aparatczykovi zapisi

Iako sam mu predviđao komercijalni uspjeh, nisam očekivao da će „Avatar“ redatelja Jamesa Camerona potaknuti toliko različitih javnih rasprava. Ove subote u Jutarnjem se javio čak i slovenski pop-filozof Slavoj Žižek koji je krenuo tumačiti Cameronov specijalnoefektni filmski tour-de-force kao nekakvu paradigmu potrage za seksualnim patnerom. Bullshit?!?!
Mislim, nije da se uopće želim intelektulano uspoređivati sa takvom veličinom kao što je Žižek, ali „Avatar“ kao put liječenja impotencije hendikepiranog heroja sa iskvarenog svijeta, pa to mi stvarno nakon gledanja filma nije palo na pamet. Ali, ne isključujem da film na metarazini odašilje i takvu poruku.
Nakon gledanja „Avatara“ prvo što sam doživio bio je napor, napor mojih očiju da podnesu višesatnu trodimenzionalnu projekciju i dodatne naočale ponad mojih dioptrijskih. Drugo što mi je palo na pamet je da je film tehnički zaista sjajno izveden, i da 3D tehnologija prvi puta zaista ima učinka, ali da bi „Avataru“ stvarno dobro došao bolji scenarij.
Nesposoban vidjeti skrivene psihoanalitičke poruke, koje mogu percipirati samo oni na višim razinama, poput Žižeka, film sam doživio kao svojevrsni new age manifest, interplanetarni „Ples sa vukovima“. Nevjerovatno je kako hollywoodski američki autori manifestiraju „kolektivnu krivnju“ vlastitog naroda za grijehe njegove prošlosti i sadašnjosti. Ovoga puta je autor odlučio vrlo grubo kazniti svoju vrstu, protjerati ih iz raja koji su došli oskvrnuti, dajući priliku samo rijetkim pokajnicima da ostanu, poput glavnog junaka, paraliziranog istrošenog plaćenika, kojem je u novom svijetu dana nova prilika, da se uzdigne u novi modalitet života.
Kevin Costner tu priliku nije imao u „Plesu s vukovima“, njegov je svijet bio osuđen na propast. Stoljećima kasnije, zbog tih i takvih grijehova, civilizacija koju znamo će odklizati u propast. Nemoralne korporativne imperijaliste, koji su posisali resurse vlastitog planeta, pobjeđuju vrli domorodci, zahvaljujući tome što su „jedno“ s prirodom (dapače, mogu se s vlastitim ekosustavom i pojedinim životinjama koje im služe spojiti putem svojevrsnog USB-a). Nekako su mi te new age Gaia spike smaračile cijeli film. Bezveze i već viđeno. Iskreno, ne vjerujem da inteligentna i civlizirana bića (što stanovnici planeta Pandora, Na'aviji, neupitno jesu) mogu biti jedno s prirodom, ili se povinovati njenim zakonima. Zakoni prirode su selekcijski okrutni i nemilosrdni, a Cameron domoroce prikazuje ipak kao suosjećajna i ponosna bića.
Zanimljivo je da su neki ljudi s kojima sam razgovarao o ovom filmu rekli da ih podsjeća na „Pocahontas“, jednu ipak prilično tužnu priču koju su američki iskrivitelji stvarnosti, poput Disneya, uzdigli na razinu nacionalnog mita. Nisam primjetio tu sličnost, ali mi je na pamet pao divan film velikog redatelja, vrlo različitog od ovdje spominjanog Camerona, Terrencea Mallicka „Novi svijet“, koji sudbinu indijanske princeze tumači u prilično tužnom svijetlu, napuštanja vlastite zajednice i umiranja u nekom drugačijem načinu života. U tom smislu je dobro Žižek primjetio, da bi bilo zanimljivo vidjeti nastavak „Avatara“ u kojem bi se glavni junak ipak prisjetio svoje dekadentne ljudske strane, a time vjerovatno stvorio nemir u savršenom svijetu u kojem živi. Svaka stvarnost prije ili kasnije razočarava, a možda bi se to ubrzalo splasnućem seksualne strasti za kojom, prema Žižeku, traga glavni junak.
Jedna sasvim posebna tema koju otvara „Avatar“, ali i mnogi drugi filmovi, jest percepcija virtualne stvarnosti, paralelizam svjetova u kojem junaci žive. Nisam gledao „Surogate“ nažalost, pa mi se ne čini da imam dovoljno štofa za pisati o tome, ali mi se s druge strane čini da to sve više proživljavamo u vlastitim životima, sve više prihvačajući virtualnu stvarnost kao jedinu pravu stvarnost. Weird!
I tako, „Avatar“, od Žižeka nazvan „pokaznom vježbom hollywoodskog marksizma“, juriša na simbol hollywoodske konzervativnosti i predvidljivosti- Oscara, tu potvrdu trijumfa produkcije i marketinga.
Inače, meni je Jim Cameron legenda. Veliki autor, ne samo u komercijalnom smislu, nažalost taj komercijalni element je sklon prevladati. Da bi pokrio veletroškove „Titanica“ morao ga je snimiti oko nadasve bljutave i višestruko prožvakane međuklasne ljubavne priče, jer se tako najpouzdanije privlače najšire narodne mase u kina. A ta sva priča oko "Titanica" imala je potencijal biti paradigma slabosti i izgubljenosti čovjeka u modernom svijetu, međutim svi je pamte samo po Leu i Kate, u čijem površnom odnosu je nedostajalo bilo kakve drame.
S druge strane, Jim Cameron je razvio neke od najjačih ženskih likova koje filmska povijest pamti, Sarah Connor u „Terminatoru I i II“ i Ellen Ripley u „Aliens“, na neki način vjerovatno prema idealu žene koje ga privlače: snažne individualke, ratnice same kreiraju svoju sudbinu i svoju budućnost, ali ipak ostaju pri tome ženstvene. Izgleda da Jim Cameron i ja volimo sličan tip žena... Spomenuo bih još i da je romantični odnos Ellen Ripley i vojnika Dwaynea Hicksa u „Aliens“ jedan od najsofisticiranijih u filmskoj povijesti (za razliku od Lea i Kate), iako se naslućuje u samo jednoj kratkoj sceni filma.
Jedna od Cameronovih ratnica također kandidira za Oscara. Kathryn Bigelow jedna je od Cameronovih bivših supruga. Početkom devedesetih svaki je pravi filmofil obožavao Kathryn Bigelow nakon što je u „Paklenom valu“ ocrtala mračnu stranu kalifornijske surferske scene, i pružila pokojnom Patricku Swayzeu priliku da se okuša kao karizmatični negativac i odigra svoju najbolju ulogu. Iako im se brak raspao, izgleda da su ostali u dobrim odnosima, s obzirom da joj je napisao scenarij za sada također legendarni futuristički triler „Strange days“. Njen film „Hurt locker (Narednik James)“ svojevrsni je manifest protiv američkog interveniranja u sudbine drugih naroda (ratova u Iraku i Afganistanu). Po svemu, film puno manje pretenciozan i prizemniji od „Avatara“, ali ništa manje efektan. Dapače, film u kojem probleme glavnog junaka možete shvatiti, a možda se s njima i identificirati. To mi nikako nije uspjelo kod „Avatara“, pa čak ni s tim Žižekovim traganjem za seksualnim partnerom.