OK ĐAKOVO II
27.02.2006., ponedjeljak
NEDOSTAJALE VISOKE IGRAČICE
|
OK VALPOVKA – OK ĐAKOVO 3:1 ( 25:17; 25: 4; 24:26; 25:12 ) CURE SU IGRALE U SLJEDEĆEM SASTAVU: 1. IVANA IVANUŠEC 2. MATEA ZORIĆ 3. MONIKA SLIŠKOVIĆ 4. TENA KNEŽEVIĆ 5. IVA DUJMOVIĆ 6. TANJA OMAZIĆ 7. SANDRA UNTERAJNER 8. NIKOLINA RAGUŽ LUČIĆ Veliki poraz. Znao sam da su cure iz Valpova jaka ekipa i znao sam da će biti teško bez nekolicine standardnih igračica, ali jako volim i kada se odigravaju ovakve utakmice s ovakvim sastavom jer se onda u stvari vidi snaga ekipe s klupe. Na ovakvim utakmicama cure bi trebale vidjeti gdje se nalaze u toj igri i na kojim elementima bi trebali raditi da bi se ta njihova igra u polju popravila. Bilo je teško , ali su cure u prvom setu pokazale da znaju igrati, a onda je protivnička ekipa počela koristiti to što nismo došli ni s jednom visokom igračicom i počele su nam probijati kroz sredinu. Curama sam to odmah ukazao na početku utakmice, ali jednostavno nijedna nije mogla kvalitetno odigrati u bloku, ne samo na sredini nego i na krajevima mreža. Na cijeloj utakmici imali smo samo dva prava bloka i to jedan od strane SANDRE, a drugi od NIKOLINE i jedan polu-blok koji je završio u autu od strane TANJE. Jako su nam nedostajale ANTONELA I MAJA A. , i to je protivnička ekipa nemilosrdno koristila tako da su imale u prosjeku osam do deset smečeva po setu kroz sredinu mreže. Opustile su se , igrale su hrabro jer nisu doživjele nijedan blok s naše strane i to je to. Nema tu velike filozofije. Taj prvi set je izgubljen iz tog razloga. S igrom u tom prvom setu sam jako zadovoljan, jer su svi ostali elementi igre osim bloka bili jako dobri, malo se pred kraj seta pokvario servis i to je realan rezultat toga seta. U drugom setu veliki, veliki pad. Prijem servisa je bio jako loš, a ako bi prijem servisa i bio dobar - napada nije bilo kako Bog zapovijeda. Nema udarca po lopti. Lagano prebacivanje i to je protivnička ekipa itekako koristila. Mogli su organizirati lagani kontranapad, a kako nismo imali bloka i ako još dodam i loš servis, tu su nas totalno, totalno zgazile što pokazuje i rezultat tog drugog seta. U trećem setu na početku ista slika kao i u drugom tako da su protivnice povele s 14 naprema 2 i onda je njihov trener već računajući da je dobio utakmicu počeo uvoditi igračice s klupe koje ipak nisu bile dostojna zamjena prvoj ekipi što su moje cure iskoristile i napravile preokret i povele s 18 naprema 16. Nakon tog rezultata set više nisu mogle preokrenuti ni njihove stalne igračice. Mislim da mi je zadnji set najviše pokazao o tome gdje je koja igračica u igri jer tu je bilo svega. Od dobrog i lošeg servisa, dobrog i lošeg prijema servisa do slabog kretanja u polju. U prvom setu su odigrale strahovito dobro kretanje u polju na taj način da u "letjele" i da su se bacale za tom loptom tako da je bilo i nekoliko sudaranja, gdje sam se na trenutke i plašio da neće doći do povreda, dok u ovom zadnjem su tri lopte pale između njih, a nijedna da krene... Vidjelo se da sve mogu, te da ću od igračica koje su bile na terenu toga dana najviše morati raditi s TENOM, jer je vidljivo da je njeno kretanje u polju najusporenije i da u glavi mora malo posložiti kockice te se uozbiljiti u igri i shvatiti da igra za ekipu, a ne za sebe i da na takav način igre okreće leđa cijeloj ekipi i da mora izbaciti to djetinjasto ponašanje iz glave jer ima jako dobre predispozicije da postane dobra odbojkašica, ali to zavisi najviše od nje same, od njenog rada na treninzima. Ostale su odigrale manje-više standardno sa svim onim i dobrim i lošim primjedbama koje sam im davao i ranije tako da i dalje moramo raditi, raditi i samo raditi... |
- 17:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #
20.02.2006., ponedjeljak
PAMETNOM IGROM DO NOVE POBJEDE
OK ĐAKOVO – ŽOK VIBROBETON 3:1( 25:18; 22: 25; 25:18; 25:22 ) CURE SU IGRALE U SLJEDEĆEM SASTAVU: 1. IVANA IVANUŠEC 2. JELENA JAGODIN 3. MAJA ĆURIĆ 4. LUCIJA PULJIĆ 5. MONIKA SLIŠKOVIĆ 6. ANTONELA MARAS 7. IVA DUJMOVIĆ 8. TANJA OMAZIĆ 9. SANDRA UNTERAJNER 10. NIKOLINA RAGUŽ LUČIĆ Tamo neke sada već poodmakle 1998. i 1999. godine kada je naš klub bio još mala beba koja nije ni prohodala trebalo nam je jako puno prijateljskih utakmica. Iako su mi i Vinkovci i Osijek na jednakoj udaljenosti, više sam se okrenuo prema Vinkovcima jer su oni uvijek imali vremena za odigravanje takve vrste utakmica i kod njih smo bili redoviti gosti skoro svaki četvrtak u tjednu i igrali smo i odigravali te utakmice. Oni su, za razliku od nas koji smo imali treninge dva puta u tjednu, imali svakodnevne treninge i uživao sam se njihovoj igri i uigranosti. Te utakmice smo redovito gubili, ali istovremeno stjecali iskustvo u igri, a ja sam gledajući rad njihovih trenera puno toga dodatnog naučio. Redovito smo se skupljali, organizirali prijevoz uz pomoć roditelja, išli za Vinkovce, odigravali prijateljske utakmice i gubili, gubili, gubili... Tada sam se stalno zapitivao u svojoj glavi: " Kada ćemo mi pobijediti taj Vibrobeton ? ". I eto - POBIJEDILI SMO VIBROBETON !!!! Morao sam to napisati velikim slovima jer to je ono nešto emotivno u meni što sam nakon svih ovih godina morao izbaciti iz sebe. Doživio sam da nakon utakmice stišćem ruku njihovom treneru, čovjeku kojem sam toliko puta u tim našim porazima stiskao ruku i od kojeg sam uvijek u tim trenucima slušao riječi u smislu: "Nisu loše, ali trebaju još raditi... ",sada sam doživio da mi kaže kratko i jasno – DOBRE SU !!!! Te riječi sam doživio kao jedan veliki plus za kompletan rad na treninzima što se tiče i prve i druge ekipe, a najveću zaslugu u svemu imaju cure kojima smo nas dvojica kao treneri sa svojim komentarima i ispravljanju nepravilnog rada kod njih već sigurno i pomalo dosadili, ali gdje one to sve slušaju, ispravljaju greške, i kao rezultat toga je sve bolja i bolja igra i na tome treba nastaviti. Kao veliki, veliki plus se pokazalo to što na utakmice idemo sa dva tehničara ( NIKOLINA i LUCIJA ) i što su oba za onaj period koji su bile u igri odigrale bez nekih velikih grešaka i mišljenja sam da se to treba tako raditi kada god bude moguće, te da se u ljetnom periodu počne jako raditi na dva nova tehničara od mlađih djevojaka. Cure su odigrale mirno i pametno i čak i onaj set koje su izgubile došle su do 22 poena, odnosno rezultat po svim setovima govori o tome da je bila jedna dobra utakmica u kojoj smo se nadigravali i mirnijom i pametnijom igrom došli do pobjede. Tu mirnoću i određenu dozu sigurnosti ekipi donijela je JELENA, iako je i ona imala grešaka na servisu, ali to nije utjecalo na krajnji rezultat. Utakmicu je odigrala jako dobro. Kada bismo napravili razliku vadio sam je van, ne radi loše igre, nego da i mlade snage ( TANJA ) osjete igru, ali vidi se da je vrijeme veliki faktor dok TANJA stasa u igračicu koja će moći kvalitetno odigrati i na njoj je da samo radi i ispravlja sve greške na koje joj ukazujem, naročito na onu da se boji lopte. Najsigurniji servis na utakmici je imala MAJA, tako da će ona ubuduće sigurno uvijek startati na našem servisu u početku seta. Utakmicu je odigrala jako dobro i stalno se pitam zašto na našim utakmicama odigra tako dobro , a na utakmicama prve ekipe postotak vuče više na onu stranu da je odigrala slabije. Mislim da će mi odgovor na ovo moje pitanje morati ona sama dati u razgovoru u četiri oka. Na zadnje dvije utakmice sam uvidio da se u ekipi pojavila još jedna brza igračica u terenu, a to je IVANA. Strašno je brza, a na osnovu njene građe samo sam čekao kada će se to desiti, i imam osjećaj da je tu eksplozivnost dobila onog trenutka kada je u svojoj glavi shvatila da se ipak neće udariti ako se baci na taj parket. Kod nje je, upravo zbog te brzine, veliki problem doći pravovremeno na loptu kod smeča i onda se previše zavuče ispod lopte i ova je obvezno u autu, i što na utakmici njen servis ne smijem gledati jer nikada ne znam kuda će ići. Pored IVANE imamo još dvije brze igračice u ekipi, ANDREU ( za koju mi nije jasno zašto nije bila na utakmici u nedjelju ?!? ) i SANDRU koja je odigrala još jednu dobru utakmicu iako je imala malih problema sa prijemom, ali mislim da je kod nje problem s bolom u nozi za koji neće reći, nego stisne zube i igra, a onda se to manifestira na taj način. IVA je odigrala standardno dobro i sada se u stvari vidjelo koliko nam je nedostajala na onim utakmicama na kojima nije bila. Malo bolest, malo kazna... Ovo prvo opravdano, a ovo drugo nikako, te ću morati s njom razgovarati da se malo uozbilji kako roditeljima, a i nama ne bi više zadavala glavobolje. MONIKA isto tako standardno. Ona mi je isto dosta sigurna na servisu, a s njom će se morati raditi na brzini kretanja u terenu, tako da dobijemo kompletniju igračicu, a ne da njene nedostatke moram krpati s IVANOM i obratno. ANTONELA ima sve predispozicije da postane jako dobra igračica, veliki je borac, strahovito je napredovala iako je najmanje u klubu, ima samo dva problema, to je bol u leđima i prijem servisa. Na ovom prvom ne znam kako ćemo, a na ovom drugom ćemo morati raditi, raditi i raditi... Cure sve pohvale za utakmicu, lijepo je vidjeti kada pametno igrate, iako je moj cilj da igrate još opuštenije i još pametnije i na tome ćemo raditi. Iduća utakmica je u Valpovu. |
- 09:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #
14.02.2006., utorak
MALA DVORANA ILI ...
ŽOK ČEPIN– OK ĐAKOVO 3:0( 25:14; 25: 12; 25:19 ) CURE SU IGRALE U SLJEDEĆEM SASTAVU: 1. IVANA IVANUŠEC 2. MARIJA ĆURIĆ 3. MAJA ĆURIĆ 4. MARIJA MIKIĆ 5. MONIKA SLIŠKOVIĆ 6. ANTONIJA MARKOVIĆ 7. MATEA ZORIĆ 8. TANJA OMAZIĆ 9. TENA KNEŽEVIĆ 10. NIKOLINA RAGUŽ LUČIĆ Ovaj tjedan mi je stvarno pretrpan što se tiče posla, tako da se nisam do danas stigao posvetiti ovim stranicama. A za pisati uvijek toga ima, naročito nakon ove utakmice koju smo odigrali u Čepinu. Ne mogu pravdati svoje cure radi izgubljene utakmice, ali kada u cijelom meču sedamnaest "drugih lopti" završi udarcem u strop, organizator natjecanja bi stvarno trebao propisati i neke standarde za ovu našu Slavonsku ligu što se tiče visine dvorane, ili im je važniji novac koji će primiti i od te ekipe ili je to ono - pustite djecu da igraju. Mislim da tu ima svega, ali činjenica je da cure nisu navikle igrati u tako niskoj dvorani. O prijemu jakih servisa da i ne pričam jer na svaki malo jači servis prijem je završio na stropu. U prvom dijelu sezone tu istu ekipu smo pobijedili u Đakovu, ali sam odmah primjetio da skoro sve cure imaju jako dobar prijem servisa. Nakon što sam im vidio visinu dvorane znam i zašto je to tako. Možda bi trebalo i s našim curama za jedan period raditi u nižoj dvorani, npr. onoj u gimnaziji, vjerujem da bi se prijem strašno poboljšao. Ali neka , treba odigrati u svim uvjetima tako da bi se cure navikle na razne načine igre. Na utakmicu smo ipak otišli oslabljeni. S nama nisu pošle SANDRA, ANDREA, MAJA I ANTONELA od onih cura koje su ipak koliko toliko standardne u ovoj prvoj ekipi. No po rezultatu iz prvog djela sezone pomislio sam da bi se to trebalo dobiti i mislio sam da ćemo donjeti kući sva tri boda. No nakon gore navedenih problema skupili su se i onda oni igrački i u stvari sam uvidio da cure koje sam poveo ipak ne mogu na dovoljno dobar način zamjeniti one koje nedostaju. Tu se vidjelo da se s MARIJOM Ć., TENOM, MATEOM, MARIJOM M., I TANJOM mora još itekako dosta raditi na ispravljanju svih pogrešaka koje se pojavljuju u samom terenu, a to se naročito odnosi na brzo kretanje u terenu i na to da idu na prijem nakon servisa , a ne da valjda očekuju da ću ja doći u teren i primiti njihov servis. Trebaju biti dosta eksplozivnije, trebaju se bacati za tom loptom i naročito trebaju u igri jako razmišljati, tako da se ne desi da čista lopta koju treba samo prebaciti na drugu stranu završi u mreži. S TANJOM moram raditi na bloku jer se izgleda boji lopte i konstantno spušta ruke kada već skoči u blok i glavu uvlači u ramena. Boji se valjda da ju ne zaboli ruka nakon bloka. TENA na svu svoju prekrasnu visinu ima strašno veliki problem da kada uđe u igru da shvati da igra za ekipu, a ne za sebe jer od njenog kretanja, odnosno ne kretanja zavisi i igra kompletne ekipe. MATEA je dosta spora u terenu, a dodatnu smanjenu koncentraciju na igru joj stvara i to što nakon svakog pokreta mora namjestiti gaćice, jer valjda su se "uvukle" u guzu pa joj smetaju. To je strahovito ometa u igri , ali kako sam kaže to je jače od nje. Morat ću predložiti upravi da je najbolje da curama kupe neke gaćice do koljena pa valjda neće imati takvih problema. MARIJA Ć. je dosta napredovala u igri, ali bi trebala pripaziti da joj se ne javljaju početničke greške da laganu loptu na metar od mreže, umjesto da samo lagano prebaci preko – gura na mrežu sa svoje strane. Blok je dobar, kretanje treba biti brže, treba « ginuti « na terenu... MARIJA M. JE ponovno za ono vrijeme koliko je bila u terenu odigrala dosta dobro samo bi trebala biti življa i okretnija u igri, a s igrama će valjda i to doći... Ostale cure su odigrale malo ispod svojih mogućnosti i kada se uzmu problemi niske dvorane i lošije igre nije ni čudo da smo izgubili utakmicu. Iduću utakmicu nam dolazi Vibrobeton , a kako mi je upravo dok ovo pišem predsjednik javio da ćemo isti dan odigrati i mi protiv Vibrobetona i prva ekipa protiv Ivankova , te kako ću ostati bez usluga igračica koje igraju za prvu ekipu tako da će ponovno prigodu za dokazivanje imati mlađe, a na njima je da se nametnu i da mi pokažu koliko mogu... |
- 16:01 - Komentari (2) - Isprintaj - #
03.02.2006., petak
MALA BLOKADA U GLAVAMA
OK BIZOVAC– OK ĐAKOVO 3:0( 26:24; 25:6; 29:27 ) CURE SU IGRALE U SLJEDEĆEM SASTAVU: 1. SANDRA UNTERAJNER 2. ANDREA IVANDA 3. MAJA ĆURIĆ 4. MAJA AMBRUŠIĆ 5. MONIKA SLIŠKOVIĆ 6. ANTONIJA MARKOVIĆ 7. ANTONELA MARAS 8. TANJA OMAZIĆ 9. TENA KNEŽEVIĆ 10. NIKOLINA RAGUŽ LUČIĆ Sinoć nakon utakmice neće san na oči. Svaki detalj utakmice vrti se u glavi i po nekoliko puta. Krivo ti je zato što izgubiš 3:0, a sve je moglo biti drugačije. Znam da cure mogu puno više, ali jednostavno nešto im se blokira u glavama i ne ide pa ne ide. Na svaku njihovu spašenu aut loptu stavio sam kemijskom crticu na ruci i kod kuće sam ih izbrojao trinaest. Nevjerojatno. Tisuću puta pitanje – zašto je kretanje u polju toliko sporo????? Osim SANDRE nijedna se cura u polju ne kreće kako treba. Kao da imaju strah da se bace na taj parket. Statične, ukočene, ponovno olovne noge, a u glavi blokada, jebem mu miša, kao da im je netko dao injekciju za blokadu... Za poludit... Cure vjerujte mi, s klupe je jako teško gledati kako jadne nikakve, čmeljave lopte padaju između vas, a nijedna da se pokrene. Dođe mi da uđem u igru i da sam odigram protiv njihove cijele ekipe, ali ne ide. Tu sam da vas naučim i motiviram da svaki set igramo do 25 i da morate uvijek zaboraviti ono što je prošlo u meču i da razmišljate samo o onome što će se dogoditi. Kada budete razmišljale na taj način vjerujte mi da će početi dolaziti i rezultati. Jednom sam djevojkama na analizi utakmice rekao da ih sve volim i da su mi sve drage, ali isto tako koliko su mi drage da ih i mrzim, to mrzim (pod znacima navoda ) se odnosilo na to da puno vremena tjedno provodimo zajedno, da svoje slobodno vrijeme koje bih mogao provoditi sa svojom djecom provodim s njima, a da se to ne vraća na odgovarajući način, ne daju sto posto sebe u igri, a najbolji primjer za to je ova utakmica koju smo igrali u Bizovcu. Utakmica koju smo počeli jako dobro, poveli, vidjela se sigurnost u igri, svi elementi igre se pokrivaju, vodimo 17:10 i onda počinje..., ne znam što počinje. odjednom prijem servisa loš, kuhane lopte počinju padati između njih a one kao da čekaju da neka druga dođe do te lopte, lopte prebačene čekićem s druge strane stvaraju paniku među njima, gledaju jedna u drugu u očekivanju da će uvijek ona druga udariti loptu, a lopta toliko jadna da ne može biti jadnija. Valjda misle – gotovo je, dobijamo ovaj set i stanu. Blok nikakav. Uopće se ne ide u blok na naš loš prijem servisa kada njihov smečer bez problema neometan zakucava u naše polje na tri-četiri metra. Vičem s klupe, pokušavam ih pokrenuti ali ne ide pa ne ide. Stignu naš rezultat i povedu 24:23 i pobjede u tom setu. Za ne povjerovat. Dođem kući i postavljam sebi pitanje gdje griješim. Da li ih ostaviti da igraju same, bez velikih povika s klupe, ili da vičem da ih motiviram. Znam da znaju da smo tu zajedno da težimo istom cilju, da nauče igrati, da uživaju u toj igri i da ih ta igra opušta i relaksira. Cure moramo razgovarati - ja s vama, vi sa mnom i jedne između drugih. Sjetite se riječi koje vam znam reći u svlačionici, samo kao kolektiv pobjeđujemo, da jedna drugu bodrite i jednostavno moj način rada je takav da želim komunikaciju. Želim da kroz komunikaciju jedna drugoj pomognete, a na kraju krajeva da znam kako dišete za tu odbojku i da je volite i zavolite najviše od svega jer ja mislim da ljepšeg sporta za djevojke nema. To je naravno moje mišljenje. Nemojte da ovo moje razmišljanje i zapažanje utakmica ostane samo mrtvo slovo na papiru. I onda drugi set. Pad toliko strahovit da me je uopće sramota i pisati. Nijedna nije odigrala kako treba. 6 ( slovima: ŠEST ) poena u cijelom setu, to nismo imali ni sa puno , puno jačim ekipama. Zabijam glavu u pijesak kao noj. Ne znam kako su se cure osjećale, ali meni je na klupi bilo grozno, gledaju jedna u drugu, boje se lopte, ne daj Bože da se koja slučajno baci za loptom ( pokidat ću štitnike za koljena, a mama rekla da su skupi, moram ih čuvati – kao da razmišljaju na taj način ), ajmo cure, ajmo , ali ne ide. Ni jedan elemenat igre ne ide kako treba ... Šest poena, dugo , dugo će mi ta šestica odzvanjati u ušima. Nadam se da će i njima. U trećem setu smo probali sustavom igre 4- 2, ali kako je set počeo mislio sam da ni to neće dati rezultat. Užas. Cure iz Bizovca su povele 17:6. Zovem time-out, tražim da ne gledaju rezultat, da igraju za sebe, da igraju onako kako mogu i znaju jer jednostavno to kao da nisu one. I to kao da je dalo rezultata. Gledam i ne mogu vjerovati. Šta je sad ovo? Već sam sjeo na klupu i pomirio se s porazom, kad one rastrčane, razigrane, počinju stvarati smišljene akcije i malo po malo izjednačimo na 24:24, što jednostavnim rječnikom prevedeno znači da su cure na njihovih 7 osvojile 18 (slovima: OSAMNAEST ) poena. Pa reci ti meni da sad one ne znaju igrati. Poludit ću u razmišljanjima kako sad to????? Čak imamo i set loptu jer smo vodili 26:25, ali set gubimo 29:27. Na kraju svega izvlačim zaključak da je to neiskustvo i da u jednu ruku volim što nam se ovakve utakmice dešavaju u ovoj prvoj godini natjecanja, jer sam mišljenja da iz onih utakmica s Marulkom i Vukovarom kada su izgubile u petom setu gdje jednostavno moraju shvatiti da u takvim situacijama moraju biti angažirane i skoncentrirane preko 110 posto svojih mogućnosti da bi se takva utakmica dobila, a iz ove utakmice s Bizovcem da su kojim slučajem dobile taj treći set možda bi zbog pada njihove ekipe dobile i utakmicu. Moramo početi još više razgovarati i želio bih da cure shvate jedno - da su sada u fazi da počinju shvaćati igru i da od njih samih sada već mogu tražiti veći angažman u kombiniranju igre i razigravanju da sve ravnopravno i iz prve i iz druge linije budu uključene i u fazi obrane i u fazi napada. Još jednom naglašavam da je ova prva sezona , sezona učenja, sezona u kojoj ćemo odigrati puno utakmica i da u ovoj sezoni želim stvoriti podjednako dobre igračice u svim dijelovima igre , što i pokušavam i čemu težim jer samo na taj način u budućnosti ćemo dobiti jednu dobru ekipu, ekipu koja će se ravnopravno moći nositi sa bilo kojom ekipom na ovim našim prostorima koje su obuhvaćene drugom i trećom ligom. Ovo sam rekao da se cure slobodno opuste i da igraju , da se uhvate u koštac i s prijemom servisa i sa smečom, a ne da se sakrivaju kod prijema, odnosno da se boje opustiti ruku kada treba opaliti po lopti. Svi zajedno i svim snagama moramo dalje i možemo bolje. Cure ja vjerujem u vas !!!!!!!!!!!!!! Iduću utakmicu idemo u Čepin, pa sad da vas vidim. |
- 20:24 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
OK ĐAKOVO II Adresa: Ivana Kukuljevića 7 Telefon/fax: 031/813-418 Predsjednik: Miroslav Užarević mob: 091/52-28-332 Trener: Darko Perković mob: 098/99-52-923 e-mail: darko.perkovic@os.t-com.hr
o povijesti kluba...
Promatrajući kompletan ekipni sport u gradu Đakovu te 1998. godine došao sam do zaključka da osim rukometa , što se tiče ženskog sporta, nema više ništa gdje bi djevojke mogle koliko toliko pronaći sebe i skloniti se u tim osjetljivim godinama iz kafića i poraditi na sebi u tim zimskim mjesecima kada naš grad utone u jedno "kulturno mrtvilo". Razmišljao sam o tome na taj način koliko je meni sport donio toga dobroga, druženja, prijateljstva, kroz sve te obveze izgrađivanje radnih navika, veselja nakon pobjeda , tuge nakon poraza, razmišljanja gdje sam pogriješio, kako to na najlakši način ispraviti u budućnosti, i koliko sam u svemu koristio glavu da bi protivnika matirao na najlakši način, a da ne dam svoj maksimum. To su mi uvijek bili najslađi poeni . Ovaj sport jako traži glavu - razmišljanje, a ne samo sirovu snagu. Kako sam u to vrijeme bio član muške odbojkaške ekipe ( koja danas na žalost više ne postoji ) htio sam pokušati početi voditi jednu žensku odbojkašku ekipu vođen time da nisu sve cure dovoljno hrabre da se uhvate u koštac s rukometom, u odnosu na odbojku grubim sportom, tako da će i za mene ostati djevojaka koje će početi trenirati. I tako je te 1998. godine osnovan ŽOK Đakovo u okviru OK Đakovo. Uz pomoć radio Đakova dali smo oglas da se osniva klub i da počinjemo s treninzima vani na otvorenom igralištu Hrvatskog Sokola. Odaziv djevojaka je bio takav da sam se na prvom okupljanju uplašio broja djevojaka koji se pojavio.Došlo je ukupno 49 djevojaka, a ja sam za treniranje na raspolaganju imao jednu mrežu i tri lopte. Pomislio sam u sebi kako je svaki novi početak težak i klub je počeo s radom. Prvi trening sam imao 18.05.1998. godine. Djevojke sam podijelio u dvije grupe, a trenirali smo četiri puta tjedno s prvom grupom od 17.30 do 19.00 sati, a s drugom grupom od 19.00 do 20.30 sati. Mogu samo bogu zahvaliti što su djevojke voljele dolaziti trenirati i što su ove iz prve grupe ostajale i na treningu druge grupe kao promatrači tako da su se roditelji zabrinuli gdje su im djeca od 17.00 do 21.00 sat i u toj svojoj brizi su počeli dolaziti i gledati što im djeca rade. Zahvaljujući tome jedan od roditelja je na taj način postao i prvi sponzor ŽOK Đakovo jer kada je došao i vidio u kojim se uvjetima radi kupio je curama komplet opremu ( dresove, gaćice, trenerke ), jednu mrežu s antenama i ono što je meni bilo najvažnije kupljeno je petnaest novih lopti, tako da na idućem treningu iako je bio tmuran dan pred kišu meni je sjalo sunce. Želio je pomoći , pomogao je i ja mu od sveg srca želim sve najbolje u životu – Pero veliko hvala !!!! Zamisli sad kombinacije, ja – pedeset cura – osamnaest lopti – NEVJEROJATNA KOMBINACIJA. Borba s tim asfaltom nam je odmah bila puno lakša. Pripremali smo se za početak prvenstva, prvog prvenstva ženske odbojke u povijesti grada. Pred sam početak prvenstva napravio sam selekciju djevojaka s kojima ću trenirati u dvorani i s kojima ću početi prvenstvo, a bilo mi je jako krivo što nisam mogao nastaviti i s ostalima , ali to jednostavno tehnički nije bilo izvedivo. Počeo sam raditi sa sljedećim curama: 1. IVANA MAJSTOROVIĆ 1983. 2. VALERIJA TOMIĆ 1983. 3. RUŽICA MIŠURA 1985. 4. MAJA ŠĆURIĆ 1984. 5. MARTINA VRAČEVIĆ 1984. 6. TEA VUIĆ 1983 7. MAJA KULUNDŽIĆ 1982. 8. MONIKA MITROVIĆ 1983. 9. KRISTINA UZELAC 1983. 10. JASMINA ĆURAK 1983. 11. MAJA SABLJAR 1982. 12. JASMINKA ABRAMOVIĆ 1982. 13. SANDRA IVANOVIĆ 1982. 14. SANELA ĆAVARUŠIĆ 1982. 15. NATAŠA BOŽIĆ 1983. 16. IVANA BALEKIĆ 1984. 17. IVANA SADAIĆ 1982. 18. IVANA RAJKOVIĆ 1978. 19. VJEKOSLAVA BOŠKOVIĆ 1979. 20. KSENIJA POLOŠKI 1982. 21. MIRELA BOŠNJAK 1983. 22. IVA BOŠKOVIĆ 1983. 23. IVANA PULJIĆ 1984. To naše prvo natjecanje bilo je u "Slavonskoj ligi" između tri ekipe: mi, Nova Gradiška, gimnazija Matija Mesić – Slavonski Brod, po dvostrukom kružnom sistemu gdje smo otprilike svi bili podjednaki i gdje je svatko svakoga mogao dobiti. Iz tog vremena nikako ne mogu zaboraviti veliku borbu za opstanak same ekipe, traženje sponzora, organizacija prijevoza, organizacija prijateljskih utakmica, novca na kapaljku, a sve košta, svi traže ...., a isto tako i ono što u čovjeku uvijek ostaje – ono lijepo, jer ružno se uvijek zaboravlja, ono veselje u kombiju kad dobijemo utakmicu u gostima, a cure zapjevaju meni vozaču. Ostaje u sjećanju i jednodnevni izlet u Bizovac na kraju sezone gdje smo nastavili to naše zajedničko druženje, gdje se razvija taj duh zajedništva, duh pripadnosti toj ekipi. No kako to obično u priči biva – što je lijepo kratko traje. U listopadu 1999. godine odlazim na novi posao u mili nam glavni grad. Cure mi priređuju oproštaj. Stisnulo se nešto u grlu, a gdje ću to pred njima pokazati. Na poklon dobivam veliku uvećanu našu zajedničku fotografiju, loptu s njihovim potpisima i mojim brojem 4, koja sada ima posebno mjesto u stanu ( i srcu naravno ) i jedan jedini osvojeni pehar s turnira u Slavonskom Brodu. ( od njega danas imam samo dijelove jer je to moja "tehničarka" od četiri godine stalno tražila i spremala na "svoje mjesto". To ljeto, prije nego što sam otišao, počelo se malo ozbiljnije raditi u cijelom klubu tako da su naprevljena tri terena za odbojku na pijesku na gradskom bazenu i sada kad sam pomislio da bi se moglo puno kvalitetnije raditi, npr. škola odbojke za djecu preko ljeta, morao sam otići. Spletom životnih okolnosti u Zagrebu se nisam dugo zadržao tako da se 2001. godine vraćam i ponovno se uključujem u rad kluba, a sada u toj sezoni su tu pored starih i neke nove cure: 1. MONIKA KARABOJEV 1983. 2. PETRA ANGEBRANDT 1983. 3. IVANA MAJSTOROVIĆ 1983 4. VLATKA KOREN 1984. 5. MARTINA VRAČEVIĆ 1984. 6. ZRINKA VRAČEVIĆ 1985. 7. MARINA ŠARIĆ 1985. 8. RUŽICA MIŠURA 1985 9. SUZANA KUNA 1985 10. MARTINA BAGARIĆ 1985. 11. ANTONIJA JUKIĆ 1986. 12. LIVIJA VRAČEVIĆ 1987. 13. JELENA LUCIĆ 1988. 14. MARIJA DUBRAVAC 1988. 15. ANTONIJA ŠIMIĆ 1988. 16. ANA BIUK 1988. 17. IRMA ŠĆURIĆ S gore navedenim curama odradio sam samo jednu sezonu i iz osobnih razloga ponovno sam bio odsutan iz kluba sve do ove 2005. godine kada sam se pred početak sezone ponovo uključio u rad kluba. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||