aparatczykovi zapisi

Prošlo je dosta vremena, skoro godinu dana, otkako sam Ti se obratio ovim putem. Vrijeme je prolazilo i svašta se događalo. U neko doba si postao okosnica moje karijere, ali si zapravo bio teško breme svakome tko te morao ponjeti. A neki od nas su Te nosili, padajući pod pritiskom i kršeći svoja leđa pod tvojom težinom, a Ti si rastao i postajao sve teži i teži za podnijeti. I svakakve smo muke podnosili, uvrede trpili, doživljavali razna profesionalna poniženja, putujući na tom putu s Tobom. Koja sam sve govna pojeo, s kime se sve posvađao, tko mi je sve jebao mater, kome sam sve ja jebao mater, stvarajući Te. I što su drugi napravili od tebe, prilagođavajući Te nekim svojim idejama i potrebama. Radio sam na Tebi od samog početka, iscrtao prvu skicu, udario prvu lopatu, bio si mi sjena kroz mnoge moje teške trenutke, ali i svjedok mnogih lijepih dana. Kada je cijela moja priča koje si i Ti bio određeni dio postala meni samome presložena te sam osjetio da se moram povući u osamu učenja za pravosudni, napustio sam Te i prepustio Te drugima. Kada sam se vratio i dalje si me čekao, sada ogroman i monstruozan. Postao si pravo čudovište, kako po sadržaju tako i po formi u kojoj su te posložili, nezgrapan i težak za čitanje. Jednom ću se uspjeti sjetiti svih faza tvoje izrade, svih tih momenata dok se na Tebi radilo, svih problema koje je rad na Tebi nosio. I što je najbolje, nitko nije siguran što Tvoja primjena donosi. Koštao si živaca i mene i sve druge koji su na Tebi radili, ali ponajviše one koji su na Tebi od početka. Taj napor je sada gotov, taj trud je završen. Sada si pred svima, i može te se vidjeti ovdje!

Post na početku, post na kraju sezone, a bilo je štošta i za pisati tijekom sezone, ali nekako nisam ništa pisao.
Završila se jedna od najluđih sezona u Formuli 1 koje pamtim. Dobro sam prognozirao, još prošlog proljeća, da bi ove sezone moglo biti svega. Istina, nije bilo baš svega, ali bilo je puno toga. Nije bilo svega jer su igrale samo dvije momčadi, Ferrari i McLaren, a ostali su bili samo prolaznici. Na pobjedničko postolje penjalo se samo 4 vozača, ali u relativno ravnomjernim omjerima, što je učinilo sezonu fascinantnom. Unatoč pobjedi na otvaranju u Australiji (vidi post) nisam tipovao na ledenog finca Kimija Raikonnena. Činilo mi se da nema štofa za biti svjetski prvak, da olako gubi trke i bodove, da je sklon izlijetanju i sjebavanju auta. Da nije osobito pametan, eto.
Razuvjerio me, nema što.
Pritajeno se uvukao ispred glavnih kandidata i iskoristivši njihove sukobe i disfunkcije u momčadi osvojio naslov prvaka. A da nitko nije ozbiljno računao na njega. Sve me ovo podsjeća na mislim 1987. U magli se sjećam te sezone, opasno se tipovalo na Mansella, bio je stvarno odličan, Williams Honda je bio odličan. Ali odličan je bio i Nelson Piquet, i smatrao je da on ima pravo na naslov svjetskog prvaka jednako kao i Mansell. Osobito nije htio raditi za Mansella, engleza u engleskoj momčadi, on, brazilac i dvostruki svjetski prvak. Tako su oni jebali jedan drugoga u mozak, primjerice ulazeći u boks kad bi onaj drugi bio na redu i slične pizdarije. Njihove sukobe je iskoristio Alain Prost i progurao se sa slabijim McLaren Porscheom na mjesto svjetskog prvaka, u zadnjoj utrci.
Veliki antagonizmi velikih vozača u velikim momčadima. Bilo je toga, osim Mansella i Piqueta bili su to Dider Pironni i Giles Villeneuve,Damon Hill i Jacques Villeneuve, i onaj najveći od svih antagonizama Alain Prost i Ayrton Senna. Ova potonja dvojica su zaista voljela udarati jedan u drugog, čak i nakon što je Prost otišao u Ferrari.
Kraj ove sezone je imao svoje gubitnike, mnogo više njih nego dobitnika. Prvenstveno g. Ron Dennis. Em su mu sudskom odlukom oduzeti svi konstruktorski bodovi, em nije ni prvak iz njegove momčadi. Stvarajući lošu atmosferu u momčadi Ron je izgubio sve. Igrao je prljavo i to mu se vratilo. Rijetka i poetska pravda u svijetu megabiznisa. Ron bi se stvarno trebao zamisliti, a tako bi trebali i sponzori McLarena i uprava Mercedesa, kako je moguće da sa najboljim autom i dva vodeća vozača u poretku, izgubi svjetsko prvenstvo.
Drugi među gubitnicima je Fernando Alonso. Bivši svjetski prvak. Ove sezone prikazao se u pravom svjetlu, kao pičkica. Serući po vlastitoj momčadi. Istina, nije mu bilo lako kao španjolcu u britanskoj momčadi, ali došao je sa poputbinom dvostrukog svjetskog prvaka, i nije uspio opravdati ugled. Ponio se kao uvrijeđena junferica više puta, uglavnom kenjajući po vlastitoj momčadi u novinskim reportažama. Pokazao se i kao vrlo prljav vozač na stazi, par puta skoro pa izgurujući pojedine vozače, osobito Hamiltona, ponašanje koje se često pripisivalo velikom Michaelu Scumacheru. Veliki vozači nisu uvijek finjaci, osobito ne na stazi. Uglavnom, prilično je zasluženo izgubio naslov svjetskog prvaka.
S druge strane iako je izgubio naslov prvaka u zadnjoj utrci, pretežno vlastitom greškom, a vodio je praktički cijelu sezonu, Lewis Hamilton nikako nije gubitnik. Ovakva debitantska sezona se rijetko viđa, osvojio je skoro sve ljubitelje Formule 1 svojom sjajnom vožnjom. Tako počinje jedna potencijalno velika karijera. Učinio je Alonsa potrošenim i suvišnim u McLarenu i doslovno ga izgurao iz momčadi, iako ga je ovaj par puta pokušao izgurati sa staze. Na kraju je platio danak neiskustvu i naslov mu je iskliznuo iz ruku. Ali to nije bitno jer mu mnogi naslovi tek predstoje, on je skrenuo pažnju na sebe kao favorita ove sezone i nikako nije gubitnik.
Ferrari? Pobjednik, čak i konstruktorski, makar nezasluženo jer bi McLaren imao više bodova da mu nisu svi oduzeti sudskom odlukom. Kimi Raikonnen i dalje nije tip na kojeg ja tipujem. Ovaj put mu je uspjelo, nadmudrio je svijet Formule 1 i dokopao se naslova. I dalje hladni finac, kao da se uopće ne raduje tim pobjedama i tom naslovu. Schumacher je svaku pobjedu slavio sa timom i prvo se njima obraćao kad bi istupio iz bolida. Kimi nije posebno reagirao, a možda je i sam iznenađen svojim naslovom, makar mora biti svjestan da je njegov naslov uvelike posljedica situacije u McLarenu. Velika je pomoć brazilski vodonoša Felipe Massa, kojeg se može svrstavati u gubitnike već dugo, jer je davno izgubio sve šanse da se natječe za svjetskoga prvaka.
Prva sezona postschumacherovske ere je zaista bila fantastična. Što donosi budućnost? Uvrijeđeni Fernando Alonso se vraća pod sigurne Briatoreove skute i s razumom se može očekivati da će mu Renault znati pripremiti bolid s kojim može pobjeđivati. Lewis Hamilton godinu dana iskusniji si neće više dopuštati početničke greške. U Ferrariju su uvidjeli da postoji život i nakon Michaela Schumachera, a Raikonnen i Massa su se definitivno ufurali u pobjede. Možda se razvije čak 5 kandidata za pobjednička postolja, ovisno i o tome tko će biti suvozači Hamiltonu i Alonsu. A ako BMW uspije napraviti korak naprijed prema pobjedama, a sa Heidfeldom i Kubicom to sigurno može, ako se Williams konačno vrati, ako Honda ponovno profunkcionira, ako Toyota uspije složiti konkurentan bolid, ako Red Bull popravi pouzdanost, onda bi to mogla biti sezona još jača i od ove.
Ali to još moramo čekati, jer duga je zima pred nama....

Fascinira zapravo, taj grad. Jednostavno ne možete ostati ravnodušni kada ulazite u Beograd. Možda je to ta blizina urbane cjeline, koja slijedi nakon puno kilometara vožnje po hrvatskoj provinciji, istoku Hrvatske koji vas uzima već negdje nakon Novske. Simptomatično je, a sasvim slučajno, zaustavismo se prije granice na istoj pumpi kao i prije godinu dana. Sredanci, negdje nakon Slavonskog Broda, a prije Županje. Ne treba ti puno da na tom starinskom odmorištu skužiš kako nisi u Zagrebu i nisi u urbanoj okolini, ovdje ljudi drugačije rezoniraju. Praćeni kišom brzo prođosmo granicu, i za tili čas se nađeš sa hrpom prastarih vozila na cesti, od kamiona do „jugića“. Nevjerovatno je što se sve može naći u prometu u Srbiji, od pravih „oldtimera“, skoro pa muzejskih primjeraka automobila, do smeća koje samo može na odlagalište. Nagleda se čovjek svega, pa i cigića na nevjerovatnim prometalima, poznatih iz nekih forvarduša. Opet, sve je više i novijih pa i luksuznijih auta, a osobito me dojmio Dodgeov salon gdje se može nabaviti europska inačica američkih uličnih monstruma.
Ulazak u Beograd može impresionirati, taj sve agresivniji promet, te zgradurine Novog Beograda, Beogradska Arena, legendarni Sava Centar i svi koncerti tamo održani (i svi kongresi CK SKJ, uključujući legendarni XIV.). Beogradski promet je priča za sebe, nije za one tankih živaca, a ni one nedovoljno iskusne i nedovoljno odlučne. Čak i najbolji među nama se znaju zajebati, posebice na složenim prometnim petljama kao što je ona poznata i kao Autokomanda. Posebna je prometna avantura proći trg Slavija, osobito u doba dana kad je gužva u prometu, a to je skoro svako doba. Kružni tok u kojem se siječe barem 6 ulica, bez iscrtanih linija, u kojem osim automobila sudjeluju i autobusi, trolejbusi i tramvaji. Frustrirajuće, kao da polažeš vozački. Srećom, dobra stvar kod Beograda, njegov svojevrsni trademark, su jeftini taksiji. Za sitnu lovu te dovede gdje treba, a lako ih je zahaltati jer se voze posvuda. Meni je osobito simpatična neka taksi firma koja fura crvene „Stojadine“. Pješačke rute su uvijek zahtjevne, u ovom gradu je sve veliko. Razdaljine su velike, avenije su široke, zgrade često monumantalne. Impresionira, sve je veliko. Ulica koje bi se u Zagrebu mogle smatrati velikima ima bar pet puta više nego u Zagrebu.
S obzirom na srpske navike hranjenja, da živim u Beogradu vrlo skoro bih ima 130 kg i bio bih pijanac. Hrana u Srbiji je odlična, kad se nađe dobra restauracija, podere se i poneka rakijica, pa se jede obično mesina s prilozima i sve to dobro začinjeno, uz sveprisutan kajmak .Kako se putuje po gradu taksijima, nema potrebe za vožnjom, može se neopterećeno piti. I to se i čini, i eto puta u alkoholizam. No, da se vratimo hrani. Moje preporuke u svakom slučaju biti će restauracija „Olja“ na Košutnjaku, šumovitom dijelu grada na kojem je svojevremeno srpski političar Ivan Stambolić otrčao svoj posljednji jogging (našli su neke njegove dijelove nakon par mjeseci) gdje sam imao čast jesti za „dž“(tako se u Begešu kaže jesti za džaba) zahvaljujući Aleksandru, koncertnom promotoru iz SKC u društvu momaka iz španjolskog benda Tokyo sex destruction. Preporuka je i autentični srpski fast food na Vračaru znakovitog imena „Čobanov odmor“, čiju bi franšizu rado otvorio i u Zagrebu.
Kao što sam pisao još prije skoro godinu dana, noćni život Beograda vas uzme. To je grad u kojem se non stop nešto događa, ulice su stalno pune ljudi, čak i u gluho doba noći na ulicama ima nekoga. Nalazim ovdje potrebnim ukazati na činjenicu da nisam bio na globalno poznatim splavovima, i nisam okusio tu Sodomu i Gomoru. Posebno je zadovoljstvo zato posjetiti SKC- studentski kulturni centar, legendarni prostor iz kojega je kretao beogradski segment novog vala u sada već davna vremena. Svima je iz filmova poznata dvorana sa klasicističkim stupovima, stvarno odličan interijer za koncerte. Te večeri su nastupali Buldožer, di češ smješnijeg apsurda nego gledati slovenski bend koji pjeva na hrvatskom u Srbiji. Osim SKC-a, našao sam se u klubu neobična imena „Šipražje“ smještenom u podrumu neke zgrade u Golsvordijevoj ulici. Inače, zanimljiva imena za ugostiteljske objekte su uobičajena, tako da sam zapamtio restaurante „Zaplet“ i „Pokušaj“, uz već spomenuti „Čobanov odmor“. Noćni klub u stambenoj zgradi u podrumu, kao „Šipražje“, nisam siguran da bi u Zagrebu tako što bilo moguće. Ali u Beogradu je moguće. Taj stupanj nereda i anarhije koji vlada u tom gradu, nešto je s čime nije lako živjeti.
Život u Beogradu sve je skuplji, a ja iskreno sumnjam da plaće prosječnih srba rastu i upola tako brzo kao što rastu beogradske cijene. S obzirom na stupanj anarhije koji vlada društvom u Beogradu (o ostatku Srbije ne želim ni razmišljati, tamo vjerovatno još nije stiglo 21. stoljeće) imam osjećaj da je svakodenvica zapravo neprestana borba za goli život, za opstanak. Toliko ljudi, takvo onečišćenje, opći dojam da nitko ne poštuje nikakva pravila, sve to čini život u Beogradu zapravo vrlo nekvalitetnim. I djeluje fascinantno taj osjećaj slobode, zna impresionirati sva ta vreva koja se događa, zaista je grad koji će vas općiniti. Ali samo nakratko. Ne bih mogao živjeti tamo, osobito ne na duže. Dobro je primjetio jedan od mojih suputnika, nakon tri dana Beograda se čovjek zasiti, bude mu dosta tog kaosa. Zagreb, unatoč svoj svojoj konzervativnosti, i povremenoj hladnoći, svom stavu pozerske metropole, ipak je grad u kojem je ugodno živjeti. I zato mi se Zagreb čini tako dobrim mjestom za život, kad se vratim iz tako nečega kao što je Beograd. Tek tad shvatim koliko nam je zapravo dobro.
Dobro je otići tamo, ali je još bolje vratiti se. Ondje je akcija i zajebancija, ali život je tu. Ono što je u životu važno je ovdje. Zato je zaista dobro vratiti se.

U zadnje vrijeme nekako neredovito postam na blog, a ovo stavljam dok sam još pod dojmom, makar imam još tema za pisati. I toga je bilo. Prije neku večer Ciboninu dvoranu pohodila je jedna od najvećih rock legendi koje znam, veliki Bryan Ferry. Bogami skupa karta, poprilično. Ali nakon ovog nastupa, nije mi žao ni kune.
Ferry je prava glazbena legenda. Ikona stila, art-rocker i bonvivan, muškarac kakav sam oduvijek želio biti (ili barem tako se furati). I danas na stageu funkcionira odlično, a moram priznati da bih odmah potpisao da tako izgledam i držim se u 62. godini života. Unatoč skupoći karte, Cibona je bila puna, punija nego kad dolazi Barcelona ili Partizan. I publika se uspjela skužiti s izvođačem. Trebalo je malo duže, ipak je to starija publika, a ni izvođač više nije u cvijetu mladosti, ali ipak su se skužili. Možda već na početku sa Kiss and tell, ali definitivno jesu sa Lennonovom Jealous guy.
Ovom koncertu mnogi će prigovoriti hladni i surovi profesionalizam, odrađenih devedeset minuta točno, nikakvih iznenađenja, a možda i to što se Ferry malo obraćao publici. Istina da se malo obraćao, ali komunikacija je ipak bila dobra.
Kratkoća trajanja, to je moj glavni prigovor. Svi mi koji smo fanovi Ferrya i Roxy Musica mogli bi sami slagati setliste, i našli bi sigurno puno više od 17 odrađenih stvari, tako da bi se ovih niti devedeset minuta lako pretvorilo u stoosamdeset i više. Mnogi su unaprijed odustali od skupe investicije u kartu za ovaj koncert saznavši kako je Bryan Ferry svoj novi album Dylanesque napunio obradama Boba Dylana, a ni sam nisam bio baš lud za tom činjenicom. Baš naprotiv, većina tih obrada zvučala je odlično, u tipično Ferryevskim aranžmanima. Tekstopisački genij Boba Dylana, spojen sa genijalnim nastupom Bryana Ferrya kombinacija su koja ne može omanuti. Ono što mi je falilo zapravo, je više pjesama Roxy Musica. Samo Love is the drug, stvarno malo.
Prateći bend je bio na visokom nivou, osobito ugledni gitarist Chris Spedding, a čak je i tonac uspio naštelati solidan zvuk u koncertno nezahvalnoj Ciboni.
Koncert vrijedan sve love uložene u njega. Kao po nekoj logici, slijedeći koncert u Zagrebu je nastup čovjeka na kojega su Roxy Music i Bryan Ferry podosta utjecali. Kako sada zvuči David Sylvian, čuti ćemo u nedjelju navečer. Još jedan preskup koncert ali nije mi žao platiti kartu. Svako ima svoje gušte, neko puši, neko pije, neko kupuje obleku, a ja eto idem na koncerte.