Di mi to oči lete? Lijevo desno gore opet gore desno dole gore desno lijevo i opet, vidim mrtva tijela po podu, televizije lete, stabla su zamrznuta i kornjače ogoljene šetaju, neboderi su obojani žuto, miris čevapa vidljivo leluja po zraku i narančaste je boje, onako malo svjetlije od ajvara, šahte s poda uzdignute su metar od zemlje i na njima sjede mačke i psi pričaju o domovini i ratu koji je davno iza njih, a auta su okrenuta naopako i iz auspuha izvire cvijeće, neki od ljuda su skamenjeni, a lica im prikrivaju čudesan kameni cinični osmijeh, kao da se nešto dogodilo, sve je puno i kabela koji strše izvaljeni iz cementa ceste, ulična rasvjeta je iskrivljena kao da je prožvakana fino naoštrenim zubima i malo se ljubav osjeća u zraku, onako kiselkastog okusa je, i na podu su nacrtane suze boga sunca, i nisu okrugle ni vodene, već oštrog obruba i glinaste, i dok gledam, polako se raspadaju i nestaju, gledam vrijeme dok ih jede, a vrijeme nalik na ogromni usisivač koji bruji nekim tihim zvukom koji živcira, a u pozadini vremena ptice čekaju na osvetu, a osveta je crvena i visoko je, zajedno sa oblacima kuje veliki aparat po imenu sistem, a izgleda rozo, a i nije, zmije su rastegnute kao žice od gitare po sušilima i na svaki trzaj ostavljaju neki elektronički zvuk koji se širi po dugi koja je iznad svega šta vidim i nije u bojama već je crna i djeluje kao zlo, zato fokusiram točku u zidu i nadam se boljem izlazu jer je odi prepokretno i bez točke, a ja želim točku i stavit ću je sad pa ako se naješ u situaciji kao ja stani i pogledaj u nju evo.
|