antun kauzljar

Volio bih zbog gospodina Ivana da netko pokrene blog na temu prirodnih znanosti: fizika, atomska fizika, kvantna mehanika, astrofizika, bilogija, genetska molekularna biologija ili nešto od toga, jer me sve te znanosti zanimaju kao obična čovjeka – laika. Možda bih nešto više naučio. Ali započeo sam temu o ljudskom rodu i ljudskim zajednicama i ne mogu je tek tako prekinuti. Zato nastavljam sa podtemom:

b) Vlast i vladari

Sjećam se jednog zbora građana u mojemu selu u doba socijalizma kada je jedan čovjek ustao i rekao: «Eto, ako drug ..... ne želi prihvatiti biti predsjednik, onda izaberite mene.» U tom času dvoranom se prolomio smijeh. Tada je takav postupak bio doista smiješan a čovjek bi bio izvrgnut podrugljivosti.
Danas je ovakvo ponašanje postalo demokratsko pravilo. Onaj tko želi biti na vlasti mora prikupiti potpise podrške a zatim javno pozivati birače da glasuju za njega. Pri tome se mora javno hvaliti i govoriti: «Evo ja vam se nudim a vi me prihvatite.» To se zove predizborna promidžba i nešto je sasvim normalno za današnje poimanje ljudskog ponašanja.
Tako može biti svatko izabran ako to želi, ako se dovoljno dobro hvali, tj. ako dovoljno dobro provede predizbornu kampanju i to bez obzira bio on kvalitetan kandidat i čovjek ili ne bio. Kažu da je to postignuće demokracije jer svaki čovjek ima pravo biti biran i izabran kao što ima pravo i birati. Narodna poslovica je ipak rekla: «Tko se hvali, sam se kvari.»
Došlo je novo vrijeme kada se više ne mogu ograničavati prava ljudi kao što se to prije činilo. Manje je važno to što će zajednica ljudi dobiti lošeg vladara. U doba socijalizma čovjek je vrlo teško mogao doći na kandidacijsku listu. O njemu su prije toga raspravljali na mnogim skupovima, osobito na partijskim sastancima. Ako se on sam nije dovoljno isticao kao pozitivna osoba u svojoj radnoj ili životnoj sredini tada nije bio predložen. Dakle tada su ljudi mogli biti birani ali uz ograničenja koja su zavisila o njihovim kvalitetama i osobinama. Na taj način ljudima su djelomično oduzimana njihova prava, prava da budu birani. Ipak, na taj način su na vlast dolazili ljudi prethodno selektirani prema mjerilima koja i nisu uvijek morala biti ispravna ali nisu bila ni nikakva, postojala su kakva takva.
Danas ljudi imaju pravo i slobodu da se udružuju u stranke i udruge po svojoj volji i prema svojim političkim uvjerenjima. Začuđujuće je koliko su ta ljudska politička uvjerenja i općenito njihova razmišljanja toliko različita, raznovrsna i bogata. Prosuđujem da je tomu tako po brojnosti stranaka koliko ih danas u našoj državi ima. Kažu da je jedna zajednica ljudi demokratski bogatija što ima više stranaka. Po tomu smo mi, dakle, vrlo bogati demokracijom. Jesmo li?
Ipak, vlast u državi ne dijele sve te stranke i strančice nego samo nekoliko njih koje na izborima prijeđu izborni prag, tj. dobiju zakonom određeni minimum glasova birača. To znači da će u vlast ući one stranke koje uspješnije uvjere birače o svojoj «kvaliteti» i tako dobiju veći broj glasova. U praksi se pokazalo da u državi ima nekoliko desetaka stranaka a u vlast nakon izbora uđe njih nekoliko. Što je s preostalima daleko brojnijim strankama, njihovim članovima i simpatizerima. Oni nemaju svoje predstavnike u novoj vlasti, oni ne mogu kroz vlast izraziti svoja politička mišljenja i uvjerenja, oni su također zakinuti u pravu na izbor kao i oni koji nisu mogli biti predloženi u doba socijalizma, samo što je ovima pravo oduzeto na demokratski način.
U socijalizmu je partija uvijek pri izborima imala zadatak da na glasovanje dovede što veći broj birača i prema tome uspjehu se ocjenjivao njezin rad. Tako se postotak izlaska na birališta mjerio postotcima od 80% do 100 %. Danas u gradu Zagrebu izađe na glasovanje jedva jedna trećina birača. Njih 33% izabere predstavnike iz šest stranaka. Među njima SDP dobije 40% glasova i pravo na pretežnu vlast a on je ustvari dobio nekih l3% glasova od ukupnog broja birača. SDP kao pobjednik postavlja svoje ljude na sve važne položaje a izbor ljudi obavlja iz svojega članstva koje čini nekoliko postotaka od ukupnog broja stanovništva, što znači da im je mogućnost za izbor kvalitetnih ljudi vrlo smanjena a izbor sužen.
I tako kada sve zbrojimo dobivamo da se nova vlast sastoji od ljudi koji su se morali pred biračima sami hvaliti, obećavati im kule i gradove i nuditi sami sebe. Ta nova vlast se sastoji od ljudi sa samo nekim političkim uvjerenjima i ne odražava političko uvjerenje svih građana. Baza za izbor ljudi u novu vlast je svedena na samo mali broj članova nekih stranaka i ona ne pruža dovoljno mogućnosti za izbor najkvalitetnijih ljudi. Drugim riječima dobili smo lošu vlast ali vlast demokratski izabranu a to je veliko postignuće u odnosu na «komunističko – socijalistički mrak» bez obzira što smo u onom sustavu glasovanja dobivali u vlast probrane ljude iz cijele zajednice. Netko ih je drugi probirao a nisu se morali sami hvalisati i nuditi. Glasovalo se za čovjeka a ne za stranku.
Nakon što smo dobili prvu novu demokratsku vlast devedesete godine počele su «snažne demokratske promjene.» Ljudima i narodima više nije bilo dobro živjeti u zajedničkoj federativnoj državi nego su svaki za sebe sukladno demokratskim pravima i slobodama, odlučili stvoriti svoju nacionalnu državu. Da bi se mirno razišli trebalo je da se vlastodršci dogovore ali oni se nisu mogli dogovoriti a vjerojatno nisu ni htjeli jer su svaki u svojoj glavi imali zadnje misli o većoj državi i većoj moći za sebe. E, pa kada nije išlo milom, moralo je ići silom. Tako dobismo rat. Dobiše ga i oni koji su ga htjeli i oni koji ga nisu željeli. Nove vlasti su nas uvjeravale u ispravnost njihova vodstva i pozivale nas da ratujemo. Pojavili su se i aveti prošlosti iz drugog svjetskog rata: ustaštvo i četništvo. Nastalo je zlo: desetci tisuća mrtvih, stotine tisuća ranjenih i oboljelih, milijun prognanih i izbjeglih, na stotine porušenih domova i gospodarskih objekata .....
Umiješao se svijet i prisilio nas na pomirbu ali mržnja u ljudima je ostala. Nju će teško biti iz nas iščupati. Nova demokratska vlast kaže da je tako moralo biti i da žrtve nisu bile uzaludne jer smo stvorili svoju demokratsku državu i uspjeli se osloboditi mračnoga socijalističkog totalitarizma i okova komunizma. Čak okrivljuju i partizane, koji su na strani antifašista u drugom svjetskom ratu izvojevali pobjedu i stvorili federativnu državu a onda je, kažu, gurnuli u socijalistički mrak. Blajburške žrtve i žrtve križnog puta se veličaju kao žrtve komunizma i partizana. I sve tako.
Povjerovali smo tim ljudima u vlasti i opet ih izabrali na slijedećim izborima da nas i dalje vode. I vodili su nas, ali u propast obećavajući nam blagostanje. Ljudi u vlasti i oko vlasti pljačkali su i uzimali za sebe sve što se moglo uzeti ne mareći pri tomu za posljedice. Posljedice su bile grozne: gospodarstvo u kolapsu, kapital razgrabljen i opljačkan, bez posla je ostalo pola milijuna ljudi, udvostručen je broj penzionera koji sada primaju mrvice od penzije, nezakonitosti i kriminala ima na sve strane, afera za aferom pune novinske stupce, droga se širi i uništava mladost, ostatak mladosti bježi u inozemstvo trbuhom za kruhom, vlast traži da žene rađaju što više malih Hrvata kako nam se sjeme ne bi zatrlo, ljudi su se vratili u crkve jer im je jedino još to ostalo – moliti se Bogu za svoj kruh svakidašnji.

ŠTO JE ISTINA I IMA LI JE UOPĆE?


U nastavku ću pokušati izreći neka svoja zapažanja i razmišljanja o onome što se danas događa na ovoj našoj planeti Zemlji i u ovome našem civiliziranome svijetu. Svoje misli pokušat ću svrstati po grupama radi lakšeg uspoređivanja.


a) Ljudi, njihove mane, vrline i njihovo ponašanje

Prije tridesetak godina prepričavali smo kao šalu postupak dvojice Nijemaca koji su kao prijatelji pošli u gostionicu na piće ali su, odlazeći, platili svaki svoje popijeno piće. Mi smo se takvom ponašanju čudili i smijali se tomu a u Njemačkoj je to bilo sasvim normalno ponašanje. Oni su već tada imali razvijene demokratske odnose a mi smo tada još živjeli u socijalizmu pod komandom komunističke partije i spadali smo u red nerazvijenih država.
Jednom sam došao u posjetu mojemu kumu , koji živi u višekatnici i na vratima do njegovih pročitao sam ime njegovoga susjeda koji mi je bio imenjak. Pitao sam ga za toga njegovoga susjeda a kum mi je rekao da se oni ne poznaju. Susjede dijeli samo jedan zid ali se oni ne poznaju!
Hodao sam ulicom, gurao se sa svjetinom a bio sam jako usamljen. Tko su svi ti ljudi oko mene?
Danas naša država pokušava dostići zapadne razvijene zemlje, želi u njihovo društvo, hoće kapitalistički sustav, hoće demokraciju, provodi privatizaciju i pretvorbu, vraća se crkvenim vrijednostima itd. Sada spadamo u tzv. tranzicijske države, hoće reći države koje prelaze iz socijalističkog sustava u kapitalistički. Deset godina je prošlo od kako je započeo ovaj tranzicijski proces. U tom vremenu smo ratovali u domovinskom ratu, mnogi su poginuli, bili ranjeni, doživjeli traume (ili kako to moderno zovu PTS), mnogi su naučili krasti, pljačkati, činiti zločine, lagati i varati. Toliko tužnih stvari kao posljedica tako domoljubnog postupka kao što je domovinski rat! A zašto je uopće došlo do toga rata? Zato jer ljudi, koji su živjeli u istoj državi a nisu bili iste nacionalnosti i vjere, više nisu htjeli živjeti zajedno u istoj državi nego su htjeli svaki svoju državu. Pri tomu su njihovi vođe htjeli svaki za sebe što veću državu ali se o tome nisu mogli dogovoriti pa su problem riješili ratom koji, uzgred rečeno, nikome nije donio ništa dobra.
Podijelili smo se još više i nacionalno i pojedinačno. Sada svaki od nas pripada jednoj od mnogobrojnih stranaka i sukladno tome imamo različita mišljenja i stavove. Ako se slučajno nađemo zajedno (što je sve rjeđa pojava) onda jedino znamo pričati o politici i uglavnom se svađamo oko nje. Susjed i ja se posvadismo oko toga je li seljacima dobro ili nije a nijedan od nas nije seljak.
Mnogima je politika već omrznula pa je i to jedan od razloga zbog kojeg se ljudi više ne žele družiti. Uglavnom sjede u kući, vode jednostrane razgovore s televizijom i nemušte razgovore s novinama. Ljudi sve više počinju misliti onako kako televizija misli. Pitaju reporteri jednoga mladića što misli o tom i tom problemu a on odgovara: «Ne znam, ali prema onom što piše u novinama, to je dobro za našu državu.»
Ljudi su postali strašno nezadovoljni. Nikada im nije dosta onoga što imaju ili što dobiju. Nezadovoljni su plaćama, nezadovoljni su upravom u poduzeću ili vlasnikom poduzeća, nezadovoljni su obnovom njihovih u ratu oštećenih ili porušenih kuća, nezadovoljni su povratkom u svoja sela i gradove nakon rata, nezadovoljni su što se i srbi vraćaju, viču na državnu vlast, na tajkune, na ekspresno obogaćene moćnike koji to postadoše na prijevaru, ljudi su nezadovoljni svime i svačime. Hoće, žele, traže više i još više. Nikada im nije dosta. Pohlepni su.
Na svojim radnim mjestima, oni koji su imali sreće da ih nisu izgubili, nije više onako kako je nekada bilo. Rad čovjeka – posloprimca na radnom mjestu kod poslodavca sada se naziva nesamostalan rad, iako ja ne razumijem zašto je takav rad nesamostalan. Zar vozač autobusa kod vlasnika autobusnog poduzeća upravlja autobusom nesamostalno za razliku od vozača vlasnika svojega autobusa koji njime upravlja samostalno? Valjda se to tako zove zato što radnik radi za nekog vlasnika i tako o njemu i ovisi, te stoga nije samostalan, nije samosvojan. Zašto se onda kaže da je danas čovjek slobodan za razliku od komunizma u kojemu nije bio slobodan jer je bio «radnik u udruženom radu»? Danas radnik radi samo i isključivo za plaću ( i ako može što ukrasti iz poduzeća). Drugog interesa ili motiva za rad nema. Ne opterećuje ga više briga oko samoupravljanja, ne mora više suodlučivati s ostalim radnicima o visini svojih plaća, o stanovima za radnike, o investicijama i razvitku poduzeća, o toplom obroku i sl. Svih tih briga radnik je sada oslobođen. Valjda je zato sada slobodan, što prije nije bio. Ostala mu je samo jedna briga – on treba samo raditi. Svoga susjeda na radnom mjestu ne mora niti poznavati. Njegov će sindikat umjesto njega procijeniti kada može pritisnuti poslodavca da im poveća plaće. Tada će ga sindikat pozvati u štrajk , koji se uglavnom svodi na ucjenjivanje poslodavca: «Ili ćeš nam dati veće plaće ili mi nećemo raditi i tako ćemo nanijeti štetu tvojemu poduzeću. To ionako nije naše poduzeće».
Nikoga ne zanima ukupan život, rad, uspjeh i sudbina svoga poduzeća, svoga grada, svoje općine, pa niti svoje države. Svakoga zanima samo njegov vlastiti interes u svemu tome i samo u tolikoj mjeri u kolikoj je prisutan njegov interes, toliko ga zanima poduzeće, grad, općina, država. Brige su podijeljene izabranima, pa tako brigu o poduzeću brine njegov vlasnik ili direktor, o gradu gradonačelnik, o općini načelnik općine, o državi izabrani vladari a svi ti izabrani i svi drugi ljudi brinu svaki svoju brigu. Zato je direktor u poduzeću na tom položaju prvenstveno zbog svoga interesa, načelnik u gradu i općini zbog svoga a vladari u državi zbog svojih interesa. Koga briga za poduzeće, grad, općinu ili državu?
Čak se i u obitelji brige dijele. Neka svatko bude odgovoran sam za sebe jer će tako naučiti živjeti u svijetu neprekidne borbe i biti spreman odgovarati za svoje postupke. Tako se već i djecu uči živjeti. Nema više niti zajedničkih obitelji braće s roditeljima, čim se sin oženi on odlazi živjeti samostalno. Ima narodna izreka koja kaže: «Mi jesmo braća, ali nam kese nisu sestre». To je istinita mudrost nastala na činjenici da su ljudima «kese» postale nešto najvažnije u životu.
U pribavljanju materijalnih dobara za sebe, osobito novca, ljudi ne zaziru služiti se lažima, prijevarom pa i krađom. Primjer je promidžba vlastitih roba i artikala, koja je puna samohvale i veličanja do razine obične prijevare i grubog laganja. Iako su to vrlo često nekvalitetni proizvodi opisani kao nešto najbolje, koga je za to briga! Nitko nikoga ne prisiljava da kupuje takvu robu. Demokracija je i svaki čovjek ima pravo na slobodu izbora. Pri tomu mu nitko nije kriv ako bude prevaren.
Svaki čovjek ima pravo stjecanja dobara za svoju korist i pri tomu se ima pravo služiti svim dozvoljenim sredstvima a u ta «dozvoljena» sredstva se sasvim lijepo ušetala prijevara i krađa. Svaki direktor, načelnik ili gradonačelnik i svaki drugi čovjek s određenim ovlastima i mogućnostima koje mu daje njegov položaj nastojat će da iz svojega položaja izvuče što veću korist i moć za sebe. Stoga razloga svi se ljudi i otimaju za položaje u društvu koji im takvo što mogu omogućiti. Za njih više ne vrijedi izreka:»Svoj kruh jedu a tuđu brigu vode.»
Do položaja se pak dolazi pomoću pripadnosti vladajućim ili prijateljskim grupacijama a nikako vlastitom sposobnošću ili znanjem i umijećem. Priznatih mjerila za sposobnost nekog čovjeka ili nema, ili su pogrešna ili ih se ne želi primijeniti. Kada ljudi dođu na položaj onda gledaju interese samo svoje sredine: svog poduzeća, svoga grada, svoje općine i nimalo ih nije briga kako će proći drugo poduzeće s kojim posluju, drugi grad ili druga općina. Netko je rekao izreku : «Lijeva ruka ne želi znati što radi desna ruka.»
Nasilnost, kao ljudska osobina postaje sve češća pojava. Crne kronike u novinama sve su veće i zauzimaju sve veći broj stranica. Osobito su silni mladići i djevojke. Ako slave završetak mature, nasilni su. Ako idu na utakmicu, nasilni su. Ako se voze u vlaku, tramvaju ili autobusu, uništavaju sve što mogu, agresivni su prema taksistima. Rado se odazivaju na demonstracije i tamo su također nasilni. Povijest je nažalost pokazala da većina današnjih (ali i prijašnjih vladara) bila je u svojoj mladosti buntovnička i nasilna, tako da se može reći da neko ne može biti vladar ako nije bio u zatvoru. Tako su se i u našu politiku i vlast ušetali također bivši robijaši i zatvorenici.
Osobita napast među mladim ljudima je alkohol i droga. Mladež im sve više i sve češće pribjegavaju, momci i djevojke jednako. Groznije od toga je samo činjenica da ima
sve više ljudi koji su spremni drogu pribaviti i prodavati. Međutim, prema današnjem poimanju morala, mnoge ljude to ne muči. Koga je briga za nečije zdravlje ili život. Neka svatko brine svoju brigu. Prorok Jakob Lorber je rekao: «Živjeti će biti skupo a život će biti jeftin.»
Seksualno zadovoljavanje ljudi, žena i mladeži, koje još uvijek zovemo vođenjem ljubavi, postalo je vrlo slobodno i poželjno. Obavlja se na svim prikladnim i neprikladnim mjestima (na primjer ispred diska) i čini to svatko sa svakim. Dovoljno je da postoji požuda kao motiv ili pak da je par pod utjecajem alkohola ili droge. Danas se smatra sramotnim ako djevojka ili mladić uđu u brak a da prethodno nisu imali seksualno iskustvo barem s nekoliko partnera a kamoli da u brak uđu nevini.
Sve više ima homoseksualaca, lezbejki i drugih neprirodnih seksualnih prakticiranja. Posljedica ovakvog ponašanja jest opaka bolest EIDS koju parovi prenose i na svoju djecu. Za sada još nema lijeka za ovu tešku bolest.
Grozno je što ima sve više onih koji svoje seksualne prohtjeve zadovoljavaju na djeci i maloljetnicima. To je strašan zločin jer se djeca ne mogu braniti.
Što potiče ljude da postaju sve gori i gori, bića bez vrlina, samo s manama, lažljivi, prijetvorni, samodovoljni, sebični, pohlepni, da zaboravljaju na svoje bližnje, nasilni, nemoralni, skloni zločinu i kriminalu itd., itd.?
Jedan od razloga ili bolje rečeno uvjeta u kojima postaju takvi jest prevelika sloboda, previše prava a malo odgovornosti. Ljudi žive u demokratskom društvu koje jamči punu slobodu pojedinca. Ali zašto tu svoju slobodu i svoja prava ne usmjere nečemu dobrom, korisnom i stvaralačkom? Osobito zbunjuje činjenica da crkva upravo danas vraća svoj snažni utjecaj među ljude, koji je u doba komunizma i socijalizma bio znatno oslabljen, te bi bilo logično očekivati smanjenje svih zala a povećanje dobrote i morala sukladno crkvenom i božjem nauku.
Međutim, nije tako. Nije tako niti u zemljama u kojima nije bilo komunizma i socijalizma, čak bi se moglo reći da u tim zemljama je ranije došlo do svakojakih grijeha i nemoralnosti i da ih ima možda i više nego u nas.
Čitao sam Nitschea , on tvrdi da su upravo crkva i teolozi odgovorni što su ljudi ovakvi kakvi jesu. On kaže da je crkva kroz stoljeća uništavala jake i sposobne zatvarajući ih, ubijajući ih i na druge načine tlačeći ih a podržavala je slabe i nemoćne, da je uništila na milijune prirodnih ljudi , mnoga plemena i narode na svim kontinentima i takvim svojim djelovanjem poremetila je kvalitetnu prirodnu selekciju kroz mnoge generacije ljudi. Opstajali su loši i slabi a uništeni su sposobni i jaki. Na kraju je čovjek postao loša ali poslušna domaća životinja ( kako ga zove Nitsche) kojom se može lako upravljati i manipulirati a upravo to treba crkvi i vladarima. Crkva i vlast su uvijek išli ruku pod ruku i drže se zajedno još i danas. Državna vlast vlada materijalnim dobrima a crkva duhovnim dobrima ljudi.
Možda se je čovjek, ta domaća životinja, vratio svojemu instinktu, svojoj prirodi i oteo se kontroli. Možda je sada ono njegovo zvjersko izbilo na površinu i čovjek se sukladno tomu počinje ponašati.

Globalizacija

S početkom ovoga tisućljeća globalizacija je trend svjetske politike. Ja točno ne znam što to znači. Ja to razumijevam prema nekim izjavama političara. Na primjer: «Misli lokalno, djeluj globalno» ili «Svijet je postao jedno veliko selo» ili «Sve države svijeta udružuju se u saveze i unije jer je to proces globalizacije» itd. Zato ja shvaćam globalizaciju kao proces kojim se gospodarstvo i tržište, kultura, i druge čovjekove aktivnosti «miješaju» između pojedinih država i tako stvaraju jedan zajednički prostor.
Cilj globalizacije trebao bi biti stvaranje uvjeta za još bolji život ljudi. Sve države, koje su u prošlosti imale socijalističko državno uređenje i druge nerazvijene države nastoje svim silama ući u okrilje, tj. u savez sa državama zapadnog bogatog svijeta. Naravno, njihov cilj je dostići «blagostanje» tih država.
Na sve moguće načine siromašne države pokušavaju privući kapital (novac) iz razvijenih zapadnih država u svoje zemlje kako bi pokrenule zapošljavanje svojih državljana i omogućile im bolji životni standard.
Polovicom prošlog stoljeća ljudi iz siromašnih zemalja odlazili su na rad u bogate zapadne zemlje i tako su povećavali svoj životni standard. Tako se u bogatim zemljama nagomilalo previše radnika iz drugih država a domaće stanovništvo je djelomično uskraćeno za zaradom.
Uz to imigranti su sa sobom donijeli svoje običaje, svoju kulturu i svoje navike. Domaći ljudi su nevoljko prihvaćali sve to. Stranci su se asimilirali u njihovo društvo a domaćem stanovništvu to nije bilo po volji.
Osim toga, kapital tih razvijenih država ubrzano se povećavao, uz toliku silnu i jeftinu radnu snagu proizvodnja je rapidno rasla, pa je tržište tih država postalo premaleno za golemu količinu proizvedene robe.
Po pritiskom vlastite javnosti i želeći da osvoje tržišta drugih zemalja u cijelom svijetu, političari bogatog i razvijenog zapada osmislili su globalizaciju kao proces kojim rješavaju prvenstveno svoje probleme ali kroz koji prividno pomažu siromašnim i nerazvijenim državama.
Uz gospodarsku globalizaciju normalno ide i politička i kulturna globalizacija ali ide nužno i vojna globalizacija. To znači da ulaskom država u jednu globalnu cjelinu, one gube svoju suverenost ili bar veliki dio svoje suverenosti. Države gube svoju snagu a savezi i prvenstveno kapitalisti (vlasnici kapitala) osnažuju. Sve više dolazi do snažne vladavine kapitala.
Evo, tako ja vidim proces globalizacije.
No, danas postoje udruge i organizacije koje su protivnice globalizacije i vode anti globalizacijski pokret u cijelom svijetu. Ja ne poznam njihove motive i razloge. Ja znam svoje razmišljanje o tome i rado bih im se pridružio. Mislim da je globalizacija nešto loše za čovječanstvo. Pokušat ću to svoje mišljenje objasniti.
Danas u svijetu postoje vrlo bogati pojedinci i velike mase manje ili više siromašnih ljudi. Negdje sam čuo za podatak da dvjesto najbogatijih ljudi zapada drže u svojim rukama jednu trećinu ukupnog svjetskog kapitala. To je suprotnost koja prelazi granice prirodne i potrebne razlike među ljudima. Svi ljudi nisu jednako sposobni da bi si priskrbili jednaki životni standard, ali razlike sigurno nisu toliko velike kao što pokazuje stanje bogatstva i siromaštva u danjašnjem svijetu.
Sigurno je da današnji bogataši nisu bogati zato što su nadnaravno sposobni fizički i intelektualno, nego su bogati zato što im je omogućeno da iskoriste rad i stvaranje drugih ljudi za vlastitu dobit. Zbog iskorištavanja drugih ljudi oni su postali ekstremno bogati a oni, koje su oni iskoristili, za toliko su osiromašili.
Takva velika razlika u posjedovanju materijalnih dobara i novca stvara ogromne napetosti među ljudima. Te napetosti stvaraju nepravdu a posljedice su gramzivost, odavanje kriminalu, nemiri, terorizam i ratovi.
Globalizacija će omogućiti najbogatijima ljudima svijeta da lakše vladaju masama jer će im svi ljudi svijeta ili barem ljudi njihovog velikog saveza odnosno unije biti pod neposrednom kontrolom: novčanom, političkom, policijskom i vojnom.
Globalizacija neće smanjiti razlike među ljudima u pogledu njihovog standarda. Globalizacija će samo olakšati bogatima da budu još bogatiji. Istodobno povećat će se i broj siromašnih.
Povećanje broja jeftine radne snage vlasnici kapitala iskoristit će za povećanje jeftine proizvodnje a to znači da će biti trošeno sve više sirovina i materijala, trebat će sve više energije. Zemlja će biti sve više iskorištavana po čovjeku iako već sada teško nosi breme čovjekovog bezumnog eksploatiranja. Zemlja će biti sve siromašnija rudnim bogatstvima i energijom. Bit će, također, sve nečistija i zagađenija. Zbog čovjekove gramzivosti Zemlja će postati siromašna i nepodesna za život na njoj.
Globalizacija je proces koji će uzrokovati još brže osiromašenje i onečišćenje Zemlje. Ona više neće moći omogućavati život. Život na Zemlji bit će ozbiljno ugrožen. Zato proces globalizacije nije dobar.
Ako bi globalizacija dovela do jedinstvenog svijeta bez država, možda tada ne bi bila tako opasna. Možda bi se tako izbjegli ratovi i proizvodnja oružja. Ali takvo što očekivati nije realno.
Prije toga svijet će biti podijeljen na nekoliko saveza ili unija. Bit će to vrlo snažne zajednice ljudi u kojima će biti nagomilana ogromna količina različitog opasnog oružja. Bit će to potencijalna opasanost od globalnog svjetskog sukoba nesagledivih posljedica. Zato ja mislim da globalizacija nije dobar proces, nego da je, u sigurnosnom pogledu, to proces koji vodi k još većoj opasnosti od općeg svjetskog rata.
Globalizacijom svijet postaje jedno veliko selo. Kulture i običaji naroda se isprepliću i malo pomalo izjednačavaju, te tako i nestaju kao posebnosti i različitost. Tako će nestati bogatstvo kulturnog stvaralaštva i običaja mnogih zemalja a nastat će mješavina jednog te istog sivog nemaštovitog stvaralaštva u svim zemljama i narodima. Zanimanje za takvo stvaralaštvo opadat će iz dana u dan a time će nestajati i samog stvaralaštva. To nije dobro za čovječanstvo i zato ja mislim da je proces globalizacije opasan za kulturno stvaralaštvo i raznolikost običaja u svijetu.
Moralni glib ljudi, o kojemu se već sada govori kao o činjenici, mogao bi se globalizacijom još produbiti. Veća razlika u imovnom stanju u ljudima stvara još veću želju da se dostigne novostvorena viša razina bogaćenja. Pri nastojanju da se postane što imućniji i što moćniji u odnosu na druge ljude, često se ne biraju sredstva. Važno je samo postići cilj, obogatiti se. Zbog toga poštenje postaje zaboravljeni pojam a razina moralnosti ljudi pada na najnižu razinu.
Mi koji danas živimo u tzv. tranzicijskim zemljama jako dobro uočavamo što nam sve dolazi iz država razvijenog zapadnog svijeta. Pretvorba i privatizacija, koje su preduvjet kapitalističkog sustava a u koji želimo ući, provedene su krajnje nemoralno i nezakonito. Neki taj proces proveden u našoj državi nazivaju najvećom pljačkom naroda i zločinom nad narodom. To nam je dakle donijela želja ga se globaliziramo u svijet.
Nakon rušenja socijalizma i komunizma, u našoj ratom novostvorenoj državi iz federalne države u kojoj smo do tada živjeli, k nama sa zapada dođoše kockarnice, dođoše javne kuće, došla je droga, došli su svi vidovi krađe i drugog kriminala organiziranog i inog.
Sve je to došlo s mnogobrojnim automobilima koji zagađuju naš zrak. Došlo je do prestanka rada mnogih poduzeća, onih koje su ljudi počeli nazivati socijalističkim nerentabilnim tvorevinama, socijalističkim mastodontima i sličnim pogrdnim imenima. Ljudi su izgubili posao i zaradu. Izgubili su egzistenciju i standard. Makar ti “mastodonti” bili i loši u njima su ljudi ostvarivali svoju egzistenciju, živjeli su normalno. A danas?
Dakle, globalizacija vodi ka izjednačavanju država i naroda u smislu mjerila vrijednosti i morala među ljudima. Moral postepeno nestaje a mjerila vrijednosti postaju neispravna. Više ni crkva ne može održati potrebnu razinu morala i ispravnih mjerila vrijednosti i to ne može čak ni u svojim redovima a kamoli među svojim sljedbenicima.
Zbog svega toga, ja mislim da je globalizacija proces, kojega će ljudi svijeta provesti jer se ne mogu oduprijeti svojoj gramzivosti i čežnji za bogatstvom i moći. Na žalost! Međutim, ljudi su takvi kakvi jesu. Oni će svojim aktivnostima ionako dovesti do uništenja sebe samih, pa je svejedno kojim postupkom će to učiniti, globalizacijskim ili nekim drugim. Gramzivost i štetočinstvo čovjek će zadržati kao svoje osobine bez obzira na buduće procese i politička nastojanja pojedinaca.

Čovjek u zajednici ljudi

Čovjek nužno živi u zajednici s drugim ljudima. Osim što ga na to navodi prirodni nagon, za čovjeka je takav život i nužna potreba.
Prva i osnovna zajednica jest obitelj. Čovjekov najjači instinkt je potreba za vlastitom reprodukcijom, tj. vlastitim nasljeđem. Obitelj je prirodna ljudska zajednica i ujedno najsnažnija ljudska zajednica jer je, osim interesom za zajedničkim životom, osnažena i prirodnim instinktima: ljubavi i seksom.
U povijesti čovječanstva ljudi su se okupljali u raznim zajednicama od rodovskih i plemenskih zajednica, preko zajedničkih naselja, interesnih skupina, pokrajina, država, do religijskih zajednica, političkih stranaka, saveza država itd.
Sada se postavlja važno pitanje. Kako su ljudi mogli ostvariti zajednički bitak u zajednicama ako je svaki čovjek jedinka za sebe različit od drugih ljudi po svojim osjetilima i fizičkom poimanju svijeta ali i po svojem duhovnom ustrojstvu po kojemu je čovjek, također, jedini i različit od svih drugih? Dakle zajednica je skup potpuno nejednakih ljudi. Što im je onda zajedničko?
Sada se prisjećam tvrdnji današnjih političara koji kažu da je postojanje mnogo različitih stranaka bogatstvo demokratskog društva a ne nešto što je loše za ljude u zajednici i društvo u cjelini. Slijedom ove logike moglo bi se reći općenito da je zajednica ljudi to bolja i savršenija što ima više različitih ljudi u toj zajednici, a budući su svi ljudi različiti normalno je svaka zajednica dobra.
Ljudi su, iako različiti, ipak neki od njih slični jedni drugima. Ako je zajednica vrlo različitih ljudi kvalitetna zajednica, tada je zajednica sličnih ljudi manje kvalitetna.
U prošlosti su se stvarale upravo zajednice sličnih ljudi. Kada kažem sličnih mislim prvenstveno na njihovu sličnost u snazi uma, u količini volje, u njihovoj svijesti i duhovno sličnih. Fizička sličnost ne igra ovdje neku važnu ulogu. Dakle, zajednice ljudi sličnih u duhovnom smislu koje su postojale i još uvijek postoje, nisu osobito pomogle stvaranju čovjeka kao kvalitetne jedinke.
Posebno je religija utjecala na stvaranje nekvalitetne ljudske jedinke tako što je u okviru normi za štovanjem Boga, onemogućavala svakog čovjeka svoje religijske zajednice da samostalno koristi identitet svojega posebnog uma, svoje volje i svoje svijesti. Njegov duhovni i moralni život bio je podređen zajedničkom duhovnim i moralnim vrijednostima. No, nijedna druga zajednica nije tako dobro uređena da ne bi makar i u najmanjoj mjeri utjecala na čovjeka kao zasebnu jedinku.
Ipak, može se reći da je dobra ona zajednica koja stvara zajedničke vrijednosti na osnovi iskustva svih ljudi u zajednici. U tom slučaju zajedničke vrijednosti bivaju to bolje što je u zajednici veća različitost među pojedincima.
Na žalost stvarni tijek prošlosti pokazao je da zajednice nisu bile takve. Uvijek se događalo da se zajednici nametne vođa ili vodstvo koji onda zajednicu usmjeravaju prema vlastitom poimanju vrijednosti a ne prema zajedničkim vrijednostima ljudi u zajednici.
Zajedničko za sve zajednice, prošle i sadašnje, je različitost. Sve su jedna od druge drugačije jer ih sačinjavaju različite jedinke, različite po broju i po kvaliteti.

Ovo je isključivo moja umotvorina. Zanima me mišljenje o njoj.
Deset Zemljinih zapovijedi čovjeku

1. Čovječe, jedi samo onoliko koliko ti treba! Ne ubijaj životinje i ne uništavaj biljke radi obijesti, radi tvojega osobnog užitka ili radi bogaćenja! One su tvoja hrana.
Čovjek jede previše, troši puno više hrane nego što mu treba za izgradnju tijela i održavanje tjelesne energije. Prežderava se i deblja a time slabi svoje tijelo. Tijelo mu postaje žrtvom raznih bolesti, koje onda mora liječiti.
Čovjek gomila hranu i stvara nepotrebno velike zalihe hrane na jednom dijelu Zemlje, a gladuje na drugom kraju Zemlje. Čovjek ubija životinje radi uživanja u lovu, ubija ih da bi uživao ili koristio samo jedan mali dio njihova tijela (nosorozi, kavijar itd.).
Čovjek siječe biljke i koristi samo dio njih, samo plod ili samo korijen ili samo list... Duhanski list koristi da bi pušio, da bi u dimu duhana «uživao», a ustvari pušenje mu uništava tijelo.
Kada bi netko mogao izračunati koliko svi ljudi na Zemlji trebaju hrane i usporediti to s podacima koliko svi ljudi na Zemlji doista potroše hrane u nekom promatranom razdoblju, ja vjerujem da bi rezultati takve usporedbe bili poražavajući. Još bi strašnije bilo izračunati koliko čovjek ubije životinja i uništi biljaka, a kako maleni dio njih upotrijebi za hranu.
Takvo eksploatiranje uništava životni okoliš na Zemlji i priroda to neće smjeti dopustiti. Jednom će morati uništiti čovjeka da bi Zemlja opstala.

2. Čovječe ne zagađuj vodu i zrak, jer time ubijaš čitav život na Zemlji, pa i sebe!
Svim živim bićima na Zemlji nužno su potrebni voda i zrak. Čovjek je jedino živo biće na Zemlji koje svojim raznovrsnim aktivnostima truje i zagađuje vodu i zrak. Prirodni mehanizmi ne uspiju ih tako brzo očistiti, kako ih on brzo onečisti. O načinima onečišćenja vode i zraka mogle bi se posebne knjige napisati a mnoge su već i napisane.
Ja sumnjam da je takvoga čovjeka – štetočinu stvorila priroda kroz evolucijski proces stvaranja života na Zemlji.
To bi bilo suprotno prirodnim zakonitostima. On je morao postati na neki drugi način.

3. Čovječe, ti na ovoj planeti Zemlji možeš koristiti samo onoliko prostora koliko ti je potrebno da opstaneš! Podijeli raspoloživi životni prostor s drugim živim bićima! Nisi ti ovdje jedini. Opstat ćeš samo zajedno s drugim bićima - bez njih ti ćeš propasti.
Ogroman dio prostora je čovjek na Zemlji za sebe zauzeo, izgradio sela i gradove, iskrčio šume, napravio oranice, prouzročio stvaranje pustinja i goleti, sa «svojih» prostora protjerao sve životinje i uništio mnoge biljke i šume itd. Sve to učinio je zbog svoje želje za komoditetom, koji mu uglavnom nije nužno potreban.
Tolike kućerine i sve što ima u njima, sve ceste, automobile, željeznice iznad i ispod površine Zemlje, brodovi, avioni, mostovi, centrale, tvornice itd., itd. - sve su to čovjekovi proizvodi. Ima kuću u kojoj svaki član njegove obitelji ima svoju zasebnu sobu, svoj krevet u njoj, svoj stol i ormar. Ima obitelj u kojoj živi svako za sebe a ne zajedno. Ima posebne sobe za goste, koji ga sve rjeđe posjećuju jer se čovjek osamio. Vozi se u automobilima. Čak i za njih ima posebne sobe, garaže, garaže s grijanjem. Prevaljuje velike daljine raznim prijevoznim sredstvima i velikim brzinama i ne koristi svoje tijelo za hodanje. Time oslabljuje svoje tijelo a istovremeno troši za prijevoz ogromne količine energije, kako za proizvodnju samih prometala tako i za njihov pogon.
Takvo štetočinstvo i nemar spram drugih živih bića na Zemlji, spram same Zemlje ali i spram samoga sebe može činiti samo zli čovjek. Pri tome mu je najvažnija njegova udobnost. Njegova svijest ipak nije dovoljno sposobna da shvati pogrešnost njegovih postupaka.

4. Čovječe, ako već ubijaš životinje i uništavaš biljke, nemoj barem ubijati sam sebe!
Ti si jedini, koji ubijaš pripadnike vlastite vrste. Stvorio si strašna oružja protiv samoga sebe. Do sada si ubio na stotine milijuna pripadnika svoje vrste – ljudi. Međutim, to je jedina tvoja aktivnost, koja pogoduje prirodi i Zemlji. Manje ljudi na Zemlji znači manje štetočina i manje zla za druga živa bića. Zbog toga ti, možda, ne bi trebalo braniti da ubijaš sam sebe, osim ako tvoje vlastito ubijanje nije prijetnja životima drugih bića. Nažalost, ti si se, čovječe pobrinuo za takva oružja, koja ubijajući tebe, ubijaju i sve druge.

5. Čovječe, ojačaj svoje tijelo! Izlaži ga utjecajima visokih i niskih temperatura i drugim atmosferskim utjecajima! Prisili ga da samo sebi stvori prirodnu zaštitu! Ne pokrivaj ga i ne zamataj! Ne stidi se svoga tijela!
Veliki problem čovjeka je osiguravanje potrebne topline njegovom tijelu. Čovjek je tijekom evolucije izgubio svoju prirodnu zaštitu. Zamatajući ga u odjeću i grijući ga vatrom, čovjek je obogaljio svoje tijelo. Njegovo tijelo je odbacilo vlastitu prirodnu zaštitu i prestalo ju izgrađivati i prilagođavati.
Stotinama tisuća godina pokrivajući svoje tijelo, čovjek je stekao još jednu lošu naviku. Počeo je i nastavio se stidjeti svoga tijela. Sada silne novce troši na odjeću, na modu. Najnovijom modom, ipak, pokazuje želju da svoje tijelo ogoli što je moguće više. Možda je to dobro!

6. Čovječe, promijeni se dok ne bude kasno! Reproduciraj se! Pari se i množi! Pri tomu osiguravaj kvalitetno potomstvo! Za vrijeme odrastanja uči svoju djecu dobromu a ne zlu!
Svojim reproduktivnim aktivnostima osiguraj svoje kvalitetno potomstvo. Ne uči svoje potomke štetnim i lošim ideologijama i religijama! Uči ih životu u prirodi i u zajednici s drugim ljudima i drugim bićima i biljkama! Možda ćeš tako uspjeti poboljšati svoje buduće generacije. Možda ćeš se kao čovjek uspjeti regenerirati i postati kvalitetna živa jedinka.

7. Čovječe, pari se samo sa ženom! Ne izmišljaj neprirodne seksualne odnose između muškaraca ili između žena! Ne pretjeruj u seksu! Čini to samo onda kada oboje želite! Udovoljavajte jedno drugom i svako sebi!
Prirodni način reproduciranja čovjeka je seksualni odnos muškarca i žene. Toga načina se treba pridržavati, jer je sve drugo protuprirodno a protuprirodnost dovodi do anomalija i do degeneracije vrste.
Za parenje između više ljudskih jedinki, tj. za mijenjanje partnera, mora postojati suglasnost svih učesnika i to: suglasnost jedinke koja će biti napuštena, jedinke koja napušta partnera i nove jedinke, koja će se tek pariti. U smislu parenja ne morate robovati instituciji braka, ali MORATE skrbiti i podizati djecu zajednički vas oboje, koji ste ih začeli i rodili. Za napuštanje djece nema opravdanja osim smrti i teške bolesti oba roditelja.

8. Čovječe, koristi maksimalno svoj razum, svoju svijest, duh i znanje na dobrobit sebi, drugim ljudima, životinjama, biljkama i cijeloj Zemlji! Čini samo dobra djela! Ako budeš činio zla, zlo će ti se vratiti! Bori se protiv zlih ljudi! Osobito se bori protiv sijača zlih ideologija!
Razum i svijest, koju posjeduje samo čovjek, neprocjenjivo je blago ako se koristi za dobrobit svih na Zemlji, ali i velika opasnost po sve, ako se zlorabi. Svaki čovjek to mora spoznati kako bi pravilno koristio svoj razum i korisno upotrijebio svoju svijest.

9. Čovječe, Organiziraj svoj život u zajednici s drugim ljudima, jer je to tvoj prirodni nagon! Odredite pravila zajedničkoga života na principima uzajamnog uvažavanja i pomaganja! Nikako ne dopustite da jedni žive na štetu drugih!

10. Čovječe, budi čovjek, kada već ne možeš biti netko drugi!