Priča o zagrebačkom Cvjetnom trgu i investitoru Tomi Horvatinčiću nastavlja se u svom pomalo bezveznom tonu. Dopuna glavnog projekta s ulazom u privatnu podzemnu garažu kroz Varšavsku ulicu naelektrizirala je atmosferu i raspalila umove određene skupine građana koja gorljivo prosvjeduje protiv realizacije zahvata. Organizacijski segment prosvjeda predvode nevladina organizacija Zelena akcija i pokret intrigantnog imena Pravo na grad. Dofurali su nekakve kontejnere u Varšavsku i izvode nekakav „No passaran!“ show.
Da se razumijemo oko nekih stvari. Ne sviđa mi se to što Tomo Horvatinčić gradi. Mogao je to izvesti puno finije, diskretnije, nije trebao rušiti zgradu tipografije na Cvjetnom, mogao je sačuvati pročelja starih zgrada, mogao je malo smanjiti dosege svog zahvata. Istina, to bi zasigurno značilo manje kvadrata za prodati, a vjerovatno bi poskupilo gradnju. Uostalom, njegov je novac, on je investitor, i on se odlučio kako ga uložiti. To se uglavnom tiče samo njega. Samo njega, i ljudi koji žive u neposrednoj blizini njegova gradilišta. Ti ljudi su zainteresirane stranke u postupku odobravanja njegova projekta, odnosno izdavanja potrebnih dozvola za isti, kako to već predviđaju propisi o prostornom uređenju i gradnji. Što s time imaju Zelena akcija i Pravo na grad? Oni se u ovoj situaciji postavljaju kao branitelji javnog interesa. Slijedeće pitanje koje si čovjek postavlja jeste: a što je to javni interes i tko ga proglašava? Zar su nevladine organizacije te koje definiraju što je to javni interes? Možda griješim, ali nevladine organizacije osnivaju grupe pojedinaca koje sigurno nemaju legitimitet za određivanje onoga što će se smatrati javnim interesom. Možda se definiranje javnog interesa ipak treba ostaviti mrskim nam institucijama države? Ipak one imaju kakav-takav legitimitet koji proizlazi iz demokratskog izbora predstavničkih tijela vlasti, iz kojih ipak sve počinje.
Upitno je pripada li Zelenoj akciji i Pravu na grad sposobnost biti strankom u postupku izdavanja dozvola za Horvatinčićev projekt. Možda im to pravo pripada prema propisima o zaštiti okoliša, odnosno Zakonu o zaštiti okoliša i Aarhuškoj konvenciji, ali pitanje je jesu li ti propisi primjenjivi u ovoj situaciji, i to bi trebali jako dobro obrazložiti. Kako? To oni moraju sami smisliti, ja im pravne savjete neću davati, bar ne besplatno.
Međutim, prema nekim informacijama, žalbeni postupak protiv dozvola za Tominu gradnju je još u tijeku, a prosvjednici su već na ulici. To znači da su nevladine organizacije izašle na ulicu prije nego su dovršile borbu kroz institucije, prije nego su iscrpile sve domaće, a i strane instance apelacijskih vlasti. Nekako to ne razumijem. Uzimam u obzir da ne shvaćam bit aktivizma, ali ipak smatram da se prvenstveno borba treba voditi kroz institucije društva, neka upravna i sudska tijela dovrše svoj posao, pa kako odluče, tako će i biti, čega bi trebali biti svjesni i investitor i protivnici zahvata. Ako tu nema uspjeha, i građanski neposluh i prosvjedi su opravdana sredstva. Ovako, sve to meni djeluje nekako bukački, anarhično. Odbacivanje institucionalne borbe vodi prema anarhiji, anarhija može odvesti u nasilje. Srećom, to se ipak ne događa tako često.
Ipak ti prosvjedi djeluju prilično agresivno. „Ne damo Varšavsku!“ deklariraju prosvjednici. Ako ju ne daju, znači li to da je i svojataju? S obzirom da se već predstavljaju kao zaštitinici javnog interesa, znači li to da bi jednog dana mogli ustvrditi da je u javnom interesu da tuda nitko ne prolazi, čak ni pješke?
Sve se to meni ne sviđa baš. Makar stavovi bili opravdani, metode su radikalne i mogle bi poslužiti kao opasan presedan. Ono što mi se ne sviđa je i to što su ovo prosvjedi osim protiv vlasti i protiv pojedinca, odnosno investitora. Iako mi investitor nije nikako simpatičan, ne bih volio da se situacija pretvori u atmosferu linča. Investitor ipak ulaže svoj novac u ovaj zahvat, to je činjenica koja se treba poštivati, a na nadležnim tijelima je da izdaju dozvole kojima će se odrediti što investitor može izgraditi tamo za novac kojim raspolaže. Sviđalo se to kome ili ne, to je tako.
Za razliku od studentskih prosvjeda protiv školarina od prošlog ljeta koje sam smatrao sasvim opravdanim zbog borbe za neposredno vlastita prava i interese, ovi prosvjedi mi se nikako ne dopadaju. Stvari izlaze iz prihvatljivih okvira, izlaze izvan okvira institucionalne borbe i počinju nalikovati na političke pamflete. Sve mi se to nekako ne dopada. Zato ove prosvjede ne podržavam....
Post je objavljen 10.02.2010. u 23:48 sati.