aparatczykovi zapisi

Bila je to česta tema u određenim krugovima u zadnje vrijeme, rasprava o tome mogla se čuti na najnevjerovatnijim mjestima.. U proteklih mjesec i nešto European personal selection office (EPSO) proveo je prvi krug testiranja na velikom natječaju za ugovorne djelatnike u tijelima EU. Dakle, sprema se prva velika tranša Rvata koja će se zaposliti u tijelima Europskih zajednica.
Iako se još ne ide na službenička mjesta, jer Hrvatska još nije punopravni član EU, otvara se stanoviti broj ugovornih mjesta. Na određeno vrijeme doduše, ali i to je prilika...
Mnogi, osobito ekipa u državnoj upravi, o ovome bruje već mjesecima. „Kada si na Epsou?“ postalo je nekako vrlo često pitanje. Ima nešto u tome, biti u prvoj generaciji koja je otišla raditi „gore“. „Gore“ je nekako već uobičajeni sleng uglavnom za Bruxelles, ali i za Strasbourg i Luxembourg, mjesta gdje se uglavnom nalaze europske institucije. Hrvatska može uskoro očekivati novi odljev ljudi u emigraciju, ali ovaj puta to neće biti slabo kvalificirana radna snaga koja odlazi trbuhom za kruhom u gastarbajt, nego visoko kvalificirana i obrazovana ekipa. Moglo bi se dogoditi da još visoko obrazlovanih ljudi ode iz zemlje, ali ove na vlasti očigledno nije briga za to kad uvode školarine za visoku naobrazbu tako da što manje ljudi ide studirati kako bismo u konačnici imali još manje visoko obrazovanih.
Osobiti interes za ovaj natječaj pokazala je ekipa iz državne uprave, posebno oni iz radnih skupina za pripremu pretpristupnih pregovora, koji su i iznijeli dobar dio tehničkog i stručnog dijela pregovora na svojim leđima. Nakon napornog rada na usklađivanju i svih propisa koje smo izradili, logično je pokušati iskoristiti tu priliku koja se pruža.
Nevjerovatna je ta privlačna snaga zapada, toga reda i prosperiteta kojeg (barem prividno) nudi. Ponekad mi se čini da su se iz istih razloga i horde barbara s istoka kretale prema svjetlosti Rima u ranim stoljećima prvog tisućljeća nakon Krista. Na kraju su sve te horde barbara dopriijele propasti Rimskog carstva. Hoče li sva ova navala istočnjaka i južnjaka dovesti EU u položaj poput ondašnjeg Rimskog carstva, odnosno do njegovog raspada, to čemo tek vidjeti. Zasada je važno da krenemo prema tamo pa što bude!

Otprilike u ovo vrijeme prije kakvih 12 godina našao sam se u Parizu. Bio je to tjedan nakon Uskrsa koji se čudno poklapao s prvim svibnjem. Jedno od onih jeftinih i nekomfornih putovanja koje je organizirala škola stranih jezika za svoje frankofone grupe. Stave te u autobus na nekih 24 sata putovanja i sav sjeban stižeš u Pariz. Bilo je to davno, jedno drugo vrijeme, drugi uvjeti i način života. Bio sam student treće godine ponavljač, na predsjedničkim izborima svi su očekivali Tuđmana kao ponavljača mandata. Bila je to 1997., neka čudna godina.
Sjećam se otprilike toga vremena, i toga putovanja. Znam da sam u to vrijeme podosta slušao Roxy Music. Ne sjećam se baš što sam tada čitao, ako sam uopće išta čitao.. Ne sjećam se baš što mi je padalo na pamet tada, bojim se ništa dobro.
Pariz vjerovatno uvijek ostavlja dobar dojam, sjećam se da je na mene ostavio. Mislim da u to doba nisam baš puno putovao, prije se nije moglo, zbog nedostatka novaca ali i drugih razloga. Pamtim još uvijek neke dojmove, neke slike, gužvu u latinskoj četvrti, noć koja kasno pada u proljeće toliko sjeverno od Zagreba, lijepu plavokosu irkinju s povezom preko oka kojega je izgubila u prometnoj nesreći s kojom sam pričao u dvorištu Louvrea. Iz današnje perspektive čini mi se to toliko davno kao da se nikada nije ni događalo. Znam da se događalo i da sam bio tamo, samo što se u ovih dvanaest godina toliko toga dogodilo da više ni u što od toga nisam siguran.
Dok sam vrtio u glavi ovaj događaj iz davne prošlosti, svirajući si neke stvari od Roxy Musica, pao mi je na pamet neobičan slijed okolnosti... Možda je to putovanje, koje meni predstavlja neku točku u vremenu od koje mogu percipirati promjene, zapravo imalo i neki drugi smisao. Moje putovanje u Pariz kasnije će pomoći da se upozna jedan par koji je i dan-danas skupa, ali to spada u neku sasvim drugu priču.