aparatczykovi zapisi

Ogledi o solo životu

Posudio sam ovaj naslov od jedne davnašnje poskočice Freddya Mercurya i Queen. Neki ovu stvar asociraju s tulumima s kraja osamdesetih. Mene, pak, podsjeća na opskurne večeri u Ribnjaku krajem devesetih, a uz nju su se obično susretali one-koje-su-se-tu-večer-prilično-napile i oni-koji-bi-htjeli-nešto-poševiti u potrazi za nekim zajedničkim interesom.
Toliko o nekim uspomenama koje ova stvar budi.
S druge strane, ova stvar pomalo eskapističkog prizvuka, ponešto govori i o određenom stilu života. Tzv. solo-životu. Naravno, nećemo se baviti time kako je njen autor živio (nagi paževi, perverzni patuljci i ostalo što je Freddya zabavljalo), nego solo-životom nas, donekle normalnih ljudi. Zanimljivo je iskustvo živjeti sam, kako ja živim već jedno tri godine. Ima ljudi koji nikada nisu isprobali solo-život, ili jesu jako kratko. To su obično oni koji iz roditeljskog doma odmah uskaču u neku emocionalnu životnu zajednicu bračnog tipa. Sa socijalizacijske strane, zapravo vrlo praktično, samo se treba naviknuti sa jednog sustava pravila na drugi. Prešaltati se sa jednog sustava subordinacije (jer ste u roditeljskom domu, kako god vaši odnosi sa roditeljima bili dobri, ipak bez mogućnosti da sami odlučujete o sebi) na jedan sustav kompromisa, koji se prije ili kasnije pretvori u neki novi sustav subordinacije (pitanje je samo tko koga?), sve skupa ne bi trebalo biti problem za nekoga tko je svjež od socijalne funkcije roditeljskog doma. Ti ljudi možda gube jedno bitno životno iskustvo. Iskustvo solo života..
Solo-život često vrlo burno počinje (ne tako kao kod autora pjesme Living on my own, srećom, jer je to opasno po život), osobito ako ste student, mlad i neiskusan u životu. Meni je počelo s tridesetak godina i otprilike sam već znao što hoću a što neću. Nakon što prođe početna euforija kreću i neka egzistencijalna pitanja, koja se zapravo stalno vrte i ponovno postavljaju. Ono što onaj tko solo živi prvo treba postati jest- samoodrživ. To bi otprilike značilo da vam životne stvari funkcioniraju iako se o njima ne brine nitko osim vas samih.
Nakon samoodrživosti obično kreće druga i mnogo ozbiljnija faza, a to je- samodostatnost.
To bi otprilike značilo da vam u životu nitko drugi ne treba da biste provodili svoje vrijeme ispunjeno i kvalitetno. To je već ozbiljnija faza solo života, kad više nemate problema s time što niste otišli u subotu van, nego vam je sasvim dobro solo-brijati po doma uz telku, internet, knjigu i pivce. Ili možda bocu vina, ili žestu. Solo život ide ruku pod ruku s alkoholom, srećom samo ponekad, i to ipak ne kod svih.
Kada solo živite, prostor i vrijeme prilagođavate sebi. Živite onako kako vam paše, u tome duhu je uređen i vaš životni prostor (ili neuređen, kako se već uzme). Vrijeme, kada se oduzmu obaveze, je samo vaše za iskorostiti ga kako vam odgovara. Što se obaveza tiče, oni koji solo žive nekako su skloniji dugom ostajanju na poslu od obiteljskih ljudi. Obiteljski čovjek ipak ima još hrpu obaveza osim posla. Onome koji solo živi ipak je najvažnija samoodrživost. Često su ženske koje solo žive te koje žive po uredima, a doma eventualno prespavaju, barem je autor ovih redova u svojoj karijeri susreo gomilu takvih.
Ipak, znaju se dogoditi i neka vremena kada ne znate što bi sa sobom, kuda i kako. Ne znate kako i što sa svojim vremenom. Ponekad se ipak osjećate i usamljeni. Ponekad vam se čini da nemate s kime razgovarati.
„Usamljenost je prepuna soba, puna otvorenih srca pretvorenih u kamen, svi zajedno potpuno sami....“ slobodan je prijevod jedne strofe iz pjesme „Dance away“ Roxy Musica. Možete se osjećati osamljeno, makar bili okruženi ljudima. To je jedna od posljedica nekog trajnijeg solo života, povremeni napadaji usamljenosti, koje ponekada prati i nervoza. I ta usamljenost prođe, kao neka faza funkcioniranja, iako ne smeta previše, ipak se na nju ne naviknete potpuno.
Kod onih koji žive solo život posebna su tema odnosi s onom drugom skupinom ljudi, onima koji ne žive takav način života. Sada tu ne mislim na one koji i u zrelim tridesetima još žive s roditeljima, i oni bi zapravo živjeli solo da mogu. Govorim o ljudima koji žive s obiteljima. Ljudi koji žive s obiteljima često očekuju da se drugi prilagođavaju njihovim potrebama i rasporedu, koji je redovito sasvim drugačiji od onoga ljudi koji žive solo. Obiteljski ljudi obično imaju dugoročne planove za poboljšanje života svoje obitelji. Ljudi koji solo žive obično imaju više hedonističke planove: kako provesti vikend, kako provesti godišnji, kamo zbrisati u inozemstvo. S obzirom da se ljudi koji žive solo uglavnom ne prilagođavaju nikome osim sebi, tu može doći do sukoba. Srećom, ipak ima tolerantnih rješenja, i oni koji žive solo uglavnom odstupe u korist obiteljskih ljudi, jer je njima po prirodi stvari lakše odstupiti od svojih stavova i potreba. Ponekad imam dojam da neki od obiteljskih ljudi počnu zavidjeti onima koji žive solo, na njihovom načinu života. Takvi bi se trebali pitati jesu li zaista sretni sa svojim obiteljima... Uglavnom, postoji određeni stupanj nerazumijevanja, koji s godinama postaje sve veći.
Nikad si nisam postavljao pitanje koji je izbor načina života bolji, samački ili obiteljski, ako uopće postoji izbor. Možda zapravo i nema izbora? Nakon što tridesetak godina živite u obitelji (roditeljskoj) solo život vam dođe kao neko osvježenje, da ipak ne kažem oslobođenje. Odjednom nikome ne polažete račune osim samome sebi, nitko vas ne pita gdje ste bili i što ste radili, nikome ne smetate kad upadnete u stan mrtvi pijani u tri ujutro. Možda je u početku čudno što vas nitko ništa ne pita, ali na to se čovjek jako dobro navikne, i uopće se počne pitati kako je mogao prije živjeti drugačije. S vremenom počnete razvijati neke svoje životne rituale, neke navike i inhibicije, od kojih postane mrsko odstupati (srećom, i dalje ostajete fleksibilniji od većine obiteljskih ljudi).
S druge strane, čovjek je Zoon politikon, oliti društveno biće, kako je to zaljučio stari grk, mislim Aristotel, a nas tomu još na Marksizmu učio prof. Alojzije Stipić. Za društveno biće je valjda karakteristično da živi u društvu, a obitelj je temeljna organizacijska jedinica društva.
S vremenom se počnete ipak pitati neke stvari. Počnete se pitati kako će sve to izgledati jednom kad vrijeme prorijedi prijatelje, kada se sav taj društveni šum stiša. Kako će sve to izgledati jednom kad više nećete imati 35 nego 45 godina, ili još više. Počnete se pitati ima li samoodrživost ipak svoje granice? Počnete se pitati da li umjesto osoba koje zapravo gotovo slučajno prolaze kroz vaš emocionalni život i od kojih uvijek očekujete da „odu svojoj kući kako bi vi imali svoj mir“, bi se trebao naći netko tko će zapravo ostati? Počnete si postavljati razna pitanja o tome kuda vaš način života vodi i što i kako treba raditi dalje. Onda vam je jasno da nemate odgovora na ta pitanja. Oni koji žive solo život uglavnom ne rade dugoročne planove...

U neka davna vremena osnovne škole na različite prigodne datume pisali su se sastavci. Kako su to bili uglavnom tadašnjem društvenom uređenju prihvatljivi datumi, takvi su i sastavci trebali biti. Znalo je biti nezgodno za Dan republike ili Dan armije, osobito ako ste doma slušali neke ne baš društveno prihvatljive teze o tadašnjem društvu i državi pa vam se to motalo po glavi. Za osmi ožujak- Dan žena, nikada nije bilo problema, uvijek se znalo što i kako treba pisati. Doduše, kad ste u ranoj osnovnoj školi žene prema kojima osjećate neke emocije su uglavnom mame i bake, pa su sastavci posvećeni uglavnom njima. Tek kasnije u životu upoznate i neke druge žene, a prema njima razvijete neke sasvim druge emocije i odnose. Tada uglavnom više ne pišete nikakve sastavke, osim ako nemate hobi poput bloga. Nažalost je u međuvremenu i Dan žena dobio etiketu nekakvog društvenog atavizma. Srećom, ima još nas koji se ne slažemo s time i ipak pamtimo i čestitamo Dan žena.
Mislim da su žene i muškarci vrlo različita bića. Da me se ne shvati krivo, žene i muškarci su bića u svemu jednaka, sposobnostima, kvalitetama i ostalom. Ali među njima ipak postoje razlike. I ta razlika, upravo to je ono što čini ljepotu, upravo je to ono što volimo. Vive la difference!
Muškarci i žene su različiti, ali komplementarni, i zbog toga svijet funkcionira i nastavlja se ljudska vrsta. Uvijek mi kao najbolja metafora muško-ženskog odnosa na pamet pada Platonova Gozba, i priča kako su zapravo žene i muškarci nekad bili jedno. Bogovi su se bojali da će ih takva kompletna bića nadjačati, pa su ih raspolovili. Tako odonda jedna polovica traži drugu polovicu, da bi ponovno postali kompletno biće. Mnoge lutajuće polovice možda nikada ne nađu one druge...
Veliki filozof Arthur Schopenhauer se svojevremeno deklarirao da ne voli žene. Svoju je izjavu korigirao (valjda da ne ispadne gay) obrazloživši da ih voli tjelesno, ali ih ne voli mentalno, voli njihova tijela, ali ne voli njihove umove. Nisam baš siguran da se mogu složiti s njime. Mislim da je jedno neodvojivo od drugog, zato treba voljeti i njihova tijela i njihove umove. Ja dapače, volim žene, i njihova tijela i njihove umove. Tako mi nekako baš na ovaj dan na pamet pada stvar od starog slovenskog benda Buldožer „Žene i muškarci“, baš posvećenu ženskoj ljepoti i razlici između muškaraca i žena. Volim njihova tijela, mislim da su barem kod ljudskog roda žene zaista ukras prirode kao što to spomenuta stvar od Buldožera kaže. Volim njihove umove, makar vrlo često rade na frekvenciji koja je prilično različita od moje i ne razumijemo se baš uvijek. Volim njihovo društvo, u svakom pogledu i na svakoj razini komunikacije, a što ta komunikacija postane bliskija i intimnija, utoliko bolje. I na kraju svega, kao što to spomenuta stvar od Buldožera isto kaže, žene su inspiracija... I jesu inspiracija, iz nas muškaraca žene (barem neke od njih) mogu izvući ono najbolje u nama, natjerati nas da budemo bolji, potaknuti nas da se trudimo oko njih (ali i da se potrudimo i poradimo na sebi), da budemo pravi gentlemani. Zato je ovaj dan pravi praznik, koji uvijek treba obilježiti i čestitati.