aparatczykovi zapisi

Nakon dugih deset godina danas završava predsjednikovanje Stipe Mesića Republikom Hrvatskom. U svojoj 76. godini života Stipe Mesić završava svoju političku karijeru. Završava? Ne znam što bi još mogao raditi kao političar, a već ima i podosta godina.
A bogme imao je impresivnu i dugotrajnu političku karijeru, koja je počela još davne 1965. njegovim izvanpartijskim ulaskom u Sabor Socijalističke Republike Hrvatske. Uostalom, tko se još može uopće na svijetu pohvaliti da je bio predsjednik dvije države, a Stipe je predsjedao i predsjedništvom Jugoslavije u raspadu, i Republikom Hrvatskom do danas. Sličnu karijeru je imao još jedino pokojni Janez Drnovšek.
Bila je to politička karijera s puno kontroverzi i mijenjanja stavova, ali je se sveukupno može okarakterizirati uspješnom. Malo je ispadao iz onog sustava, pa je bio u zatvoru, pa je došao na vlast, pa je opet ispao iz sustava i zamjerio se svom gazdi Franji, pa je opet bio u nemilosti i opoziciji, pa su ga ljudi već malo i zaboravili, i onda je opet došao na vlast, koju nije puštao do dana današnjeg, kad mu ona prestaje silom Ustava. I po još nečemu će biti specifičan, a to je da je postao prvi bivši predsjednik Republike Hrvatske koji nije mrtav.
Vratimo se deset godina unatrag, u opći freak show predsjedničkih kandidata koji su se nadali naslijediti pokojnog doktora F.T. Tada me najviše bio strah da bi zloglasni Mate Granić mogao postati predsjednikom Hrvatske, ali srećom to se nije nikako moglo dogoditi. Ikona hrvatske nacionalne pobune iz sedamdesetih Dražen Budiša imao je najizglednije šanse postati drugim hrvatskim predsjednikom, ali je njegova politička zvijezda već tada, unatoč pobjedi na parlamentarnim izborima tonula u tamu i postajala crnom rupom. Nekako tada se dogodio taj famozni obrat, kada je Stipe Mesić neočekivano preuzeo vodstvo u predsjedničkoj utrci i pobijedio na izborima. Kako je došlo do tog raikonnenovskog obrata (aluzija na finale sezone Formule 1 2007. kad je Raikonnen u zadnjoj utrci „preskočio“ Hamiltona i Alonsa i postao svjetski prvak) politolozi još nisu pošteno proanalizirali. Legenda (koja se priča po Zadru, doduše) jest da je rast popularnosti prije izbora krenuo u Jazinama na tekmi Zadar- Split, kada je cijela dvorana počela skandirati „Stipe, Stipe“, a Stipe Mesić se ustao i pozdravio cijele Jazine (koje su zapravo skandirale Stipi Šarliji). Ova legenda priča se ipak samo po Zadru. Bilo kako bilo, Stipe je u drugom krugu pomeo Dražena Budišu, i time pokrenuo njegovo dugo i sporo političko umirovljenje. Stipe je na slijedećim izborima krajem 2005. pomeo i Jadranku Kosor, čije se političko umirovljenje još uvijek ne nazire. Čovjek je znao pobijediti na izborima, nema što.
Nakon deset godina predsjednikovanja, nije lako donijeti neku pametnu ocjenu njegova mandata. Istina je, kad imaš tako malo pravih ovlasti, onda je teško zajebati stvar. I tu je Stipi sasvim dobro išlo, iako je znao i iskakati iz svojih okvira i ovlasti. Volio je ulaziti u nepotrebne svađe i polemike, stvarao sasvim suvišne tenzije. Može se reči da se koristio svojom pozicijom da plasira neke ideje koje se neki drugi ipak ne bi usudili, a time se usput uspio posvađati sa mnogima. Znao je plasirati i neodmjerene, možda čak i nepristojne izjave. Ali takav je predsjednik bio Stipe. Dok su slovenci imali Drnovšeka, predsjednika freaka koji živi na planini i brije na neki new age, mi smo imali predsjednika zajebanta koji je pričao masne viceve. Teško mogu zamisliti Danila Türka da živi na planini, a još manje Ivu Josipovića da priča masne viceve.
Mislim da se sveukupno, s obzirom na ovlasti i okolnosti, Mesićevo predsjednikovanje može ocijeniti kao uspješno. Uspješno je proveo detuđmanizaciju predsjedničke pozicije, u međunarodnim okvirima Hrvatsku prikazivao kao pozitivnu i dobronamjernu zemlju. Ne znam koliko je njegova gospodarsko-diplomatska aktivnost zapravo bila korisna, ali neke je međunarodne veze ipak ostvario. Hrvatska ipak više nije ona mračna balkanska zemlja od prije desetak godina koju su sva ozbiljnija kretanja zaobilazila. Iako je uživao veliku popularnost, ipak nije uspio nadvladati podijele u društvu. Napravio je i par vrlo odlučnih poteza, a jedan od tih je bio umiroviti grupu visokih vojnih dužnosnika koji su za sebe mislili da su iznad sustava i da su mjerodavni ocijenjivati što je dobro a što zlo za Hrvatsku. Jedna ozbljna zemlja takve vojne zapovjednike ne treba. Pred kraj ovog zadnjeg mandata postao je nekako sklon propustima i gafovima, i sasvim nepotrebnim ispadima. Vidjelo se da mu je vrijeme za odlazak sa vlasti.
Kakav će predsjednik biti Ivo Josipović? Tek će se vidjeti. U politici vjerovatno sličan Mesiću, u nastupu zasigurno sasvim drugačiji. Ne sumnjam da će se dobro snaći na toj funkciji, a sada već i zna koje greške prethodnika ne treba ponavljati.
Ono u čemu će Stipu teško nadmašiti, to je njegov populistički način komunikacije, koji je Stipe valjda svladao još kao gradonačelnik Orahovice. Jednostavan i pristupačan s ljudima svih vrsta. Tako ga je i puležanski pop-glazbenik Šajeta opjevao u pjesmi koju posuđujem za naslov ovog posta. Mislim da tekst ide ovako-nekako: „Ja nisam vidio Tita maršala, nisam poznavao Franju generala, al zato sam se dobro znao sa Stipom, i bilo je stvarno cool s tim tipom.“
Mislim da se uglavnom mogu složiti sa Šajetom.