Zašto? Zbog toga što se leti vrlo kratko, a pada vrlo dugo. A drugu priliku nemaš. A onda bi opet tia letit i da bi sve da možeš. Ali ne ide. Krila su ti odrezana, a okolina ti govori da nikad nisi ni letio. A ti se opet trudiš da poletiš i bez krila. Skačeš i prkosiš gravitaciji u trzajima. Znaš da ti je bilo nevjerovatno dobro i trudiš se svim silama vratit gore. Ali opet ne. Sitiš se padanja koliko dugo traje pa na kraju i sam odustaneš od letenja.
Moram priznat, da je ipak, najgore prihvatit činjenicu da sam vezan tu za dno i da se zbog toga često znam i dobro nasmijat. Naravno, na račun mojih krila.
Post je objavljen 16.10.2005. u 20:31 sati.