Volio bih zbog gospodina Ivana da netko pokrene blog na temu prirodnih znanosti: fizika, atomska fizika, kvantna mehanika, astrofizika, bilogija, genetska molekularna biologija ili nešto od toga, jer me sve te znanosti zanimaju kao obična čovjeka – laika. Možda bih nešto više naučio. Ali započeo sam temu o ljudskom rodu i ljudskim zajednicama i ne mogu je tek tako prekinuti. Zato nastavljam sa podtemom:
b) Vlast i vladari
Sjećam se jednog zbora građana u mojemu selu u doba socijalizma kada je jedan čovjek ustao i rekao: «Eto, ako drug ..... ne želi prihvatiti biti predsjednik, onda izaberite mene.» U tom času dvoranom se prolomio smijeh. Tada je takav postupak bio doista smiješan a čovjek bi bio izvrgnut podrugljivosti.
Danas je ovakvo ponašanje postalo demokratsko pravilo. Onaj tko želi biti na vlasti mora prikupiti potpise podrške a zatim javno pozivati birače da glasuju za njega. Pri tome se mora javno hvaliti i govoriti: «Evo ja vam se nudim a vi me prihvatite.» To se zove predizborna promidžba i nešto je sasvim normalno za današnje poimanje ljudskog ponašanja.
Tako može biti svatko izabran ako to želi, ako se dovoljno dobro hvali, tj. ako dovoljno dobro provede predizbornu kampanju i to bez obzira bio on kvalitetan kandidat i čovjek ili ne bio. Kažu da je to postignuće demokracije jer svaki čovjek ima pravo biti biran i izabran kao što ima pravo i birati. Narodna poslovica je ipak rekla: «Tko se hvali, sam se kvari.»
Došlo je novo vrijeme kada se više ne mogu ograničavati prava ljudi kao što se to prije činilo. Manje je važno to što će zajednica ljudi dobiti lošeg vladara. U doba socijalizma čovjek je vrlo teško mogao doći na kandidacijsku listu. O njemu su prije toga raspravljali na mnogim skupovima, osobito na partijskim sastancima. Ako se on sam nije dovoljno isticao kao pozitivna osoba u svojoj radnoj ili životnoj sredini tada nije bio predložen. Dakle tada su ljudi mogli biti birani ali uz ograničenja koja su zavisila o njihovim kvalitetama i osobinama. Na taj način ljudima su djelomično oduzimana njihova prava, prava da budu birani. Ipak, na taj način su na vlast dolazili ljudi prethodno selektirani prema mjerilima koja i nisu uvijek morala biti ispravna ali nisu bila ni nikakva, postojala su kakva takva.
Danas ljudi imaju pravo i slobodu da se udružuju u stranke i udruge po svojoj volji i prema svojim političkim uvjerenjima. Začuđujuće je koliko su ta ljudska politička uvjerenja i općenito njihova razmišljanja toliko različita, raznovrsna i bogata. Prosuđujem da je tomu tako po brojnosti stranaka koliko ih danas u našoj državi ima. Kažu da je jedna zajednica ljudi demokratski bogatija što ima više stranaka. Po tomu smo mi, dakle, vrlo bogati demokracijom. Jesmo li?
Ipak, vlast u državi ne dijele sve te stranke i strančice nego samo nekoliko njih koje na izborima prijeđu izborni prag, tj. dobiju zakonom određeni minimum glasova birača. To znači da će u vlast ući one stranke koje uspješnije uvjere birače o svojoj «kvaliteti» i tako dobiju veći broj glasova. U praksi se pokazalo da u državi ima nekoliko desetaka stranaka a u vlast nakon izbora uđe njih nekoliko. Što je s preostalima daleko brojnijim strankama, njihovim članovima i simpatizerima. Oni nemaju svoje predstavnike u novoj vlasti, oni ne mogu kroz vlast izraziti svoja politička mišljenja i uvjerenja, oni su također zakinuti u pravu na izbor kao i oni koji nisu mogli biti predloženi u doba socijalizma, samo što je ovima pravo oduzeto na demokratski način.
U socijalizmu je partija uvijek pri izborima imala zadatak da na glasovanje dovede što veći broj birača i prema tome uspjehu se ocjenjivao njezin rad. Tako se postotak izlaska na birališta mjerio postotcima od 80% do 100 %. Danas u gradu Zagrebu izađe na glasovanje jedva jedna trećina birača. Njih 33% izabere predstavnike iz šest stranaka. Među njima SDP dobije 40% glasova i pravo na pretežnu vlast a on je ustvari dobio nekih l3% glasova od ukupnog broja birača. SDP kao pobjednik postavlja svoje ljude na sve važne položaje a izbor ljudi obavlja iz svojega članstva koje čini nekoliko postotaka od ukupnog broja stanovništva, što znači da im je mogućnost za izbor kvalitetnih ljudi vrlo smanjena a izbor sužen.
I tako kada sve zbrojimo dobivamo da se nova vlast sastoji od ljudi koji su se morali pred biračima sami hvaliti, obećavati im kule i gradove i nuditi sami sebe. Ta nova vlast se sastoji od ljudi sa samo nekim političkim uvjerenjima i ne odražava političko uvjerenje svih građana. Baza za izbor ljudi u novu vlast je svedena na samo mali broj članova nekih stranaka i ona ne pruža dovoljno mogućnosti za izbor najkvalitetnijih ljudi. Drugim riječima dobili smo lošu vlast ali vlast demokratski izabranu a to je veliko postignuće u odnosu na «komunističko – socijalistički mrak» bez obzira što smo u onom sustavu glasovanja dobivali u vlast probrane ljude iz cijele zajednice. Netko ih je drugi probirao a nisu se morali sami hvalisati i nuditi. Glasovalo se za čovjeka a ne za stranku.
Nakon što smo dobili prvu novu demokratsku vlast devedesete godine počele su «snažne demokratske promjene.» Ljudima i narodima više nije bilo dobro živjeti u zajedničkoj federativnoj državi nego su svaki za sebe sukladno demokratskim pravima i slobodama, odlučili stvoriti svoju nacionalnu državu. Da bi se mirno razišli trebalo je da se vlastodršci dogovore ali oni se nisu mogli dogovoriti a vjerojatno nisu ni htjeli jer su svaki u svojoj glavi imali zadnje misli o većoj državi i većoj moći za sebe. E, pa kada nije išlo milom, moralo je ići silom. Tako dobismo rat. Dobiše ga i oni koji su ga htjeli i oni koji ga nisu željeli. Nove vlasti su nas uvjeravale u ispravnost njihova vodstva i pozivale nas da ratujemo. Pojavili su se i aveti prošlosti iz drugog svjetskog rata: ustaštvo i četništvo. Nastalo je zlo: desetci tisuća mrtvih, stotine tisuća ranjenih i oboljelih, milijun prognanih i izbjeglih, na stotine porušenih domova i gospodarskih objekata .....
Umiješao se svijet i prisilio nas na pomirbu ali mržnja u ljudima je ostala. Nju će teško biti iz nas iščupati. Nova demokratska vlast kaže da je tako moralo biti i da žrtve nisu bile uzaludne jer smo stvorili svoju demokratsku državu i uspjeli se osloboditi mračnoga socijalističkog totalitarizma i okova komunizma. Čak okrivljuju i partizane, koji su na strani antifašista u drugom svjetskom ratu izvojevali pobjedu i stvorili federativnu državu a onda je, kažu, gurnuli u socijalistički mrak. Blajburške žrtve i žrtve križnog puta se veličaju kao žrtve komunizma i partizana. I sve tako.
Povjerovali smo tim ljudima u vlasti i opet ih izabrali na slijedećim izborima da nas i dalje vode. I vodili su nas, ali u propast obećavajući nam blagostanje. Ljudi u vlasti i oko vlasti pljačkali su i uzimali za sebe sve što se moglo uzeti ne mareći pri tomu za posljedice. Posljedice su bile grozne: gospodarstvo u kolapsu, kapital razgrabljen i opljačkan, bez posla je ostalo pola milijuna ljudi, udvostručen je broj penzionera koji sada primaju mrvice od penzije, nezakonitosti i kriminala ima na sve strane, afera za aferom pune novinske stupce, droga se širi i uništava mladost, ostatak mladosti bježi u inozemstvo trbuhom za kruhom, vlast traži da žene rađaju što više malih Hrvata kako nam se sjeme ne bi zatrlo, ljudi su se vratili u crkve jer im je jedino još to ostalo – moliti se Bogu za svoj kruh svakidašnji.