mrskim nam institucijama države? Ipak one imaju kakav-takav legitimitet koji proizlazi iz demokratskog izbora predstavničkih tijela vlasti, iz kojih ipak sve počinje.
Upitno je pripada li Zelenoj akciji i Pravu na grad sposobnost biti strankom u postupku izdavanja dozvola za Horvatinčićev projekt. Možda im to pravo pripada prema propisima o zaštiti okoliša, odnosno Zakonu o zaštiti okoliša i Aarhuškoj konvenciji, ali pitanje je jesu li ti propisi primjenjivi u ovoj situaciji, i to bi trebali jako dobro obrazložiti. Kako? To oni moraju sami smisliti, ja im pravne savjete neću davati, bar ne besplatno.
Međutim, prema nekim informacijama, žalbeni postupak protiv dozvola za Tominu gradnju je još u tijeku, a prosvjednici su već na ulici. To znači da su nevladine organizacije izašle na ulicu prije nego su dovršile borbu kroz institucije, prije nego su iscrpile sve domaće, a i strane instance apelacijskih vlasti. Nekako to ne razumijem. Uzimam u obzir da ne shvaćam bit aktivizma, ali ipak smatram da se prvenstveno borba treba voditi kroz institucije društva, neka upravna i sudska tijela dovrše svoj posao, pa kako odluče, tako će i biti, čega bi trebali biti svjesni i investitor i protivnici zahvata. Ako tu nema uspjeha, i građanski neposluh i prosvjedi su opravdana sredstva. Ovako, sve to meni djeluje nekako bukački, anarhično. Odbacivanje institucionalne borbe vodi prema anarhiji, anarhija može odvesti u nasilje. Srećom, to se ipak ne događa tako često.
Ipak ti prosvjedi djeluju prilično agresivno. „Ne damo Varšavsku!“ deklariraju prosvjednici. Ako ju ne daju, znači li to da je i svojataju? S obzirom da se već predstavljaju kao zaštitinici javnog interesa, znači li to da bi jednog dana mogli ustvrditi da je u javnom interesu da tuda nitko ne prolazi, čak ni pješke?
Sve se to meni ne sviđa baš. Makar stavovi bili opravdani, metode su radikalne i mogle bi poslužiti kao opasan presedan. Ono što mi se ne sviđa je i to što su ovo prosvjedi osim protiv vlasti i protiv pojedinca, odnosno investitora. Iako mi investitor nije nikako simpatičan, ne bih volio da se situacija pretvori u atmosferu linča. Investitor ipak ulaže svoj novac u ovaj zahvat, to je činjenica koja se treba poštivati, a na nadležnim tijelima je da izdaju dozvole kojima će se odrediti što investitor može izgraditi tamo za novac kojim raspolaže. Sviđalo se to kome ili ne, to je tako.
Za razliku od studentskih prosvjeda protiv školarina od prošlog ljeta koje sam smatrao sasvim opravdanim zbog borbe za neposredno vlastita prava i interese, ovi prosvjedi mi se nikako ne dopadaju. Stvari izlaze iz prihvatljivih okvira, izlaze izvan okvira institucionalne borbe i počinju nalikovati na političke pamflete. Sve mi se to nekako ne dopada. Zato ove prosvjede ne podržavam....