OK BIZOVAC– OK ĐAKOVO 3:0
( 26:24; 25:6; 29:27 )
CURE SU IGRALE U SLJEDEĆEM SASTAVU:
1. SANDRA UNTERAJNER
2. ANDREA IVANDA
3. MAJA ĆURIĆ
4. MAJA AMBRUŠIĆ
5. MONIKA SLIŠKOVIĆ
6. ANTONIJA MARKOVIĆ
7. ANTONELA MARAS
8. TANJA OMAZIĆ
9. TENA KNEŽEVIĆ
10. NIKOLINA RAGUŽ LUČIĆ
Sinoć nakon utakmice neće san na oči. Svaki detalj utakmice vrti se u glavi i po nekoliko puta. Krivo ti je zato što izgubiš 3:0, a sve je moglo biti drugačije. Znam da cure mogu puno više, ali jednostavno nešto im se blokira u glavama i ne ide pa ne ide. Na svaku njihovu spašenu aut loptu stavio sam kemijskom crticu na ruci i kod kuće sam ih izbrojao trinaest. Nevjerojatno. Tisuću puta pitanje – zašto je kretanje u polju toliko sporo?????
Osim SANDRE nijedna se cura u polju ne kreće kako treba. Kao da imaju strah da se bace na taj parket. Statične, ukočene, ponovno olovne noge, a u glavi blokada, jebem mu miša, kao da im je netko dao injekciju za blokadu... Za poludit... Cure vjerujte mi, s klupe je jako teško gledati kako jadne nikakve, čmeljave lopte padaju između vas, a nijedna da se pokrene. Dođe mi da uđem u igru i da sam odigram protiv njihove cijele ekipe, ali ne ide. Tu sam da vas naučim i motiviram da svaki set igramo do 25 i da morate uvijek zaboraviti ono što je prošlo u meču i da razmišljate samo o onome što će se dogoditi. Kada budete razmišljale na taj način vjerujte mi da će početi dolaziti i rezultati.
Jednom sam djevojkama na analizi utakmice rekao da ih sve volim i da su mi sve drage, ali isto tako koliko su mi drage da ih i mrzim, to mrzim (pod znacima navoda ) se odnosilo na to da puno vremena tjedno provodimo zajedno, da svoje slobodno vrijeme koje bih mogao provoditi sa svojom djecom provodim s njima, a da se to ne vraća na odgovarajući način, ne daju sto posto sebe u igri, a najbolji primjer za to je ova utakmica koju smo igrali u Bizovcu.
Utakmica koju smo počeli jako dobro, poveli, vidjela se sigurnost u igri, svi elementi igre se pokrivaju, vodimo 17:10 i onda počinje..., ne znam što počinje. odjednom prijem servisa loš, kuhane lopte počinju padati između njih a one kao da čekaju da neka druga dođe do te lopte, lopte prebačene čekićem s druge strane stvaraju paniku među njima, gledaju jedna u drugu u očekivanju da će uvijek ona druga udariti loptu, a lopta toliko jadna da ne može biti jadnija.
Valjda misle – gotovo je, dobijamo ovaj set i stanu.
Blok nikakav. Uopće se ne ide u blok na naš loš prijem servisa kada njihov smečer bez problema neometan zakucava u naše polje na tri-četiri metra. Vičem s klupe, pokušavam ih pokrenuti ali ne ide pa ne ide. Stignu naš rezultat i povedu 24:23 i pobjede u tom setu. Za ne povjerovat.
Dođem kući i postavljam sebi pitanje gdje griješim. Da li ih ostaviti da igraju same, bez velikih povika s klupe, ili da vičem da ih motiviram. Znam da znaju da smo tu zajedno da težimo istom cilju, da nauče igrati, da uživaju u toj igri i da ih ta igra opušta i relaksira.
Cure moramo razgovarati - ja s vama, vi sa mnom i jedne između drugih. Sjetite se riječi koje vam znam reći u svlačionici, samo kao kolektiv pobjeđujemo, da jedna drugu bodrite i jednostavno moj način rada je takav da želim komunikaciju. Želim da kroz komunikaciju jedna drugoj pomognete, a na kraju krajeva da znam kako dišete za tu odbojku i da je volite i zavolite najviše od svega jer ja mislim da ljepšeg sporta za djevojke nema. To je naravno moje mišljenje. Nemojte da ovo moje razmišljanje i zapažanje utakmica ostane samo mrtvo slovo na papiru.
I onda drugi set. Pad toliko strahovit da me je uopće sramota i pisati. Nijedna nije odigrala kako treba. 6 ( slovima: ŠEST ) poena u cijelom setu, to nismo imali ni sa puno , puno jačim ekipama. Zabijam glavu u pijesak kao noj. Ne znam kako su se cure osjećale, ali meni je na klupi bilo grozno, gledaju jedna u drugu, boje se lopte, ne daj Bože da se koja slučajno baci za loptom ( pokidat ću štitnike za koljena, a mama rekla da su skupi, moram ih čuvati – kao da razmišljaju na taj način ), ajmo cure, ajmo , ali ne ide. Ni jedan elemenat igre ne ide kako treba ... Šest poena, dugo , dugo će mi ta šestica odzvanjati u ušima. Nadam se da će i njima.
U trećem setu smo probali sustavom igre 4- 2, ali kako je set počeo mislio sam da ni to neće dati rezultat. Užas. Cure iz Bizovca su povele 17:6. Zovem time-out, tražim da ne gledaju rezultat, da igraju za sebe, da igraju onako kako mogu i znaju jer jednostavno to kao da nisu one. I to kao da je dalo rezultata. Gledam i ne mogu vjerovati. Šta je sad ovo? Već sam sjeo na klupu i pomirio se s porazom, kad one rastrčane, razigrane, počinju stvarati smišljene akcije i malo po malo izjednačimo na 24:24, što jednostavnim rječnikom prevedeno znači da su cure na njihovih 7 osvojile 18 (slovima: OSAMNAEST ) poena. Pa reci ti meni da sad one ne znaju igrati. Poludit ću u razmišljanjima kako sad to????? Čak imamo i set loptu jer smo vodili 26:25, ali set gubimo 29:27.
Na kraju svega izvlačim zaključak da je to neiskustvo i da u jednu ruku volim što nam se ovakve utakmice dešavaju u ovoj prvoj godini natjecanja, jer sam mišljenja da iz onih utakmica s Marulkom i Vukovarom kada su izgubile u petom setu gdje jednostavno moraju shvatiti da u takvim situacijama moraju biti angažirane i skoncentrirane preko 110 posto svojih mogućnosti da bi se takva utakmica dobila, a iz ove utakmice s Bizovcem da su kojim slučajem dobile taj treći set možda bi zbog pada njihove ekipe dobile i utakmicu.
Moramo početi još više razgovarati i želio bih da cure shvate jedno - da su sada u fazi da počinju shvaćati igru i da od njih samih sada već mogu tražiti veći angažman u kombiniranju igre i razigravanju da sve ravnopravno i iz prve i iz druge linije budu uključene i u fazi obrane i u fazi napada.
Još jednom naglašavam da je ova prva sezona , sezona učenja, sezona u kojoj ćemo odigrati puno utakmica i da u ovoj sezoni želim stvoriti podjednako dobre igračice u svim dijelovima igre , što i pokušavam i čemu težim jer samo na taj način u budućnosti ćemo dobiti jednu dobru ekipu, ekipu koja će se ravnopravno moći nositi sa bilo kojom ekipom na ovim našim prostorima koje su obuhvaćene drugom i trećom ligom. Ovo sam rekao da se cure slobodno opuste i da igraju , da se uhvate u koštac i s prijemom servisa i sa smečom, a ne da se sakrivaju kod prijema, odnosno da se boje opustiti ruku kada treba opaliti po lopti.
Svi zajedno i svim snagama moramo dalje i možemo bolje.
Cure ja vjerujem u vas !!!!!!!!!!!!!!
Iduću utakmicu idemo u Čepin, pa sad da vas vidim.
Post je objavljen 03.02.2006. u 20:24 sati.