Mind the generation gap
Već se dugo spremam napisati ovaj post, iako ne tako dugo koliko traje ova priča o kojoj bi htio nešto reči. A ta priča traje već predugo..
U zadnje vrijeme novine, poglavito Jutarnji list, ali i dobar dio ostalog medijskog prostora, u velikom su postotku okupirani obilježavanjem tridesetogodišnjice lista Polet. Tako u više brojeva Jutarnjeg raznorazni razgovori sa nekadašnjim urednicima Poleta, čak i kopije članaka, izložbe fotografija, filmovi. Opće bombardiranje informacijama o jednoj ipak povijesno značajnoj tiskovini. Bombardiranje informacijama, ali na neki način i emocijama, onih koji su bili protagonisti tog vremena.
Nisam se baš previše iznenadio tom obljetnicom. Svako malo slavimo obljetnicu nečega takvoga. Prvo se obilježavalo 25 godina Novog vala, pa 30 godina Novog vala, pa ne znam, 28 godina od prvog brijanja ispred „Zvečke“, 28 godina od koncerta Azre u Kulušiću, pa ovo, pa ono, pa sad i trideset godina Poleta.
Iako ne mogu reči da mi nije draga ta muzika, da ne volim čuti sve te bendove i sve te zvukove toga za domaću mjuzu značajnog vremena, nekako mi je već dozlogrdilo stalno slušati priče o tome. Već mi je postalo dosadno da se od mladosti jedne generacije pravi nacionalni mit. Mit koji zapravo nastaje iz nostalgije jedne generacije za svojom mladošću, za svojim „Glory days“, kako bi to lijepo rekao Bruce Springsteen.
Ne volim dijeliti generacije na sretne i nesretne, ali mora se priznati da neka razlika postoji. Generacija koja je stvarala zvukove Novog vala, koja je stvorila Polet, i na neki način obilježila urbanu kulturu na ovim područjima bila je u nekim stvarima sretnija od onih generacija prije, a posebno onih poslije. Generacije prije živjele su u relativno represivnom režimu, i u popriličnoj bijedi. Imali su i nacionalni peh poznat i kao „Hrvatsko proljeće“ od kojeg se mnogi nisu oporavili. Prostor djelovanja im je bio sužen, isto tako i svijet u kojem su se kretali. Generacije poslije novovalnih već su živjele u krizi i osjećale su nemir zbog budućnosti koja nije izgledala dobro. Kasnije se dogodio rat i svaka je perspektiva stavljena na čekanje. Generacije koje su stvorile Novi val i sav taj kulturni pokret kraja sedamdesetih i ranih osamesetih živjele su u relativno uređenom sustavu, s relativno prigušenom represijom, u relativno funkcionalnoj ekonomiji koja je komfor osiguravala stranim kreditima. U takvim uvjetima lako je stvarati i biti kreativan, kada imaš slobodu od stalnog straha za vlastitu egzistenciju. Možda ekstremne i loše situacije dobro djeluju na individualnu kreativnost, ali za kolektivnu, generacijsku kreativnost potreban je osjećaj učmale sigurnosti, onaj koji je vladao u tim vremenima. Onaj kojeg današnje generacije ne poznaju, i nikad ga neće upoznati. Danas je to sve nekako drugačije, ipak borba za opstanak zauzima većinu vremena.
No dosta o generacijskoj razlici.. O samome časopisu Polet zapravo ne znam mnogo, a da budem iskren i ne zanima me previše, nekako su mi iz tog vremena faktografski i historijski zanimljiviji za čitati Džuboks ili Ritam, pa i Start. Ono malo Poleta što sam vidio nalikovalo mi je na fanzine, ali tako su otprilike izgledali i neki ambiciozni izdavački projekti meni bližih vremena, poput Pulsa ili Nomada. Ono jedino što osobno pamtim vezano uz Polet bilo je urlanje kolportera negdje na uglu Ilice i Frankopanske davne 1981., a ja sam kao šestogodišnji klinjo mislio da to neko po ulici zaziva nekoga tko se zove Bole, a Bole se nikako ne odaziva...
U svakom slučaju iz Poleta su razvili stvarno kvalitetni novinari i autori, koji su kasnije postali dio establishmenta, što je sasvim normalan put razvoja jer svi zapravo težimo biti dio establishmenta, jedino što nekima to nikako ne uspjeva.... I čini mi se da nas baš taj establishment permanentno gnjavi nostalgijom za svojom mladošću. I to je opet jedno sasvim legitimno gnjavljenje.
Nema u tome zapravo ništa loše, samo što ne valja kad se s time pretjera, jer onda ipak postane dosadno.
|
