antun kauzljar

petak, 28.07.2006.

Što je istina i ima li je uopće

ŠTO JE ISTINA I IMA LI JE UOPĆE?


U nastavku ću pokušati izreći neka svoja zapažanja i razmišljanja o onome što se danas događa na ovoj našoj planeti Zemlji i u ovome našem civiliziranome svijetu. Svoje misli pokušat ću svrstati po grupama radi lakšeg uspoređivanja.


a) Ljudi, njihove mane, vrline i njihovo ponašanje

Prije tridesetak godina prepričavali smo kao šalu postupak dvojice Nijemaca koji su kao prijatelji pošli u gostionicu na piće ali su, odlazeći, platili svaki svoje popijeno piće. Mi smo se takvom ponašanju čudili i smijali se tomu a u Njemačkoj je to bilo sasvim normalno ponašanje. Oni su već tada imali razvijene demokratske odnose a mi smo tada još živjeli u socijalizmu pod komandom komunističke partije i spadali smo u red nerazvijenih država.
Jednom sam došao u posjetu mojemu kumu , koji živi u višekatnici i na vratima do njegovih pročitao sam ime njegovoga susjeda koji mi je bio imenjak. Pitao sam ga za toga njegovoga susjeda a kum mi je rekao da se oni ne poznaju. Susjede dijeli samo jedan zid ali se oni ne poznaju!
Hodao sam ulicom, gurao se sa svjetinom a bio sam jako usamljen. Tko su svi ti ljudi oko mene?
Danas naša država pokušava dostići zapadne razvijene zemlje, želi u njihovo društvo, hoće kapitalistički sustav, hoće demokraciju, provodi privatizaciju i pretvorbu, vraća se crkvenim vrijednostima itd. Sada spadamo u tzv. tranzicijske države, hoće reći države koje prelaze iz socijalističkog sustava u kapitalistički. Deset godina je prošlo od kako je započeo ovaj tranzicijski proces. U tom vremenu smo ratovali u domovinskom ratu, mnogi su poginuli, bili ranjeni, doživjeli traume (ili kako to moderno zovu PTS), mnogi su naučili krasti, pljačkati, činiti zločine, lagati i varati. Toliko tužnih stvari kao posljedica tako domoljubnog postupka kao što je domovinski rat! A zašto je uopće došlo do toga rata? Zato jer ljudi, koji su živjeli u istoj državi a nisu bili iste nacionalnosti i vjere, više nisu htjeli živjeti zajedno u istoj državi nego su htjeli svaki svoju državu. Pri tomu su njihovi vođe htjeli svaki za sebe što veću državu ali se o tome nisu mogli dogovoriti pa su problem riješili ratom koji, uzgred rečeno, nikome nije donio ništa dobra.
Podijelili smo se još više i nacionalno i pojedinačno. Sada svaki od nas pripada jednoj od mnogobrojnih stranaka i sukladno tome imamo različita mišljenja i stavove. Ako se slučajno nađemo zajedno (što je sve rjeđa pojava) onda jedino znamo pričati o politici i uglavnom se svađamo oko nje. Susjed i ja se posvadismo oko toga je li seljacima dobro ili nije a nijedan od nas nije seljak.
Mnogima je politika već omrznula pa je i to jedan od razloga zbog kojeg se ljudi više ne žele družiti. Uglavnom sjede u kući, vode jednostrane razgovore s televizijom i nemušte razgovore s novinama. Ljudi sve više počinju misliti onako kako televizija misli. Pitaju reporteri jednoga mladića što misli o tom i tom problemu a on odgovara: «Ne znam, ali prema onom što piše u novinama, to je dobro za našu državu.»
Ljudi su postali strašno nezadovoljni. Nikada im nije dosta onoga što imaju ili što dobiju. Nezadovoljni su plaćama, nezadovoljni su upravom u poduzeću ili vlasnikom poduzeća, nezadovoljni su obnovom njihovih u ratu oštećenih ili porušenih kuća, nezadovoljni su povratkom u svoja sela i gradove nakon rata, nezadovoljni su što se i srbi vraćaju, viču na državnu vlast, na tajkune, na ekspresno obogaćene moćnike koji to postadoše na prijevaru, ljudi su nezadovoljni svime i svačime. Hoće, žele, traže više i još više. Nikada im nije dosta. Pohlepni su.
Na svojim radnim mjestima, oni koji su imali sreće da ih nisu izgubili, nije više onako kako je nekada bilo. Rad čovjeka – posloprimca na radnom mjestu kod poslodavca sada se naziva nesamostalan rad, iako ja ne razumijem zašto je takav rad nesamostalan. Zar vozač autobusa kod vlasnika autobusnog poduzeća upravlja autobusom nesamostalno za razliku od vozača vlasnika svojega autobusa koji njime upravlja samostalno? Valjda se to tako zove zato što radnik radi za nekog vlasnika i tako o njemu i ovisi, te stoga nije samostalan, nije samosvojan. Zašto se onda kaže da je danas čovjek slobodan za razliku od komunizma u kojemu nije bio slobodan jer je bio «radnik u udruženom radu»? Danas radnik radi samo i isključivo za plaću ( i ako može što ukrasti iz poduzeća). Drugog interesa ili motiva za rad nema. Ne opterećuje ga više briga oko samoupravljanja, ne mora više suodlučivati s ostalim radnicima o visini svojih plaća, o stanovima za radnike, o investicijama i razvitku poduzeća, o toplom obroku i sl. Svih tih briga radnik je sada oslobođen. Valjda je zato sada slobodan, što prije nije bio. Ostala mu je samo jedna briga – on treba samo raditi. Svoga susjeda na radnom mjestu ne mora niti poznavati. Njegov će sindikat umjesto njega procijeniti kada može pritisnuti poslodavca da im poveća plaće. Tada će ga sindikat pozvati u štrajk , koji se uglavnom svodi na ucjenjivanje poslodavca: «Ili ćeš nam dati veće plaće ili mi nećemo raditi i tako ćemo nanijeti štetu tvojemu poduzeću. To ionako nije naše poduzeće».
Nikoga ne zanima ukupan život, rad, uspjeh i sudbina svoga poduzeća, svoga grada, svoje općine, pa niti svoje države. Svakoga zanima samo njegov vlastiti interes u svemu tome i samo u tolikoj mjeri u kolikoj je prisutan njegov interes, toliko ga zanima poduzeće, grad, općina, država. Brige su podijeljene izabranima, pa tako brigu o poduzeću brine njegov vlasnik ili direktor, o gradu gradonačelnik, o općini načelnik općine, o državi izabrani vladari a svi ti izabrani i svi drugi ljudi brinu svaki svoju brigu. Zato je direktor u poduzeću na tom položaju prvenstveno zbog svoga interesa, načelnik u gradu i općini zbog svoga a vladari u državi zbog svojih interesa. Koga briga za poduzeće, grad, općinu ili državu?
Čak se i u obitelji brige dijele. Neka svatko bude odgovoran sam za sebe jer će tako naučiti živjeti u svijetu neprekidne borbe i biti spreman odgovarati za svoje postupke. Tako se već i djecu uči živjeti. Nema više niti zajedničkih obitelji braće s roditeljima, čim se sin oženi on odlazi živjeti samostalno. Ima narodna izreka koja kaže: «Mi jesmo braća, ali nam kese nisu sestre». To je istinita mudrost nastala na činjenici da su ljudima «kese» postale nešto najvažnije u životu.
U pribavljanju materijalnih dobara za sebe, osobito novca, ljudi ne zaziru služiti se lažima, prijevarom pa i krađom. Primjer je promidžba vlastitih roba i artikala, koja je puna samohvale i veličanja do razine obične prijevare i grubog laganja. Iako su to vrlo često nekvalitetni proizvodi opisani kao nešto najbolje, koga je za to briga! Nitko nikoga ne prisiljava da kupuje takvu robu. Demokracija je i svaki čovjek ima pravo na slobodu izbora. Pri tomu mu nitko nije kriv ako bude prevaren.
Svaki čovjek ima pravo stjecanja dobara za svoju korist i pri tomu se ima pravo služiti svim dozvoljenim sredstvima a u ta «dozvoljena» sredstva se sasvim lijepo ušetala prijevara i krađa. Svaki direktor, načelnik ili gradonačelnik i svaki drugi čovjek s određenim ovlastima i mogućnostima koje mu daje njegov položaj nastojat će da iz svojega položaja izvuče što veću korist i moć za sebe. Stoga razloga svi se ljudi i otimaju za položaje u društvu koji im takvo što mogu omogućiti. Za njih više ne vrijedi izreka:»Svoj kruh jedu a tuđu brigu vode.»
Do položaja se pak dolazi pomoću pripadnosti vladajućim ili prijateljskim grupacijama a nikako vlastitom sposobnošću ili znanjem i umijećem. Priznatih mjerila za sposobnost nekog čovjeka ili nema, ili su pogrešna ili ih se ne želi primijeniti. Kada ljudi dođu na položaj onda gledaju interese samo svoje sredine: svog poduzeća, svoga grada, svoje općine i nimalo ih nije briga kako će proći drugo poduzeće s kojim posluju, drugi grad ili druga općina. Netko je rekao izreku : «Lijeva ruka ne želi znati što radi desna ruka.»
Nasilnost, kao ljudska osobina postaje sve češća pojava. Crne kronike u novinama sve su veće i zauzimaju sve veći broj stranica. Osobito su silni mladići i djevojke. Ako slave završetak mature, nasilni su. Ako idu na utakmicu, nasilni su. Ako se voze u vlaku, tramvaju ili autobusu, uništavaju sve što mogu, agresivni su prema taksistima. Rado se odazivaju na demonstracije i tamo su također nasilni. Povijest je nažalost pokazala da većina današnjih (ali i prijašnjih vladara) bila je u svojoj mladosti buntovnička i nasilna, tako da se može reći da neko ne može biti vladar ako nije bio u zatvoru. Tako su se i u našu politiku i vlast ušetali također bivši robijaši i zatvorenici.
Osobita napast među mladim ljudima je alkohol i droga. Mladež im sve više i sve češće pribjegavaju, momci i djevojke jednako. Groznije od toga je samo činjenica da ima
sve više ljudi koji su spremni drogu pribaviti i prodavati. Međutim, prema današnjem poimanju morala, mnoge ljude to ne muči. Koga je briga za nečije zdravlje ili život. Neka svatko brine svoju brigu. Prorok Jakob Lorber je rekao: «Živjeti će biti skupo a život će biti jeftin.»
Seksualno zadovoljavanje ljudi, žena i mladeži, koje još uvijek zovemo vođenjem ljubavi, postalo je vrlo slobodno i poželjno. Obavlja se na svim prikladnim i neprikladnim mjestima (na primjer ispred diska) i čini to svatko sa svakim. Dovoljno je da postoji požuda kao motiv ili pak da je par pod utjecajem alkohola ili droge. Danas se smatra sramotnim ako djevojka ili mladić uđu u brak a da prethodno nisu imali seksualno iskustvo barem s nekoliko partnera a kamoli da u brak uđu nevini.
Sve više ima homoseksualaca, lezbejki i drugih neprirodnih seksualnih prakticiranja. Posljedica ovakvog ponašanja jest opaka bolest EIDS koju parovi prenose i na svoju djecu. Za sada još nema lijeka za ovu tešku bolest.
Grozno je što ima sve više onih koji svoje seksualne prohtjeve zadovoljavaju na djeci i maloljetnicima. To je strašan zločin jer se djeca ne mogu braniti.
Što potiče ljude da postaju sve gori i gori, bića bez vrlina, samo s manama, lažljivi, prijetvorni, samodovoljni, sebični, pohlepni, da zaboravljaju na svoje bližnje, nasilni, nemoralni, skloni zločinu i kriminalu itd., itd.?
Jedan od razloga ili bolje rečeno uvjeta u kojima postaju takvi jest prevelika sloboda, previše prava a malo odgovornosti. Ljudi žive u demokratskom društvu koje jamči punu slobodu pojedinca. Ali zašto tu svoju slobodu i svoja prava ne usmjere nečemu dobrom, korisnom i stvaralačkom? Osobito zbunjuje činjenica da crkva upravo danas vraća svoj snažni utjecaj među ljude, koji je u doba komunizma i socijalizma bio znatno oslabljen, te bi bilo logično očekivati smanjenje svih zala a povećanje dobrote i morala sukladno crkvenom i božjem nauku.
Međutim, nije tako. Nije tako niti u zemljama u kojima nije bilo komunizma i socijalizma, čak bi se moglo reći da u tim zemljama je ranije došlo do svakojakih grijeha i nemoralnosti i da ih ima možda i više nego u nas.
Čitao sam Nitschea , on tvrdi da su upravo crkva i teolozi odgovorni što su ljudi ovakvi kakvi jesu. On kaže da je crkva kroz stoljeća uništavala jake i sposobne zatvarajući ih, ubijajući ih i na druge načine tlačeći ih a podržavala je slabe i nemoćne, da je uništila na milijune prirodnih ljudi , mnoga plemena i narode na svim kontinentima i takvim svojim djelovanjem poremetila je kvalitetnu prirodnu selekciju kroz mnoge generacije ljudi. Opstajali su loši i slabi a uništeni su sposobni i jaki. Na kraju je čovjek postao loša ali poslušna domaća životinja ( kako ga zove Nitsche) kojom se može lako upravljati i manipulirati a upravo to treba crkvi i vladarima. Crkva i vlast su uvijek išli ruku pod ruku i drže se zajedno još i danas. Državna vlast vlada materijalnim dobrima a crkva duhovnim dobrima ljudi.
Možda se je čovjek, ta domaća životinja, vratio svojemu instinktu, svojoj prirodi i oteo se kontroli. Možda je sada ono njegovo zvjersko izbilo na površinu i čovjek se sukladno tomu počinje ponašati.

- 08:59 - Komentari (4) - Isprintaj - #