aparatczykovi zapisi

Već se dugo spremam napisati ovaj post, iako ne tako dugo koliko traje ova priča o kojoj bi htio nešto reči. A ta priča traje već predugo..
U zadnje vrijeme novine, poglavito Jutarnji list, ali i dobar dio ostalog medijskog prostora, u velikom su postotku okupirani obilježavanjem tridesetogodišnjice lista Polet. Tako u više brojeva Jutarnjeg raznorazni razgovori sa nekadašnjim urednicima Poleta, čak i kopije članaka, izložbe fotografija, filmovi. Opće bombardiranje informacijama o jednoj ipak povijesno značajnoj tiskovini. Bombardiranje informacijama, ali na neki način i emocijama, onih koji su bili protagonisti tog vremena.
Nisam se baš previše iznenadio tom obljetnicom. Svako malo slavimo obljetnicu nečega takvoga. Prvo se obilježavalo 25 godina Novog vala, pa 30 godina Novog vala, pa ne znam, 28 godina od prvog brijanja ispred „Zvečke“, 28 godina od koncerta Azre u Kulušiću, pa ovo, pa ono, pa sad i trideset godina Poleta.
Iako ne mogu reči da mi nije draga ta muzika, da ne volim čuti sve te bendove i sve te zvukove toga za domaću mjuzu značajnog vremena, nekako mi je već dozlogrdilo stalno slušati priče o tome. Već mi je postalo dosadno da se od mladosti jedne generacije pravi nacionalni mit. Mit koji zapravo nastaje iz nostalgije jedne generacije za svojom mladošću, za svojim „Glory days“, kako bi to lijepo rekao Bruce Springsteen.
Ne volim dijeliti generacije na sretne i nesretne, ali mora se priznati da neka razlika postoji. Generacija koja je stvarala zvukove Novog vala, koja je stvorila Polet, i na neki način obilježila urbanu kulturu na ovim područjima bila je u nekim stvarima sretnija od onih generacija prije, a posebno onih poslije. Generacije prije živjele su u relativno represivnom režimu, i u popriličnoj bijedi. Imali su i nacionalni peh poznat i kao „Hrvatsko proljeće“ od kojeg se mnogi nisu oporavili. Prostor djelovanja im je bio sužen, isto tako i svijet u kojem su se kretali. Generacije poslije novovalnih već su živjele u krizi i osjećale su nemir zbog budućnosti koja nije izgledala dobro. Kasnije se dogodio rat i svaka je perspektiva stavljena na čekanje. Generacije koje su stvorile Novi val i sav taj kulturni pokret kraja sedamdesetih i ranih osamesetih živjele su u relativno uređenom sustavu, s relativno prigušenom represijom, u relativno funkcionalnoj ekonomiji koja je komfor osiguravala stranim kreditima. U takvim uvjetima lako je stvarati i biti kreativan, kada imaš slobodu od stalnog straha za vlastitu egzistenciju. Možda ekstremne i loše situacije dobro djeluju na individualnu kreativnost, ali za kolektivnu, generacijsku kreativnost potreban je osjećaj učmale sigurnosti, onaj koji je vladao u tim vremenima. Onaj kojeg današnje generacije ne poznaju, i nikad ga neće upoznati. Danas je to sve nekako drugačije, ipak borba za opstanak zauzima većinu vremena.
No dosta o generacijskoj razlici.. O samome časopisu Polet zapravo ne znam mnogo, a da budem iskren i ne zanima me previše, nekako su mi iz tog vremena faktografski i historijski zanimljiviji za čitati Džuboks ili Ritam, pa i Start. Ono malo Poleta što sam vidio nalikovalo mi je na fanzine, ali tako su otprilike izgledali i neki ambiciozni izdavački projekti meni bližih vremena, poput Pulsa ili Nomada. Ono jedino što osobno pamtim vezano uz Polet bilo je urlanje kolportera negdje na uglu Ilice i Frankopanske davne 1981., a ja sam kao šestogodišnji klinjo mislio da to neko po ulici zaziva nekoga tko se zove Bole, a Bole se nikako ne odaziva...
U svakom slučaju iz Poleta su razvili stvarno kvalitetni novinari i autori, koji su kasnije postali dio establishmenta, što je sasvim normalan put razvoja jer svi zapravo težimo biti dio establishmenta, jedino što nekima to nikako ne uspjeva.... I čini mi se da nas baš taj establishment permanentno gnjavi nostalgijom za svojom mladošću. I to je opet jedno sasvim legitimno gnjavljenje.
Nema u tome zapravo ništa loše, samo što ne valja kad se s time pretjera, jer onda ipak postane dosadno.

Dojmljivo je vidjeti da prosvjed studenata Filozofskog faksa protiv školarina na redovno studiranje i dalje traje. Tri tjedna je stvarno impresivno vrijeme za jednu underground akciju, što znači ozbiljnu i kvalitetnu organizaciju. Iako ostvarenje njihova cilja nije izvjesno, u jednome su sigurno uspjeli. Uputili su poruku hrvatskoj javnosti, koja je sigurno ostavila traga.
Podržavam njihova nastojanja, otprilike iz istih razloga kao i Stipe Mesić. Ako sam ja imao pravo na besplatno studiranje, zašto ne bi i oni? Uostalom, kad se sjetim kakva je bila kvaliteta studiranja na pravnom faksu u moje vrijeme, pitam se tko bi uopće plaćao za tako što?
Podržavam njihove stavove i želje, ali ne bih im se pridružio.. Nekako nemam povjerenja u revolucije. Revolucije jedu svoju djecu, ali i kote raznorazne Dražene i Budiše.. Moja generacija nije bila sklona revolucijama i socijalnom buntu, u doba školovanja bile su devedesete i bilo je društveno neodgovorno podizati nekakve revolucije. Tada je valjalo preživjeti, i prilagoditi se. Evolucija, možda je bolja stvar nego revolucija, ali zato duže traje i nije ni približno tako medijski atraktivna. Ne znam, makar liberal i demokrat po izjašnjavanju, u dubini duše ja sam ipak konzervativac, revolucije jednostavno nisu moja šalica čaja...
Ali dobro je da se nešto događa, da se malo uzburka ova učmala močvara u koju je hrvatsko društvo utonulo, i dobro je da to komešanje izazivaju studenti, one generacije koje dolaze. Uza sva sranja koja se događaju, Hrvatska je postala društvo onih koji promatrajući sve te pizdarije samo nemoćno sliježu ramenima (autor ovih redaka nije isključen od toga). Premijer je nedavno smanjio plaću svima nama koji plaću primamo iz državnog proračuna. I nikom ništa. Dok se javne službe spremaju na štrajk, državni službenici uopće ne reagiraju. Donekle se slažem s tom odlukom, i ako je u općem interesu smanjenje moje plaće onda mi to neće teško pasti. Ali očekujem ravnomjeran raspored tereta recesije i na ostale segmente društva, zašto bi se samo nama koji primamo plaću iz proračuna smanjivala plaća?
Iako ova dugotrajnost studentskih prosvjeda i blokade nastave upućuje na visok stupanj odlučnosti studenata u postizanju svojih ciljeva, lako je upasti u zamku smisla vlastitog prosvjeda. Studenti bi trebali što prije poraditi na realizaciji svojih ciljeva, jer bi se u protivnom mogli u očima javnosti pretvoriti od boraca za pravo i jednakost u lijene lumpenproletere koji prosvjeduju jer im se ne da učiti za ispite. Nadam se da im se to neće dogoditi.
I naposlijetku, ovaj naslov mi je pao na pamet jer mi se u zadnje vrijeme kadgod se spomenu studentski prosvjedi u glavi vrti ona Haustorova stvar „Sejmeni“.
„U nama vrijeme se mijenja, i svi su opet spremni da se bore za san. U nama vrijeme se mijenja, sa barikada reči ćemo No passaran!.... Kad dođe vrijeme za to....“ I vrijeme je došlo, i lagano prolazi... Sejmeni su turski policajci, čuvari zatvora, naučio sam to od Meše Selimovića u „Derviš i smrt“. Srećom, ni po kojega od prosvjednika nisu došli nikakvi sejmeni, niti je itko donio lance za okivanje. Možda je to već znak da društvo u kojemu živimo ipak napreduje...