nedjelja, 30.10.2005.
osiguran od okoline
Uglavnom me veseli šetnja. Volim prošetat bez ikakvog cilja. Nabit mp3ice u plejer, smjestit slušalice u uši, te pritisnit: PLAY. Sama riječ pley sve govori. Samo joj se prilagodim. Zvuk me ponese, zakoračim i akcija. Poseban svijet, drukčije karikiranje svojih misli prolongirano zvukom, ritmom i njihovim konstantnim promjenama. Posebnost, jebote. Obožavam gledat ljude, samo promatrat onako u hodu. Toliko različitosti, toliko svega, toliko sudbina. Toliko kratkih zaljubljivanja u simpatične curke koje hodaju suprotnim putem od mog. I svaki put kad prođem istim putem kojim često prolazim, uvijek je sve drukčije. Uvijek nova situacija, novi mirisi, nove siluete... nevjerovatno. Sitnice me te raduju. I onda stvarno guštam. I aj sad ti to nekom objasni. Ili nekima.A neki su okolina. Okolina uvijek ima oružje za rez individualnosti, osobnosti i tih lipih osobina. Uglavnom je to neka giljotina. A ako ne giljotina, onda definitivno onaj gospodski mali pištoljčić koji puca u slučaju samo kad si okrenut leđima. I sve te giljotine i pištoljčići često padaju i pucaju. Pa ostaneš bez glave ili probušenih leđa. i najsmišnije je što si uvijek osuđen, i uvijek kriv. Gledaš tisuće očiju kako te gledaju i nasmiješ se. I paf! Nestaju. A to je to tvoje oružje kojim pucaš i najbolje je. Zove se osmijeh i piše se ovako :) Apeliram na korištenje jer je stvarno jednostavno Za one koji neznaju kako se piše ili se boje Vrlo je jednostavno 1. korak : pritisak na tipku shift+.=: 2. korak ) pritisak na tipku shift+9=) jel tako da je jednostavno a sad u borbu:) |
srijeda, 26.10.2005.
fokusiraj ovo
Di mi to oči lete? Lijevo desno gore opet gore desno dole gore desno lijevo i opet, vidim mrtva tijela po podu, televizije lete, stabla su zamrznuta i kornjače ogoljene šetaju, neboderi su obojani žuto, miris čevapa vidljivo leluja po zraku i narančaste je boje, onako malo svjetlije od ajvara, šahte s poda uzdignute su metar od zemlje i na njima sjede mačke i psi pričaju o domovini i ratu koji je davno iza njih, a auta su okrenuta naopako i iz auspuha izvire cvijeće, neki od ljuda su skamenjeni, a lica im prikrivaju čudesan kameni cinični osmijeh, kao da se nešto dogodilo, sve je puno i kabela koji strše izvaljeni iz cementa ceste, ulična rasvjeta je iskrivljena kao da je prožvakana fino naoštrenim zubima i malo se ljubav osjeća u zraku, onako kiselkastog okusa je, i na podu su nacrtane suze boga sunca, i nisu okrugle ni vodene, već oštrog obruba i glinaste, i dok gledam, polako se raspadaju i nestaju, gledam vrijeme dok ih jede, a vrijeme nalik na ogromni usisivač koji bruji nekim tihim zvukom koji živcira, a u pozadini vremena ptice čekaju na osvetu, a osveta je crvena i visoko je, zajedno sa oblacima kuje veliki aparat po imenu sistem, a izgleda rozo, a i nije, zmije su rastegnute kao žice od gitare po sušilima i na svaki trzaj ostavljaju neki elektronički zvuk koji se širi po dugi koja je iznad svega šta vidim i nije u bojama već je crna i djeluje kao zlo, zato fokusiram točku u zidu i nadam se boljem izlazu jer je odi prepokretno i bez točke, a ja želim točku i stavit ću je sad pa ako se naješ u situaciji kao ja stani i pogledaj u nju evo. |
nedjelja, 16.10.2005.
tko leti zlo ne misli
Zašto? Zbog toga što se leti vrlo kratko, a pada vrlo dugo. A drugu priliku nemaš. A onda bi opet tia letit i da bi sve da možeš. Ali ne ide. Krila su ti odrezana, a okolina ti govori da nikad nisi ni letio. A ti se opet trudiš da poletiš i bez krila. Skačeš i prkosiš gravitaciji u trzajima. Znaš da ti je bilo nevjerovatno dobro i trudiš se svim silama vratit gore. Ali opet ne. Sitiš se padanja koliko dugo traje pa na kraju i sam odustaneš od letenja.Moram priznat, da je ipak, najgore prihvatit činjenicu da sam vezan tu za dno i da se zbog toga često znam i dobro nasmijat. Naravno, na račun mojih krila. |
četvrtak, 13.10.2005.
daleko od japana
Japanci ubrzali sat 1 sekundu naprid, svi zajedno, kao nacija. Koja ljepota ritma, dinamike, točnosti i preciznosti. Eh,sva sreća, daleko smo od njih, reklo bi se, kopaj rupu put doli i kopaj i kopaj i kopaj, i izletit ćeš tamo. Provirit glavom kroz šahtu od kanalizacije, izbjegnit toyotu koja juri put tvoje glave što viri i što? Pa namistit sat par sati nazad/naprid + onu jednu sekundu kao što su se oni dogovorili.Tek onda možeš naprid. Ali pitanje je da li želiš naprid u tu cijelu dinamiku optočenu svjetlečim panoima nerazumljivih pojmova, te brze mašinerije od koje ostaješ bez daha. I ne samo bez daha. Ostaješ posran i u cijeloj toj posranosti, sjedneš. Zapališ jednu i nazad u rupu, povratak provinciji. Vratio sam sat unazad, čak i onu sekundu. U biti sad je 13.21, a ja ću svog "navit" na 13.15, tako da sam sad stvarno točan. Mogu kasnit pet minuta i nitko me neće gledat krivo. Najbolji trenutak, definitivno je kad pitaš nekog "pa koji je danas dan?"(a to je pitanje koje u japaniza 100% ne postoji:). Sam luksuz tog pitanja je u indiferentnosti i moralu, metalitetu naših ljudi i tople klime koja uobičajeno pravi fjakovitost u glavama. A to je stvarno sloboda, neznat koji je dan? Mislim da negdi vanka za to pitanje postoji i nešto kao smrtna kazna, a ode je uobičajeno. Uglavnom se odgovori nesigurnim odgovorom postavljaču pitanja i onda se oboje premišljaju jeli utorak ili srida, te kad će vikend. Pretpostavljam da se bar nitko nije zajeba kad je riječ o subotama i nedjeljama, al ima i takvih. Bar u mojoj neradnoj okolini. Al i to je lipo. |