Otprilike u ovo vrijeme prije kakvih 12 godina našao sam se u Parizu. Bio je to tjedan nakon Uskrsa koji se čudno poklapao s prvim svibnjem. Jedno od onih jeftinih i nekomfornih putovanja koje je organizirala škola stranih jezika za svoje frankofone grupe. Stave te u autobus na nekih 24 sata putovanja i sav sjeban stižeš u Pariz. Bilo je to davno, jedno drugo vrijeme, drugi uvjeti i način života. Bio sam student treće godine ponavljač, na predsjedničkim izborima svi su očekivali Tuđmana kao ponavljača mandata. Bila je to 1997., neka čudna godina.
Sjećam se otprilike toga vremena, i toga putovanja. Znam da sam u to vrijeme podosta slušao Roxy Music. Ne sjećam se baš što sam tada čitao, ako sam uopće išta čitao.. Ne sjećam se baš što mi je padalo na pamet tada, bojim se ništa dobro.
Pariz vjerovatno uvijek ostavlja dobar dojam, sjećam se da je na mene ostavio. Mislim da u to doba nisam baš puno putovao, prije se nije moglo, zbog nedostatka novaca ali i drugih razloga. Pamtim još uvijek neke dojmove, neke slike, gužvu u latinskoj četvrti, noć koja kasno pada u proljeće toliko sjeverno od Zagreba, lijepu plavokosu irkinju s povezom preko oka kojega je izgubila u prometnoj nesreći s kojom sam pričao u dvorištu Louvrea. Iz današnje perspektive čini mi se to toliko davno kao da se nikada nije ni događalo. Znam da se događalo i da sam bio tamo, samo što se u ovih dvanaest godina toliko toga dogodilo da više ni u što od toga nisam siguran.
Dok sam vrtio u glavi ovaj događaj iz davne prošlosti, svirajući si neke stvari od Roxy Musica, pao mi je na pamet neobičan slijed okolnosti... Možda je to putovanje, koje meni predstavlja neku točku u vremenu od koje mogu percipirati promjene, zapravo imalo i neki drugi smisao. Moje putovanje u Pariz kasnije će pomoći da se upozna jedan par koji je i dan-danas skupa, ali to spada u neku sasvim drugu priču.
Post je objavljen 19.04.2009. u 01:04 sati.